UZ GODIŠNJICU BOŠNJAČKOG SABORA: Politička hrabrost i savjetovanje danas potrebniji nekog ikad

Imenica sabor, prema rječnicima bosanskoga i njemu srodnih jezika, ima nekoliko povezanih savremenih i historijskih značenja. Sabor, stoji u Rječniku bosanskoga jezika (Halilović, Palić, Šehović), znači „zasjedanje imenovanih ili izabranih pojedinaca, članova kakve organizacije s ciljem razmatranja različitih pitanja i donošenja odluka“. Kao sinonimne ili bliske riječi navode se još zbor, kongres, konvencija.

Riječ sabor korijene vuče iz glagolā brati, sabrati, sabirati, a ovi su, opet, nastali od riječi brat. Sabrati i sabirati, dakle, možemo ono što je već srodno, slično ili blisko; ne možemo sabirati ljute protivnike. Braći su isti roditelji ili barem jedno od njih, a sabornicima su zajedničke temeljne vrijednosti zbog kojih se sabiraju.

Sabornici bi trebali biti kao braća: uza sve rasprave i mimoilaženja, pa i tipične bratske zavisti, u konačnici bi morali težiti istim vrhovnim ciljevima. Danas je gotovo nestala riječ sabrat, kojom označavamo nekog ko nam nije brat, ali se ponašamo kao da jeste; sudrug, suborac.

Povezana riječ zbor danas se zadržala uglavnom za opise nižih nivoa kolektivnog odlučivanja, pa je još formalno prisutna u zborovima građana mjesnih zajednica, a neformalno i kroz zbor članova jednog džemata Islamske zajednice.

U srednjem vijeku u Bosanskom kraljevstvu održavao se sabor kralja i plemićā, poznatiji pod riječju stanak.

Opći sabor održali su i bosanski prvaci pod vođstvom Husein-bega Gradaščevića, prvog čovjeka Pokreta za autonomiju, u septembru 1831. Nije to, dakle, bila pobuna jednog kapetana – mada je on njen simbol i dan-danas – nego odluka (polu)formalnog vijeća u kojem su zastupljeni tadašnji relevantni društveni i politički činioci.

Nastojeći muslimanskom, katoličkom i pravoslavnom stanovništvu u Bosni i Hercegovini ponuditi kakvo zajedničko povijesno ishodište, Austro-Ugari posežu često za srednjovjekovnom prošlošću zemlje, pa tako i prvom bosanskom modernom parlamentarno-savjetodavnom tijelu daju naziv Bosanski sabor. Ovaj sabor osnovan je 1910. i djelovao je do ratne 1915. godine, bez punih zakonodavnih ovlasti, uglavnom predlažući zakone koje su morale odobriti više, carsko-kraljevske instance.

Riječ se u bosansku društvenu stvarnost formalno vraća 1960-ih, kada se formira Vrhovni sabor Islamske vjerske zajednice u SFRJ, a uz njega i sabori IVZ po republikama, uključujući i Sabor IVZ u SR Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i danas ima svoj Sabor, vrhovno legislativno tijelo.

U susjednoj Hrvatskoj sabori se izvode iz crkvene tradicije, te se stoljećima održavaju u raznim državno-administrativnim uređenjima, da bi se danas i vrhovno zakonodavno tijelo države zvalo Sabor Republike Hrvatske. U Bosni i Hercegovini djeluje i Hrvatski narodni sabor (HNS), formalno nevladina organizacija pod kontrolom Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini (HDZ BiH). Ovaj sabor je izvorno formiran u vrijeme nelegalne tzv. Hrvatske samouprave 2001. godine, a reaktiviran je 2011. Nazivom i naslijeđem baštini paradržavne vrijednosti i separatističke ambicije.

U bosanskom, a pogotovo bošnjačkom političkom naslijeđu ponajvažniji je još uvijek Bošnjački sabor, održan prije tačno 32 godine, 27. i 28. septembra 1993. godine. O tome se podosta može pročitati na stranicama našega portala.

Ovdje bi, pak, vrijedilo razmotriti temeljne vrijednosti Bošnjačkog sabora, kako u vrijeme održavanja, tako i danas, kada se Bošnjački sabor i ne treba i ne mora organizirati, ali se njegovo naslijeđe, njegov duh svakako treba kreativno čuvati i koristiti.

Sabor je sazvan u ponajgorem vojnom, političkom i humanitarnom trenutku, prvenstveno zbog jedne mirovne ponude koja je definitivno nosila legalnu podjelu nezavisne države ali je obećavala brzi mir. Takvu odluku nije mogao niti smio donijeti sam predsjednik Republike Alija Izetbegović, niti Vlada, niti uži krug čelnika vladajućih stranaka. Štaviše, odluku nije smjela donijeti ni institucija koja je formalno imala pravo: Skupština Republike Bosne i Hercegovine. No, ona će Owen-Stoltengbergov plan podjele države odbiti tek nakon što joj Sabor – kao i druge vjerske, intelektualne i srodne organizacije – preporuči da tako postupi.

Prva vrijednost duha Sabora: rasprava i savjetovanje. Bošnjački nas sabor uči da se o najvažnijim pitanjima mora savjetovati i raspravljati u širem krugu relevantnih aktera pa tek onda donijeti formalnu odluku u užim institucionalnim okvirima. Danas, kada se važne odluke donose po zatvorenim hotelskim salama za sastanke ili kičastim restoranima po predgrađima – dašak Sabora bi nam dobro došao. Mnogi savremenici svjedoče da je prvi predsjednik Republike običavao, i izvan formalnih okupljanja, pozivati intelektualce i uglednike, često neistomišljenike, tražeći savjet ili drukčiju perspektivu za razmišljanje. Danas toga nedostaje svim bošnjačkim i bosanskim prvacima. Ni najpametniji čovjek na svijetu – ako takav postoji – ne može uvijek sam donijeti najpovoljniju odluku. U konačnici, ishod odluka bude poznat tek u budućnosti, pa i ako budu nepovoljne, nijedan pojedinac ne bi smio i trebao sam nositi njihov teret. Predvodnicima, bilo izabranim ili onima koji legitimitet crpe iz karizme, uvijek su neophodni savjeti i dobronamjerne rasprave, ma kako im ponekad nemili bili.

Druga vrijednost: zastupljenost. Iako je Sabor održan u iznimno nepovoljnim logističkim, sigurnosnim i saobraćajnim uvjetima, organizatori su ipak uspjeli sabrati predstavnike iz svih dijelova Republike. Možda nisu sve regije, ili okruzi kako se tada još govorilo, poslali najrelevantnije predstavnike, ali na Saboru definitivno nisu raspravljali samo uglednici i zvaničnici iz Zenice, Tuzle ili Sarajeva. Bilo je tu predstavnika dalekih i opkoljenih enklava, poput Bihaća ili Srebrenice. Nadalje, Sabor nije održavao samo geografsku zastupljenost, jer su bili prisutni i predstavnici civilne i vojne vlasti, intelektualci, profesionalni političari, vjerski velikodostojnici, predstavnici građanskih organizacija.

Nema demokratskog odlučivanja ako svaka relevantna grupa nije zastupljena. Odluke donesene u okolnostima krnje zastupljenosti (u kakvim danas djeluje vlast Federacije Bosne i Hercegovine) unose u političku javnost nemire, sporenja i bespotrebne sukobe, svakako potkopavajući temelje ustavnog poretka. (Nagle odluke, donesene bez konsultacija, o povećanju minimalne plate i uvođenju „neradne nedjelje“ dobri su primjeri.)

Treća vrijednost: politička hrabrost. Jasno je, nakon 32 godine, da bošnjački prvaci nisu odbili međunarodni mirovni plan tek u žaru borbe ili u psihozi višestruke opkoljenosti. Sjedinjene Američke Države, tada još uvijek nedovoljno uključene ali itekako upućene u zbivanja, signalizirale su vrhu Republike da ne mora prihvatiti plan iza kojeg je stajao ostatak međunarodne zajednice. Ipak, trebalo je hrabrosti suprotstaviti se svima osim Americi. Ali, mnogo je više hrabrosti trebalo da se poluopremljenoj vojci, izmučenim i gladnim civilima, kolebljivim intelektualcima, pragmatičnim sagovornicima koji iznose jasne argumente, saopći da se umjesto perspektive bliskog nepravednog mira bira perspektiva daljnje neizvjesne borbe.

Ova se hrabrost isplatila. Dejton je neusporedivo bolje rješenje od ponuđenog plana podjele zemlje na tri etničke državice. U Dejtonski sporazum su ugrađene odluke Sabora: nepodijeljena zemlja, nacionalno ime, naziv jezika.

Dejton, jasno je, nije sačuvao Republiku u istom obliku, ali jeste sačuvao njenu državnost i granice, ostavivši dovoljno prostora za napredovanje i promjene. U tom prostoru upravo se danas vode demokratske političke borbe i rasprave.

ODGOVOR