Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
STRATEGIJA: Zašto Kina ‘šuti’ dok Bliski istok gori?
Dok su SAD trošile trilione u ratovima, Kina je gradila puteve, luke, željeznice i digitalne mreže. Dok Washington destabilizira energetska tržišta, Peking potpisuje trgovinske sporazume i širi finansijske alternative poput CIPS-a, sistema koji omogućava međunarodnu trgovinu bez dolara. Zato Kina ponekad djeluje tiho. Ali ta tišina nije slabost. To je strategija
Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Ovih dana postavljeno mi je pitanje koje se na prvi pogled čini jednostavno, ali zapravo otvara jednu od ključnih geopolitičkih dilema današnjice: zašto se NR Kina glasnije ne oglašava dok rat na Bliskom istoku traje svom žestinom?
Još iz ove rubrike
Pitanje je stiglo u pismu jednog čitaoca koji prati moje kolumne. On pita: kako je moguće da Peking, čiji su energetski i trgovački interesi direktno pogođeni ratom protiv Irana, djeluje gotovo nečujno? Američko-izraelska agresija ugrožava trgovinske pravce prema Aziji, dovodi u pitanje stabilnost Hormuškog moreuza i indirektno potkopava kinesku strategiju Novog puta svile. Na prvi pogled izgleda kao da Kina šuti. Ali samo na prvi pogled.
NR Kina zapravo govori ‒ samo ne onako kako smo navikli u zapadnoj politici, gdje se svaka rečenica izgovara glasno i dramatično. Kinezi misle i djeluju drugačije – često tišinom, sporim potezima i dugoročnim planovima. Upravo u toj tišini skriva se njihova strategija.
Ne treba zaboraviti da je Iran za Kinu izuzetno važan partner. NR Kina je daleko najveći kupac iranske nafte, a bez stabilnog snabdijevanja energijom kineska industrija ne može funkcionirati. Ako ostane bez nafte iz Venecuele, a izgubi i iransku, Kina bi se mogla naći u nezavidnom energetskom položaju. Zato američki ciljevi u ovom ratu nisu samo regionalni. Oni su mnogo širi i dotiču samu srž globalnog rivalstva sa NR Kinom. Sprečavanjem veza Irana sa Kinom i Rusijom, Washington pokušava presjeći jedan važan geopolitički luk: Iran za Rusiju predstavlja svojevrsni sigurnosni pojas prema južnim granicama, dok je za Kinu ključni energetski partner i karika u lancu azijsko-evropske trgovine. Drugim riječima, Iran nije samo regionalni igrač. On je strateška raskrsnica. Zato Peking nije ostao po strani, iako to na prvi pogled tako izgleda.
Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi ovih je dana jasno rekao da je rat na Bliskom istoku „rat koji se nikada nije trebao dogoditi“ i poručio da se protivi svakoj prijetnji novom iranskom vrhovnom vođi Mojtabi Hameneiju, naglašavajući da se radi o unutrašnjem pitanju Irana i da se mora poštovati suverenitet zemlje.
I Rusija je reagirala. Predsjednik Putin poslao je poruku podrške novom iranskom vođi, potvrđujući da će Moskva ostati „pouzdan partner Islamske Republike“.
Ove izjave možda ne zvuče dramatično, ali njihov geopolitički značaj je veliki. One zapravo znače da su dvije velike sile jasno stavile do znanja da Iran neće ostati bez podrške. Istovremeno, na terenu se odvija druga, mnogo tiša igra. Iran je zatvorio Hormuški moreuz, jednu od najvažnijih pomorskih arterija svijeta kroz koju prolazi gotovo petina globalne nafte. I to je učinio na način koji mnoge zapadne vojne analitičare ostavlja bez odgovora: jeftinim dronovima i asimetričnim ratovanjem. Dok američki nosači aviona djeluju sa udaljenosti od gotovo hiljadu kilometara i lansiraju rakete „Tomahawk“, Iran uspijeva blokirati jedan od ključnih prolaza svjetske trgovine.
Napadi na zemlje Zaljeva otkrili su još jednu paradoksalnu istinu savremenog ratovanja.
Kuvajt, S. Arabija, Irak i UAE, Katar godinama su kupovali američko oružje i potrošili bogzna koliko milijardi dolara na sisteme Patriot, THAAD i druge sofisticirane tehnologije. Međutim, kada su iranske balističke rakete i dronovi počeli padati, epilog je za njih bio poražavajući. Od više od 200 lansiranih balističkih raketa ispaljenih na UAE oboreno je tek nekoliko. Od gotovo hiljadu dronova uništeno je oko 130. A matematika rata je brutalno jednostavna. Dron koji košta 35 ili 40 hiljada $ može natjerati protivnika da ispali raketu od milion i po dolara. Jedan izraelski novinar to je slikovito objasnio: kao da neko svakog dana baca kamenje na vašu kuću koje košta jedan dinar, a vi na svaki kamen trošite četrdeset dinara municije — i opet ne uspijevate zaštititi prozore i unutrašnjojs doma. Takav rat nije održiv. O tome sam već pisao u kolumni „Američki rat bez cilja“. Rat u kojem protivnik troši desetine puta manje novca od vas dugoročno ne može završiti pobjedom.
U toj situaciji ponovo se vraćamo pitanju: šta radi NR Kina?
Mogući odgovor je da je NR Kina možda mnogo prisutnija nego što se javno vidi. Prema pojedinim izraelskim analizama, iranski projektili više ne koriste američki GPS nego se navodno oslanjaju na kineske satelitske navigacione sisteme. Također, američke baze i infrastruktura u Zalivu navodno su locirani pomoću satelitskih podataka koji dolaze iz kineskih sistema. Ako je to tačno, onda kineska „tišina“ dobija sasvim drugačije značenje. Treba se sjetiti i jednog događaja koji je prošao gotovo nezapaženo. Neposredno prije rata Rusija, Kina i Iran održali su zajedničke pomorske vježbe upravo u Hormuškom moreuzu. Te vježbe nisu bile samo simbolične; one su značile koordinaciju, tehnološku razmjenu i pripremu za scenarije koji danas gledamo. Drugim riječima, pripreme su počele mnogo prije nego što je pala prva bomba.
Dok se rat rasplamsava na Bliskom istoku, NR Kina paralelno vodi jednu sasvim drugačiju globalnu strategiju. Peking je u posljednjih deset godina sistematski smanjivao posjedovanje američkih državnih obveznica — sa nekadašnjih 1,3 triliona $ na oko 682 milijarde. Istovremeno stalno povećava zlatne rezerve. Ali možda još važnije od toga je kineski prodor u Afriku. Dok su SAD potrošile oko 4 triliona $ na ratove u Iraku i Afganistanu, Kina je investirala oko 182 milijarde $ u infrastrukturu širom Afrike: željeznice u Keniji, brana u Etiopiji, luka u Džibutiju, energetske projekte u Nigeriji i Kongu, solarne elektrane u Namibiji i telekomunikacione mreže širom kontinenta. Rezultat je impresivan: trgovina između Kine i Afrike dostigla je 348 milijardi $. Kina je to učinila bez bombardovanja, bez promjene režima i bez sankcija. Naprosto: gradila je. I tu leži najvažnija razlika između dva modela globalne politike. Napoleon je jednom rekao: „Nikada ne prekidaj neprijatelja dok pravi grešku.“
Čini se da je kinesko rukovodstvo tu misao pretvorilo u dugoročnu strategiju. Dok su SAD trošile trilione u ratovima, Kina je gradila puteve, luke, željeznice i digitalne mreže. Dok Washington destabilizira energetska tržišta, Peking potpisuje trgovinske sporazume i širi finansijske alternative poput CIPS-a, sistema koji omogućava međunarodnu trgovinu bez dolara. Zato Kina ponekad djeluje tiho. Ali ta tišina nije slabost. To je strategija.
I možda je upravo u toj tišini najveća geopolitička promjena našeg vremena — promjena koja ide čak brže nego što su i sami planeri u Pekingu očekivali.
