Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
ŠTA NAM TO NUDI PRIJEDLOG HSP O SPAJANJU KANTONA: Na papiru reforma i štednja, u stvarnosti treći entitet
Godinama slušamo istu priču: prvo otvoreno traženje trećeg entiteta, pa kad to ne prolazi – onda ide “reorganizacija”, “racionalizacija”, “spajanje kantona”. Sve upakovano u lijepe ekonomske fraze da zvuči pametno i dobronamjerno. Cijela priča podsjeća na već viđenu strategiju – “pošećeriti” ideju koja ranije nije prošla. Koja “ekonomska nužnost”? Ovo je politička matematika, a ne ekonomija
Tihomir Šarac, glasnogovornik Hrvatske stranke prava (HSP), iznio je na svom Facebook profilu prijedlog preustroja Federacije Bosne i Hercegovine kroz spajanje kantona ističući da je to ekonomska nužnost.
Ističe da Bosna i Hercegovina, a posebno Federacija BiH, više sebi ne može priuštiti luksuz preskupe i neefikasne administracije.
– Gotovo 43 posto budžeta troši se na administraciju, dok je evropski prosjek blizu 16 posto. To je poražavajući podatak! To znači da novac građana ne ide u razvoj, proizvodnju, nova radna mjesta, infrastrukturu i demografsku obnovu – nego u održavanje glomaznog i prekompliciranog sistema vlasti.
Na papiru to zvuči kao reforma i štednja.
Priča koju nudi Tihomir Šarac na prvi pogled zvuči razumno – manje administracije, više novca za razvoj. Međutim, kada se malo zagrebe ispod površine, vidi se da je to stara politička ideja upakovana u novu ambalažu.
Prvo, potpuno je izostavio ključnu stvar: koje kantone treba spajati i po kojem kriteriju? Bez toga ova priča ostaje samo slogan. U Federaciji BiH kantoni nisu nastali slučajno nego kao dio političkog i ustavnog dogovora nakon rata. Svako “preuređenje” bez jasnog objašnjenja otvara pitanje šta je stvarni cilj.
Još iz ove rubrike
Drugo, stalno se ponavlja teza da je administracija glavni krivac za ekonomske probleme. A gdje su milijarde izgubljene kroz loše odluke vlasti, namještene tendere, politička zapošljavanja i korupciju? O tome nema ni jedne rečenice. Lakše je kriviti sistem nego odgovornost političara.
Treće, cijela priča podsjeća na već viđenu strategiju – “pošećeriti” ideju koja ranije nije prošla. Kada otvoreno zagovaranje trećeg entiteta ne prolazi, onda se to pakuje kroz priču o racionalizaciji, ekonomiji i efikasnosti. To je politički marketing, ne ozbiljna reforma.
Četvrto, u BiH je ustavni okvir već jasno definisao nivoe vlasti: država – entitet – kanton – opština. Ti odnosi su rezultat teških pregovora i kompromisa. Umjesto da se stalno otvaraju nova preuređenja, možda bi bilo pametnije da vlast konačno provodi ono što već postoji.
Na kraju, građani nisu naivni. Kada se pred izbore pojave “velike reforme”, a bez konkretnih planova, brojki i posljedica – to više liči na političko pecanje glasova nego na ozbiljan program.
Zato ova priča djeluje kao klasično presipanje iz šupljeg u prazno.
