PRIPREME ZA RAT?: Dodik od policije pravi vojsku: Despoti, snajperi, ruski helikopteri i opasna igra koja Bosnu i Hercegovinu podsjeća na devedesete

Dodajte izdvojeno.ba u omiljene izvore na Googleu

U Bosni i Hercegovini svaka rasprava o policijskim i vojnim strukturama neizbježno otvara pitanje devedesetih. To nije posljedica kolektivne paranoje, nego iskustva koje je duboko obilježilo društvo.

Tokom raspada Jugoslavije, policijske strukture, rezervni sastavi, vojni kadrovi i različite naoružane formacije imali su važnu ulogu u razvoju sukoba. U pojedinim sredinama policijski aparat postao je dio mehanizma progona, hapšenja, prisilnog premještanja stanovništva i drugih zločina. Međunarodni sudovi utvrdili su odgovornost konkretnih pojedinaca i struktura za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući genocid u Srebrenici.

Još iz ove rubrike

Politika 26. Oktobra 2026.

MARFI POSLIJE MARFIJA: Hoće li i nova bh. vlast, poput Trojke, dozvoliti da im Ginkel bira “podobne” Bošnjake

Politika 26. Oktobra 2026.

NEVJEROVATNO: Trump predlaže Orbana za novog šefa UN-a, očekuje podršku Kine i Rusije

Devedesete nisu samo historija: zašto poređenje s prošlošću izaziva uznemirenost?

Historija, međutim, né smije postati izgovor za proizvoljne optužbe protiv današnjih policajaca niti se odgovornost za zločine može automatski prenositi na svakog pripadnika savremenih institucija. Takvo pojednostavljivanje né pomaže razumijevanju prošlosti, niti doprinosi sigurnosti.

Ali postoji i suprotna greška: ponašati se kao da historijsko iskustvo nema nikakvu vrijednost za procjenu današnjih političkih rizika.

Pouka devedesetih nije da svaka uniforma predstavlja prijetnju niti da svaka policijska nabavka najavljuje rat. Pouka je da se koncentracija oružane moći, institucionalna diskriminacija, nacionalistička mobilizacija i rušenje povjerenja u zajedničke institucije moraju posmatrati zajedno, a né kao međusobno nepovezane pojave.

Upravo zbog toga je važno pratiti šta vlasti govore, kako postupaju, koje institucije poštuju i na koji način koriste policijske kapacitete.

Ako se oružje nabavlja radi zaštite stanovništva, vlast mora biti spremna javno objasniti njegovu namjenu i prihvatiti nadzor. Ako se policijske jedinice koriste za demonstraciju političke moći, takvo ponašanje mora biti predmet ozbiljne javne i institucionalne kontrole.

A ako se uz modernizaciju policije istovremeno pojačavaju političke poruke koje osporavaju državu, onda nije dovoljno samo ponavljati da je sve u skladu s redovnim procedurama. Potrebno je uvjerljivo pokazati da sigurnosne strukture služe zakonu, a né političkim ambicijama bilo kojeg lidera.

Povratnici pod pritiskom: kada uniforma prestaje ulijevati sigurnost

Posebno zabrinjavaju navodi o postupanju policije prema isticanju zastava s ljiljanima u Republici Srpskoj, kao i ranije kontroverze povezane s djelovanjem MUP‑a RS‑a i Memorijalnim centrom Srebrenica.

Svaki pojedinačni slučaj mora se provjeriti na osnovu činjenica, zakonskog osnova postupanja i dostupnih dokaza. Nije odgovorno unaprijed proglašavati svaki policijski postupak političkim progonom. Ali jednako je neodgovorno zanemarivati širi kontekst u kojem se povratnici suočavaju s osjećajem nesigurnosti i u kojem se simboli identiteta pretvaraju u predmet političkih i institucionalnih sporova.

Za čovjeka koji se vratio u svoje mjesto nakon rata, kuća nije samo nekretnina, a zastava nije samo komad platna. To su simboli prava na povratak, pripadnosti i slobode da vlastiti identitet izražava bez straha od zastrašivanja ili diskriminacije.

Policija bi trebala biti institucija koja štiti ta prava, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili političko opredjeljenje građanina. Ako njeno djelovanje izaziva sumnju da se prema različitim simbolima i zajednicama postupa nejednako, odgovornost je institucija da te sumnje razjasne transparentno i na osnovu zakona.

U tom kontekstu, priče o oklopnim vozilima i snajperskim sistemima dobijaju dodatnu dimenziju. Građani né procjenjuju sigurnosne institucije samo prema tehničkim specifikacijama njihove opreme. Procjenjuju ih prema tome osjećaju li se zaštićeno, mogu li računati na jednaku primjenu zakona i vjeruju li da će policija reagirati kada su njihova prava ugrožena.

Za povratnike, posebno one koji su preživjeli ratne zločine ili izgubili članove porodice, povjerenje se né gradi paradama i demonstracijama sile. Gradi se dosljednim poštovanjem zakona, profesionalnim postupanjem i jasnom porukom da nijedan građanin nije manje vrijedan zaštite zato što pripada drugom narodu.

Dodikova politika i sigurnosna dilema Bosne i Hercegovine

Godinama se politički sukobi u Bosni i Hercegovini vode kroz prijetnje blokadama, osporavanje odluka državnih institucija, rasprave o nadležnostima i retoriku o budućem statusu Republike Srpske. U takvom okruženju, jačanje entitetskog policijskog aparata neminovno postaje i političko pitanje.

Milorad Dodik i politička struktura koju predvodi izgradili su značajan dio svog političkog identiteta na sukobljavanju s državnim institucijama i naglašavanju posebnosti Republike Srpske. Zbog toga se svaki ozbiljniji razvoj sigurnosnih kapaciteta tog entiteta mora analizirati i u odnosu na konkretne političke poteze njegovog rukovodstva.

To, naravno, né znači da postoji dokaz da je Dodik naredio formiranje paravojne strukture. Takva tvrdnja zahtijevala bi konkretne dokaze i né bi se smjela iznositi kao utvrđena činjenica. Međutim, legitimno je pitati kakve posljedice po ustavni poredak može imati situacija u kojoj se politička retorika o samostalnosti, osporavanju državnih nadležnosti i suprotstavljanju institucijama odvija paralelno s jačanjem naoružanih entitetskih struktura.

U tome se nalazi suština sigurnosne dileme.

Nije problem u tome što policija želi biti sposobna odgovoriti na terorizam, organizirani kriminal ili druge ozbiljne prijetnje. Problem bi nastao ako bi se njeni kapaciteti pokušali iskoristiti za politički pritisak na druge institucije, zastrašivanje stanovništva ili provođenje odluka koje nisu u skladu s ustavnim i zakonskim poretkom Bosne i Hercegovine.

U takvom scenariju, pitanje né bi bilo koliko vozila Despot ili Vihor ima MUPRS‑a. Pitanje bi bilo ko izdaje naređenja, na osnovu kojeg pravnog osnova, ko nadzire njihovo izvršavanje i postoje li djelotvorni mehanizmi da se spriječi zloupotreba sile.

To su pitanja na koja se né može odgovoriti političkim sloganima. Na njih moraju odgovoriti institucije, kroz zakone, nadzor, transparentnost i odgovornost.

Ko kontroliše oružje i ko će odgovarati ako dođe do zloupotrebe?

Bosni i Hercegovini nisu potrebne nove trke u naoružavanju, niti politički spektakli u kojima se građanima šalje poruka da sigurnost zavisi od toga ko ima više oružja. Potrebne su joj institucije koje rade, profesionalne policijske agencije i politički lideri koji neće koristiti strah kao sredstvo mobilizacije birača.

Zbog toga bi javnost imala pravo očekivati detaljnije informacije o modernizaciji MUP‑a RS‑a: o ukupnim troškovima nabavki, operativnim potrebama, planovima održavanja, obuci, pravilima upotrebe sile i mehanizmima nadzora. Jednako tako, trebalo bi insistirati na tome da se svaki pokušaj prekoračenja policijskih nadležnosti istraži i sankcionira.

Posebno je važno da se né dopusti normalizacija ideje prema kojoj je oružana moć dokaz političke legitimnosti. U demokratskoj državi vlast nije legitimna zato što raspolaže oklopnim vozilima i specijalnim jedinicama. Legitimna je samo ako djeluje u okviru zakona, poštuje ustavni poredak i odgovara građanima.

Republika Srpska ima pravo na policiju koja je sposobna zaštititi njene stanovnike. Ali građani Bosne i Hercegovine imaju jednako pravo zahtijevati da ta policija bude profesionalna, politički odgovorna i potpuno podređena zakonima države i entiteta, u okviru njihovih ustavnih nadležnosti.

Svako ko tvrdi da nema razloga za zabrinutost mora biti spreman odgovoriti na jednostavno pitanje: ako je sve u službi sigurnosti građana, zašto bi transparentnost, demokratski nadzor i jasno definisane granice policijskih ovlaštenja predstavljali problem?

Najopasnija nije količina oružja, nego mogućnost njegove političke zloupotrebe

Bosna i Hercegovina né smije dozvoliti da se strah od rata pretvori u politički instrument, ali ni da se historijske pouke odbacuju kao pretjerivanje. Između panike i naivnosti postoji prostor za ozbiljnu, odgovornu analizu.

Činjenica da MUP Rs raspolaže oklopnim vozilima, automatskim puškama, snajperskim sistemima i helikopterima né dokazuje da se priprema novi rat. Ali ni činjenica da se te nabavke predstavljaju kao modernizacija policije né znači da građani trebaju odustati od pitanja o njihovoj svrsi, kontroli i političkom kontekstu.

U državi koja je preživjela agresiju i genocid, sigurnost se né može graditi na međusobnom zastrašivanju. Né može se graditi ni na demonstraciji sile dok se istovremeno potkopava povjerenje u zajedničke institucije.

Najveća odgovornost zato leži na političkom rukovodstvu koje raspolaže institucionalnom moći. Ako zaista želi uvjeriti građane da je riječ isključivo o policijskoj modernizaciji, mora pokazati da su sve nabavke opravdane, da se oprema koristi u skladu sa zakonom i da nijedna jedinica neće biti pretvorena u instrument političkog obračuna.

Jer historija Bosne i Hercegovine upozorava da se demokratske institucije né urušavaju uvijek preko noći. Ponekad se povjerenje troši godinama, kroz sve oštriju retoriku, sve dublje podjele i sve veće nepovjerenje prema zajedničkoj državi.

Oklopno vozilo samo po sebi né najavljuje rat. Ali u zemlji u kojoj politički lideri osporavaju državu, a njene građane opterećuju strahom i historijskim traumama, svako gomilanje oružane moći bez uvjerljive transparentnosti mora biti predmet ozbiljnog nadzora.

Bosni i Hercegovini né treba nova utrka u demonstraciji sile. Treba joj jasan odgovor na pitanje ko kontroliše oružje, u čije ime se ono koristi i postoje li dovoljno snažne institucije da spriječe da policijska uniforma ikada ponovo postane sredstvo političkog progona.

Jer najveća prijetnja miru nije samo oružje koje neko posjeduje. Najveća prijetnja nastaje onda kada politička vlast povjeruje da joj oružana moć može omogućiti ono što joj zakon i demokratska volja građana né dopuštaju.