NEDOSTATAK ISKUSTVA U IZVRŠNOJ VLASTI: Šta su slabosti nove “B” komponente u vlasti?

Nakon izjave predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da SDA ide ka koaliciji sa Strankom za BiH i Demokratskom frontom, naziru se konture “B” komponente u vlasti u predstojećem mandatu.

Još iz ove rubrike

Politika 26. Oktobra 2026.

MARFI POSLIJE MARFIJA: Hoće li i nova bh. vlast, poput Trojke, dozvoliti da im Ginkel bira “podobne” Bošnjake

Politika 26. Oktobra 2026.

NEVJEROVATNO: Trump predlaže Orbana za novog šefa UN-a, očekuje podršku Kine i Rusije

Semir Efendić i Željko Komšić su, odmah nakon izbora, otišli u SDA, čime su poslali jasnu poruku da hoće da budu dio “B” komponente. Nermin Nikšić nije otišao u SDA i bježao je od toga da bude dio “B” komponente. To je, kombinirano s naslijeđem proteklih osam godina, kao i sve izvjesnijom optužnicom protiv Nikšića, utrlo put koaliciji SDA, SBiH i DF.

Prednost te koalicije, u odnosu na crveno-zelenu, jeste ideološka koherentnost. Kako je kazao Izetbegović, SDA, SBiH i DF su se odupirale politici Trojke. Cinik bi primijetio da se ove tri stranke slažu o tome kakvu politiku ne treba voditi, ali ne i kakvu treba. I u tom ima istine. Pa ipak u svakom “ne” sadržano je neko “da”.

Ako su SDA, SBiH i DF zamjerile Trojki preveliku popustljivost spram SNSD-a i HDZ-a u prve dvije godine mandata, to znači da će nova “B” komponenta biti tvrđa prema “S” i “H” komponenti.

To ne znači isključenje svake saradnje, već samo da se ništa ne daje džaba “S” i “H” komponenti, već da za svaku saglasnost za njihove zahtjeve dobijemo nešto zauzvrat. Jučer je to demonstrirao Elmedin Konaković, na primjeru odobravanja glasanja za srbijanske izbore u BiH, zauzvrat dobivši “S” i “H” glas za svoje zahtjeve.

Nadalje, ako su Nikšić, Konaković i Edin Forto bili pod prevelikim utjecajem stranaca, to onda znači da bi Izetbegović, Efendić i Komšić, ako će biti vjerni svom konceptu, morali donositi odluke samostalnije.

Također, SDA, SBiH, pa i DF nemaju problem s time da budu percipirani kao “B” komponenta, te neće patiti od budalaste potrebe, kao SDP, da se profiliraju kao “četvrti element” u vlasti, podjednako udaljen od sve tri nacionalne stranke, što bi samo dodatno ojačalo poziciju bloka SNSD-HDZ.

Pa ako ideološka koherentnost jeste prednost koalicije SDA, SBiH i DF u odnosu na crveno-zelenu koaliciju, red je kazati i šta su mane. A osnovna mana je, prije svega, slabost kadrovske baze, najprije Stranke za BiH, a zatim DF-a, pa čak i SDA.

Predsjednik SBiH je općinski načelnik. Jedna potpredsjednica je nekad bila entitetski parlamentarac, a nakon toga općinska vijećnica. Drugi potpredsjednik je bio u lokalnoj vlasti u Brčkom. Treći je radio u protokolu šefa federalnog parlamenta.

Predsjednik Glavnog odbora je nekad davno bio kantonalni zastupnik. Tek generalni sekretar stranke ima iskustvo u zakonodavnoj vlasti na državnom nivou, ali ne i u izvršnoj.

Niko u najužem vrhu ove stranke nema ni dan iskustva u izvršnoj vlasti bilo na državnom, bilo na entitetskom nivou. Jedan od izuzetaka je Zekerijah Osmić, koji je prije desetak godina, kao kadar SDP-a, bio ministar odbrane BiH. Većinu rukovodstva stranke čine općinski vijećnici, u vrh glave kantonalni zastupnici, većinom bivši kadrovi SDA, iz trećeg ili četvrtog reda.

Pri tome, ova struktura Stranke za BiH ima suviše mnogo novih članova. Pitanje je koliko će njih ostati u stranci, kada se suoče sa prvim teškim preprekama. Čak su se i SDA i SDP znale opisati tokom mandata, da i ne govorim o NiP-u. Veliki nedostatak SBiH-a je neprovjerena lojalnost većine kadrova. Sam Semir Efendić je napustio SDA, nezadovoljan svojim statusom u stranci, a sada je pitanje ko će njemu biti njegov Semir Efendić.

DF ima nešto provjerenije kadrove. Kad su prvi put ušli u vlast 2015, to je bilo traumatično iskustvo za njih i brzo su izišli. Usput su ostali bez nekih od najprepoznatljivijih kadrova. Ali od 2018. do 2022. bili su cijeli mandat u vlasti i, uprkos pritisku, ostali su stabilni. Danas su u DF-u ostali sve sami Komšiću odani kadrovi. Možda bude nekih izlazaka, ali ništa u poređenju sa onim nakon 2015.

Problem DF-a je izborni nokaut. Iako su četiri godine bili u opoziciji, glasovi su im se prepolovili. Njihov kandidat za člana Predsjedništva je izgubio, predsjednik stranke je izgubio. Sve je to obeshrabrilo stranku, otupilo joj nekadašnju oštricu. Čak i da ima volju, DF nema onu snagu, koju je imao od 2018. do 2022.

I sam Komšić je to, na određen način, priznao neki dan u intervjuu za Avaz, kazavši da će glavni teret nositi SDA, a uz nju SBiH. Dakle, DF ne doživljava sebe kao nosioca tereta. A ima i dobre razloge za to: bit će najmanji partner, imat će najmanju participaciju u vlasti, i neće imati potrebu da bude toliko vidljiv u odbrani koalicije.  S obzirom da glasači, kako je Komšić kazao, trenutno nisu raspoloženi za ideju građanske države, ne može se očekivati od DF-a ni ideološka inicijativa, koju su imali, recimo, u mandatnom periodu 2018-2022.

U tom pogledu, trenutna pozicija DF-a podsjeća na onu Stranke za BiH, nakon 2002, kada je Silajdžić pristao da SBiH, kao manji partner, uđe u vlast sa SDA, ali se lično povukao, odselio u Istanbul i ostao van javnosti, ostavivši stranku Safetu Haliloviću, sve do predizborne kampanje 2006. kada se vratio da “spasi državu”.

Navedene slabosti SBiH-a i DF-a znači da će 95% pritiska ići na SDA. A najveći problem pobjedničke stranke je također kadrovski, iako, nesumnjivo, SDA ima veću bazu kadrova od SBiH i DF-a (čak i kad ih uzmemo zajedno).

Predsjednik SDA je više puta govorio, kako je dugo tragao u SDA za alternativnim kandidatom za člana Predsjedništva, ali stranka nije uspjela iznjedriti takvog kandidata (nekog kakav je sam Bakir Izetbegović bio 2010. godine).

Ali nije problem samo u Predsjedništvu, već i u Vijeću ministara. Bisera Turković, što zbog manjka izbornog legitimiteta, što zbog poznih godina, nije bila dobar izbor ni u mandatnom periodu 2018-2022.

Još jedan kadar, koji je u tom mandatnom periodu bio u Vijeću ministara jeste Nedžad Branković. On ima mnogo više energije od Turković, ali ni sam nema izborni legitimitet, niti svježinu, koju je imao, prije dvije decenije, kada je postao federalni premijer.

S obzirom da Selmo Cikotić služi kaznu, Dževada Mahmutovića i Hazima Rančića više niko i ne spominje, a neki raniji ministri (Adil Osmanović, Sadik Ahmetović, Semiha Borovac) nisu više na sceni, niko osim spomenutih nije ni u ponudi.

Jedno od rješenja za SDA jesu članovi najužeg vrha stranke, koji imaju izborni legitimitet, kao i iskustvo u parlamentima: Safet Softić, Mirsad Mujić, Edin Ramić, Mirsad Zaimović, Haris Zahiragić, Aida Obuća, itd. I sam Izetbegović, kao i Šefik Džaferović i Denis Zvizdić, preuzeli su ključne pozicije SDA u izvršnoj vlasti, nakon što su mandate proveli u parlamentima.

Ne crpiti najznačajnije kadrove u izvršnoj vlasti iz stranačkog kolegija znači silazak u stranputicu. Nije bitno šta je uzrok tome: da li oni, koji smatraju da ne treba dopustiti potpredsjednicima da preuzmu bitna mjesta u izvršnoj vlasti, jer bi “previše ojačali i ugrozili predsjednika”; ili pak sami potpredsjednici njeguju mentalitet po kojem je najbolje šutjeti i držati se po strani. Štagod bio presudni činilac koji dovodi do takve situacije, stvari idu ka vladavini osrednjosti i gubitku unutarstranačke životnosti.

SDA je već duže vrijeme u opasnosti da bude kao Savez komunista iz ‘70-ih godina, kada se mudrost vodećih kadrova svodila na to da lome vratove ko će prvi predložiti da se drugu Titu, po drugi put dodijeli orden narodnog heroja ili proglasi ga doživotnim predsjednikom. Čini se da je sličan ambijent doveo do toga da je Bakir Izetbegović, uprkos vlastitim pokušajima da bude drugačije, bio jedina ozbiljna opcija u SDA za kandidata za Predsjedništvo.

Drugi izvor nosećih kadrova, naročito za federalni nivo, su kantonalne vlade. Izetbegović je, u jednom predizbornom intervjuu, kazao kako bi mjesto federalnog premijera mogli preuzeti kantonalni premijeri iz SDA, koji su “u treningu”, a na izborima su dobili značajan broj glasova. Uz kantonalne premijere, tu su i uspješni načelnici, poput Erne Merdić Smailhodžić, koja simbolizira kadar kakvog SDA, kao stranka koja isuviše privilegira muške kadrove, nije imala na čelnim pozicijama u entitetskoj i državnoj vlasti.

Treći izvor kadrova je privreda. On se pokazao djelotvornim, u slučaju Fadila Novalića za federalnog premijera. Bitan test za SDA jeste koliko može privući takvih ljudi.

I Trojka je pala na tom ispitu. Npr. kada se prvi put počelo govoriti da bi Naša stranka mogla dobiti premijersko mjesto u Kantonu Sarajevo, govorilo se da bi ga u njihovo ime nosila predsjednica uprave jedne velike banke. Na kraju se čak ni Sabina Ćudić ni Peđa Kojović nisu usudili preuzeti tu funkciju, te su na najvažniju poziciju za NS iz drugog reda izvučeni Edin Forto i Nihad Uk. To je bilo pravilo tokom vladavine Trojke, a jedini izuzetak je Adnan Šteta, koji je prije ulaska u politiku bio direktor u Konzumu, a nakon mandata u vlasti glasači su ga, za razliku od svih drugih premijera i ministara Trojke, nagradili.

Ogromna je šteta za državu da uspješni ljudi u privredi bježe od politike, vjerujući da će, ni krivi ni dužni, poput Novalića biti žrtve montiranog procesa. Naravno, rizik se ne može nikad u cijelosti ukloniti, ali je znakovito da su optužnice protiv federalnog premijera postale redovan dio procedure u imenovanju nove Vlade. To nije normalno. I svako ko se raduje optužnici protiv Nikšića, a ne uzima u obzir da jedino u “B” korpusu pravosuđe formira vlast, debelo griješi.

U svakom slučaju, najgori scenarij za novu “B” komponentu bio bi da sva tri navedena izvora kadrova presuše, te da najbitnije pozicije u vertikali vlasti moraju preuzeti kadrovi iz drugog ili trećeg reda, koji, osim što nemaju nikakav izborni legitimitet, ne donose nikakvu svježinu, opterećeni su već negativnom percepcijom koju javnost ima o njima po osnovu ranijeg učešća u izvršnoj vlasti, itd. Možda niko drugi ne bude htio, ili smio, pa neko od ovih kadrova bude morao na najvažnije funkcije, ali već je to simptom teškog problema.

ODGOVOR