ZASIČENOST IZETBEGOVIĆIMA: Dvije bošnjačke stranke i jedna slobodna glasačka zona

Sredina je druge decenije 21. stoljeća, u Sarajevu slušam razgovor dvojice malo starijih prijatelja, već iskusnih u političko-medijskom i međunarodnom sektoru. Malo mlađi od njih dvojice razmatra ponudu mlade stranke koja je već ubilježila izvrstan rezultat. Stariji mu kaže: Ako već hoćeš u politiku – ovdje postoje dvije prave stranke, SDA i SDP.

Još iz ove rubrike

Politika 11. Oktobra 2026.

BAJTAL TVRDI DA SU HDZ I SNSD VARALI NA IZBORIMA: Kako je li moguće da 400.000 nevažećih glasačkih listića nikome nije problem

Politika 11. Oktobra 2026.

DODIK IMA KLJUČ: Bajke Elmedina Konakovića: Zašto je prije četiri godine moglo, a danas ne može bez Dodika

Istina izrečena tada tačna je i danas. Tri dejtonske decenije potvrđuju. Iako je SDP više padao nego što je SDA rasla, socijaldemokrati su uspjeli zadržati poziciju druge najveće bošnjačke stranke.

I sinoć prebrojani glasovi, na izborima obilježenim uspješnom primjenom nove tehnologije i izrazito lošom izlaznošću, potvrđuju trend. SDP je, iako na vlasti, u mandatu obilježenom skandalima i ekonomskim padom, na svim nivoima ili sačuvao sve mandate ili dobio nove. Njihov član Predsjedništva, Denis Bećirović, odbranio je mandat u Predsjedništvu BiH.

U ovako lošem mandatu SDP-ovci su pokazali divljenja vrijednu partijsku disciplinu i lojalnost stranačkoj strukturi, u kojoj nema lidera, nego njome upravlja mreža uzajamno ovisnih i suparničkih klanova.

SDA je zabilježila gotovo historijski stranački uspjeh, ali njezin predsjednik Bakir Izetbegović po drugi je put, od Bećirovića, izgubio bitku za Predsjedništvo.

To je najkiselija pobjeda ovih izbora. Izetbegoviću, pak, treba priznati hrabrost i dostojanstvo jer je, protivno svim projekcijama, ušao na sve ili ništa. Dragan Čović je, recimo, kalkulantski u igru poslao mladu kandidatkinju – što mu se isplatilo. Milorad Dodik je također pobijedio, ubjedljivo. SNSD i HDZ su liderske stranke – SDA to nije.

SDA, kao konfederalna stranka, svojevrsni savez kantonalnih i općinskih ajana, pod snažnim brendom, ući će u višestruke teške bitke.

Kantonalni uspjesi daju im mogućnost da ili biraju partnere ili da se prilagođavaju snažnijim drugim strankama. Ključ borbi će vjerovatno biti u Kantonu Sarajevo. SDP želi opstati i u Sarajevu će postaviti svoje kriterije. SBiH želi ono što mu po glasovima pripada, SDA traži vrata za više nivoe vlasti, gdje rampom upravljaju Milorad Dodik i Dragan Čović.

Mašina SDA je ostvarila vrhunski stranački rezultat, ali su neki zupčanici na tom putu samljeli stranačkog šefa.

Svakako mnogo je građana ali i članova već zasićeno Izetbegovićem. Bolje nije prošao ni Komšić, koji neće ući u Državni parlament. Moguće je da svjedočimo kraju epohe bošnjačke politike i izrastanju novih potencijalnih lidera: Semir Efendić, Haris Zahiragić, pa i Elmedin Konaković – koji je hrabro i uporno preživljavao mandat.

Kako će SDA, bošnjački savez ajana, preživjeti pretkoalicione ratove, ko će se i kada usuditi izazvati Izetbegovića na unutarstranački obračun – pratit ćemo u predstojećim mjesecima.

Između bošnjačkih zelenih i crvenih šetaju šarolike stranačke pojave. Između ta dva pola, između Tite i Alije, između džamije i kafane, rađa se, preživljava i umire mnoštvo stranaka već trideset godina.

U toj bošnjačkoj slobodnoj glasačkoj zoni – kakve nema kod Srba i Hrvata – odvija se istinski demokratski život Bošnjaka. Ali u njemu se bilježi i već hronični izostanak svijesti o neophodnosti okupljanja, koncentracije – rekao bi Željko Komšić, oko državnih strateških interesa.

U toj zoni je već poslije rata rastao i padao Haris Silajdžić, nastavio Fahrudin Radončić, pa Elmedin Konaković, pa sada Semir Efendić. U tu je zonu uskočio i DF, kao derivat socijaldemokrata. I u toj je zoni upravo na ovim izborima DF izgubio od Stranke za BiH.

Ovi izbori pokazuju ipak jednu zrelost. Bošnjaci više ne rasipaju glasove toliko. Izvan kantonalnih okvira više nema, recimo, Rame Isaka ili Fuada Kasumovića; u Sarajevskoj skupštini sjedit će zastupnici samo šest stranaka.

Naprimjer, pad nekadašnje zvijezde SDA, Šemsudina Mehmedovića, sa nekadašnjih 30-ak na tri hiljade glasova svjedoči da birače sve manje zanimaju avanturisti. Ali ih zanima alternativa, srednji put, odlučan glas u slobodnoj zoni.

Pitanje doze i opsega slobode vječito je pitanje filozofije i religije. Kod Bošnjaka je pitanje političke samobitnosti i suvereniteta: jesmo li dovoljno jaki da budemo toliko pluralni i šta sve smije biti na stolu u slobodnoj zoni. Treba li nam još jedna zona, strateška?

To pitanje neće ni postaviti ni na njega nuditi odgovore stranke. To je posao svih nas koji smo, na raznolike načine, u politici, izvan stranačkih kalkulacija.

ODGOVOR