UMJESTO ČESTITKE “STUDENTSKOJ LiSTI” U SRBIJI: Zašto oslobođenje od tuđe vlasti nije uvijek donosilo i oslobođenje od želje da se vlada drugima?

Dr. Mustafa Cerić

UMJESTO ČESTITKE “STUDENTSKOJ LiSTI” U SRBIJI  – SLOBODA KOJA NIJE NAUČILA POŠTOVATI TUĐU SLOBODU

Povijesna pouka Vučićevoj i Dodikovoj politici

U izjavi koja se pripisuje Vuku Draškoviću — da je Srbija bila mirna samo tokom pet stoljeća osmanske vlasti, a potom ušla u vrijeme obračuna i nasilja — nalazi se provokacija koju vrijedi razmotriti. Njena vrijednost može biti u pitanju koje otvara, ali ne u doslovnoj historijskoj tačnosti. Nisu svi srpski vladari završili nasilno, niti se stoljeća osmanske vlasti mogu proglasiti neprekinutim mirom.

Ipak, iza te izjave stoji pitanje koje današnja srpska politika mora čuti: zašto oslobođenje od tuđe vlasti nije uvijek donosilo i oslobođenje od želje da se vlada drugima?

Tu je središte pouke. Narod koji je osjetio težinu potčinjenosti morao bi posebno razumjeti tuđu potrebu za slobodom. Njegovo historijsko iskustvo trebalo bi ga učiniti osjetljivijim prema susjedu. Kada se, međutim, vlastito oslobođenje pretvori u opravdanje za tuđe pokoravanje, tada se iz historije preuzima upravo ono protiv čega se nekada ustajalo.

Bivši podanik može postati novi gospodar. Zastava se promijeni, a shvatanje vlasti ostane isto.

Zato priče o dinastičkim obračunima imaju smisla samo ako iz njih izvučemo pouku o političkom poretku. Ondje gdje se vlast poistovjećuje s čovjekom, neslaganje lako postaje izdaja. Gdje vladar sebe predstavlja kao utjelovljenje naroda, kritika njegovih odluka proglašava se napadom na naciju. Takav poredak stalno traži neprijatelja: u vlastitoj zemlji onoga koji se ne pokorava, a preko granice onoga koji ne pristaje na dominaciju.

To je obrazac prema kojem treba kritički promatrati politiku Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

Njihove javne poruke nisu uvijek jednake. Vučić je, govoreći o deklaraciji „Svesrpskog sabora“ 2024. godine, naglašavao mir i tvrdio da ona ne govori o odvajanju od Bosne i Hercegovine. Dodikova politika, nasuprot tome, otvoreno je zagovarala secesiju i osporavala autoritet bosanskohercegovačkih institucija. Upravo zato Vučićev odnos prema Dodiku predstavlja važan ispit vjerodostojnosti njegove politike prema Bosni.

Jer mir se mjeri i odnosom prema onome ko ga ugrožava. Kada se Dodiku pruža politička podrška dok osporava državne institucije Bosne i Hercegovine, riječi o poštovanju Bosne gube uvjerljivost. U martu 2025. Vučić je izjavio da Srbija neće uhapsiti Dodika, dok su bosanskohercegovačke vlasti tražile njegovo privođenje u postupku zbog sumnje na ugrožavanje ustavnog poretka. Takav stav opravdano otvara pitanje ima li političko savezništvo prednost nad poštovanjem institucija susjedne države.

Vučiću zato treba postaviti jednostavno pitanje: ako poštujete nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, kakve konkretne granice postavljate svojoj podršci politici koja potkopava njene institucije?

Dodiku treba postaviti još jednostavnije pitanje: kakvu budućnost nudite Srbima u Bosni ako njihovu sigurnost neprestano vezujete za sukob s državom u kojoj žive?

Srbi u Bosni imaju pravo na ravnopravnost, kulturni identitet, vjeru i političko predstavljanje. Ta prava moraju biti zaštićena. Ali nijedno od njih ne podrazumijeva pravo političkog vođe da državu drži u trajnoj neizvjesnosti ili da druge narode uvjerava kako njihov zajednički dom nema budućnosti.

Bosna i Hercegovina nije nagrada za srpsku historijsku patnju, niti naknada za bilo koji politički poraz Srbije.

Kao što ni Palestina nije nagrada za jevrejsku historijsku patnju, niti naknada za bilo koji politički poraz Izraela.

Upravo na tom mjestu pouka početne izjave Vuka Draškovića postaje najoštrija. Ako se vlastita povijest stalno čita kao zbir nepravdi koje treba naplatiti, susjedima se ispostavlja račun za stoljeća u kojima nisu ni živjeli. Suvremeni Bošnjak tada u očima nacionalističke politike postaje zamjena za nekadašnju osmansku vlast. Njegova vjera proglašava se dokazom tuđinstva, a njegova zemlja prostorom navodne historijske odmazde.

Takva zamjena je moralno nedopustiva. Bošnjaci ne duguju nikome izvinjenje za svoje postojanje. Islam u Bosni nije optužnica protiv Bosne. Muslimansko ime nije naslijeđena krivica.

Srebrenica pokazuje koliko je važno na vrijeme zaustaviti politiku koja ljudima oduzima pravo da pripadaju zemlji u kojoj su rođeni. Genocid u Srebrenici sudski je utvrđena činjenica, a Ratku Mladiću pravosnažno je potvrđena doživotna kazna zatvora. Tu činjenicu nijedna nacionalna mitologija ne može poništiti.

Zato veličanje Mladića nije bezazlen izraz nacionalnog ponosa. Ono mladima šalje poruku da se i najteži zločin može opravdati ako je počinjen pod „našom“ zastavom. Takvo odgajanje savjesti ostavlja otvoren prostor za novo nasilje.

To je i mjerilo prema kojem treba procjenjivati nove političke generacije. Studente i mlade ljude ne treba unaprijed osuđivati niti im pripisivati tuđe stavove. Njihova mladost zaslužuje prostor za drukčiji izbor. Ali taj izbor mora biti vidljiv u odnosu prema činjenicama, žrtvama i susjedima. Ako neko slavi počinioca genocida, njegova dob ne umanjuje ozbiljnost tog postupka.

Krst koji neko nosi nije dokaz agresije. Veličanje zločinca jeste razlog za jasnu moralnu osudu. Tu razliku moramo čuvati da bismo mogli zahtijevati odgovornost bez predrasude.

Jednako tako, ne prihvatam tvrdnju da će svaka buduća vlast u Srbiji nužno voditi istu politiku. Takva tvrdnja pretvorila bi političke izbore u narodnu sudbinu, a ljudima koji se bore za promjenu unaprijed oduzela smisao njihove borbe. Promjena je moguća. Ali ona zahtijeva više od zamjene imena na vrhu vlasti: zahtijeva odustajanje od uvjerenja da Srbija može biti velika samo ako je Bosna slaba.

Srpskom narodu potrebna je sloboda od tog uvjerenja. Potrebna mu je politika koja će snagu države tražiti u pravdi, obrazovanju, odgovornim institucijama i sigurnom susjedstvu. Politika u kojoj ljubav prema Srbiji neće zahtijevati nepovjerenje prema Bosni.

Vučiću i Dodiku zato treba jasno poručiti: prestanite nacionalnu odgovornost mjeriti sposobnošću da narod držite u stanju stalne uzbune. Pokažite je sposobnošću da izgradite povjerenje. Poštujte bosansku državnost u svojim postupcima. Prekinite s opravdavanjem onih koji poriču ili veličaju zločine. Dopustite da budućnost srpske djece bude šira od sukoba koje su naslijedila.

Nadam se da su obojica – Vučić i Dodik – večeras shvatili poruku poraza, a da će “studentska lista” u Beogradu svojom pobjedom pokazati da poštivanje tudja sloboda ima smisla isto kao i poštivanje svoje vlastite slobode. Otuda Bosna ima razlog od večeras da se nada u bolju Srbiju od Vučićeve, ali nema razlog da slavi dok se ne uvjeri da nova Srbija neće negirati genocid u Srebrenici, neće slaviti osudjenog ratnig zločinca Ratka Mladića i neće jedno govoriti a drugo raditi kad je u pitanju Dodikov iredentizma i separatizma.

Dakle, nama u Bosni ostaje obaveza da svoju državu branimo znanjem, institucijama, jedinstvom u njenoj zaštiti i čvrstim insistiranjem na istini. Mir zahtijeva budnost. Pomirenje zahtijeva odgovornost. Dobrosusjedstvo zahtijeva da svako prihvati granicu vlastite vlasti i puno dostojanstvo drugoga.

To je pouka koju vrijedi izvući: narod dovršava svoje oslobođenje onda kada tuđu slobodu prestane doživljavati kao prepreku vlastitoj veličini.

Srbija ima priliku pokazati takvu zrelost. Bosna ima pravo zahtijevati da tu zrelost Srbija pokaže na djelu.