Ponedjeljak, 12. Oktobra 2026
Ponedjeljak, 12. Oktobra 2026
PROSIJAVANJE KUKOLJA: Kažnjavanje izdajnika je imperativ bošnjačkog opstanka
Ukoliko se Bošnjaci ubrzo ne otrgnu iz ovoga opasnog stanja, ako ne počne kažnjavati izdajnike koji naprosto cvjetaju u njemu poput toksičnih algi, ako konačno ne izgrade i ne počnu upotrebljavati sitno sito koje će nemilosrdno prosijavati i odstranjivati kukolj koji se nakupio, epilog je već jasan. Borba za opstanak ne trpi kompromise sa izdajom i izdajnicima.
Mustafa Drnišlić
U svakom politički zrelom i iole samoodrživom društvu postoje nevidljivi mehanizmi samoregulacije. Narodi lišeni težih kolektivnih patologija, svjesni vlastite historijske odgovornosti i značaja posjedovanja vlastite države, imaju izgrađen i funkcionalan sistem sankcionisanja onih među njima samima koji narušavaju ne samo nacionalno jedinstvo, već i samo političko tkivo, nacionalne interese i pozicije.
Još iz ove rubrike
Ti korektivni mehanizmi nisu uvijek formalno pravni niti su isključivo vezani za zvanične institucije. Štaviše, najefikasniji su oni koji djeluju neoficijelno, kroz javni prezir, društvenu izolaciju i izopštavanje, vođeni moralnim konsenzusom koji izdaju vlastitog naroda označava kao najgori i neoprostiv grijeh.
Kod Bošnjaka pak svjedočimo jednom zastrašujućem fenomenu koji se ogleda u potpunom slomu unutrašnjeg kolektivnog sistema vrijednosti, pokvarenom moralnom kompasu i atrofiji zajedničkih društvenih normi.
Bošnjaci su postali zajednica kojom vlada moralni relativizam, gdje je sve podložno besramnoj reinterpretaciji i revizionizmu te gdje svaka politička bitanga ili marginalna javna ličnost ima svoju “istinu”, koja opet ima svoju, ne tako malu, bošnjačku publiku. U takvom degenerisanom habitusu, u kojem ne postoji jasna granica između istine i laži, činjenica i suludih teorija zavjere, opšteg dobra i lične koristi, može da vlada samo opšta dekadencija u kojoj je najcrnja izdaja postala legitimna baš kao i rodoljublje.
U pitanju je čitav spektar patologija. Od ratnog zločinca Fikreta Abdića, oglednog primjera nacionalnog izdajnika, čije je političko djelovanje i naknadna rehabilitacija u javnom prostoru ogledalo bošnjačke moralne posrnulosti pa do toga da predstavnici bošnjačkog naroda u organima poput Fudbalskog saveza BiH glasaju za sramotno niske, minorne kazne za otvoreno veličanje Ratka Mladića, dok se istovremeno bošnjački klubovi drastično i rigorozno kažnjavaju zbog obične pirotehnike. Između ta dva esktrema, otvorene izdaje i kukavičkog idiotizma leže čitave tri poslijeratne decenije u kojima najcrnji izdajnici bošnjačkih interesa ne samo da prolaze bez adekvatne sankcije, već još i dobijaju stotine hiljada glasova na izborima. Bošnjačkih glasova. Veleizdajnička Trojka je samo krajnja kulminacija takvog trenda. Da ne spominjemo čudake sa društvenih mreža, kojekakve “nezavisne intelektualce”, koji govoreći jezikom najcrnjeg antibošnjačkog šovinizma i islamofobije, otvoreno rade za susjedne nacionalističke projekte i njihove obavještajne agencije i to predstavljao kao “spasavanje Bošnjaka”.
Dok bi se u drugim, zdravijim, društvima svi takvi potezi kvalifikovali kao odvratna izdaja koja mora biti kažnjena i kojoj mora biti suđeno, da li u pravosudnim institucijama ili na ulicama gradova, u močvari bošnjačkog javnog mnijenja sve to se nastoji prikazati ili kao sloboda govora, pravo na vlastito mišljenje ili alternativni pogled. Ako se uopšte na to i obraća pažnja.
Bošnjačko društvo je postalo poput nekog živog mrtvaca jer mu je jedini odgovor na stalne napade, udarce i zabijanje noža u leđa – ravnodušnost. Ono što je nakon završetka agresije bio presedan i često tek lokalni simptom, u međuvremenu je preraslo u široko rasprostranjeni fenomen zombi politike, čak i karakternu crtu bošnjačkog društva.
Upravo zbog takvog naprsnuća moralnog kompasa i sveprisutnog relativizma, Bošnjaci danas nisu u stanju da se mobilizuju kako bi zaštitili sebe i vlastitu državu. Mobilizacija je jednostavno nemoguća tamo gdje ne postoji konsenzus oko zajedničkog cilja. Ako u javnom prostoru jednog društva odbrana i izdaja imaju istu vrijednost, onda se odbrana doživljava tek kao jedna od opcija, a ne kao vrhunski imperativ opstanka, dok izdaja postaje sasvim legitimni izbor.
No ukoliko se Bošnjaci ubrzo ne otrgnu iz ovoga opasnog stanja, ako ne počne kažnjavati izdajnike koji naprosto cvjetaju u njemu poput toksičnih algi, ako konačno ne izgrade i ne počnu upotrebljavati sitno sito koje će nemilosrdno prosijavati i odstranjivati kukolj koji se nakupio, epilog je već jasan. Sluđeni narod narod bez moralnog kompasa, bez nacionalnog jedinstva i bez unutrašnjih mehanizama samofiltracije ne može preživjeti na ovako trusnom području koji zahtijeva vječnu budnost. Borba za opstanak ne trpi kompromise sa izdajom i izdajnicima. Nikoga ne bi trebao začuditi eventualni nestanak naroda i društva koje je odbilo da kažnjava izdaju te tako prepustio vlastitu sudbinu u ruke onih najgorih među sobom.
Znači da i Bakirovo bulažnjenje o “građanskom ratu u Bosni i Hercegovini” spada u čin izdaje?! Nema tu izvlačenja na kontekst i omaške, poprilično je on krupnih stvari ubrljao, a da bi se to smatralo omaškama!