Dr. Mustafa Cerić
Zamislimo da neki Bošnjak 10. aprila, na godišnjicu osnivanja NDH, na javnom skupu pusti pjesmu koja se izruguje srpskim žrtvama Jasenovca i priziva ponavljanje njihovog stradanja. Oko njega društvo, osmijesi, podignute čaše. Neko prijavi slučaj Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.
A onda stigne obrazloženje: sadržaj jeste uvredljiv, provokativan i društveno neprihvatljiv, ali nema osnova za istragu jer nisu utvrđeni potrebni elementi poticanja na nasilje ili mržnju.
Zamislimo samo tu tišinu.
Zapravo, teško ju je zamisliti. Prije bi se mogli zamisliti vanredni televizijski programi, protestne konferencije i diplomatske poruke. U toj zamišljenoj predstavi Dodik bi, vjerujem, tražio zabrane, Vučić hitna objašnjenja, a televizijski studiji radili bi u tri smjene. Tužiteljica bi preko noći postala regionalno pitanje.
I javna osuda izrugivanja jasenovačkim žrtvama bila bi potpuno opravdana. Među prvima bih joj se pridružio.
Upravo zato postavljam pitanje: zašto bi se moralni sluh mijenjao kada umjesto Jasenovca čuje Srebrenicu?
Prema objavljenim medijskim izvještajima, tužiteljica Biljana Golijanin donijela je naredbu o neprovođenju istrage povodom puštanja pjesme koja priziva ponavljanje srebreničkog genocida. Izvještaji prenose obrazloženje prema kojem uvredljivost sadržaja sama po sebi ne znači da su ostvarena obilježja krivičnog djela. (tuzlapress.ba(!))
Naravno da svaka uvreda nije krivično djelo. Ali javnost ima pravo tražiti uvjerljivo objašnjenje kako se prizivanje ponavljanja genocida, u okolnostima koje mediji opisuju, može svesti na nedovoljno određen povod za istragu.
Jer ovdje se pojavljuje gotovo veličanstven birokratski paradoks: poruka je dovoljno jasna da porodice žrtava razumiju šta im se želi, a navodno nedovoljno jasna da bi opravdala istragu.
Kajganićeva tužiteljica za specijalne antibošnjačke zadatke Biljana Golijanin i ranije donosila sramne odluke
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine donijelo je 12. augusta 2025. godine naredbu o nesprovođenju istrage za izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti u slučaju prijave Nihada Suljića i Adele Čomić zbog neprimjerene muzike koja je s razglasa iz crkve u Srebrenici puštena nekoliko sati nakon dženaze i komemoracije žrtvama genocida održane 11. jula 2023.
“Puštanje muzike putem razglasa srpske Pravoslavne crkve u Srebrenici nije imalo za cilj da se javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom, pogotovo ne na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe”, navodi se u odluci.
U noći 11. jula, nakon dženaze i komemoracije za žrtve genocida u Srebrenici, iz srpske pravoslavne crkve je puštena glasna muzika i uvredljive poruke koje su povratnici i mještani Srebrenice prijavili kao uznemiravanje.
Ista tužiteljica Golijanin je 2022. pripremila optužnicu protiv Bakira izetbegovića za “izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje”. Pogledajte govor pa recite je li ovo iživljavanje Dodikove i Kajganićeve tužiteljice za odstrel Bošnjaka. I protiv novinara Avde Avdića izdala naredbu o saslušanju koja nije u skladu za ZKP-om BiH… Izdvojeno.ba
Žrtve, izgleda, imaju pretjerano razvijen sluh. Institucijama je potreban bolji prijevod.
U toj parodiji pravne logike nedostaje još samo formular: ime i prezime onoga kome želite ponavljanje zločina, naziv grupe, željeni obim stradanja i potpis pošiljaoca. Bez uredno popunjene rubrike, mržnja ostaje muzička želja.
Tako bi se mogao osnovati i poseban šalter za prijetnje uglazbljene u stihove. Izgovorene riječi išle bi na jednu stranu, otpjevane na drugu. Ako poruka previše uznemiri preživjele, preporučilo bi im se da ne slušaju tekst, nego melodiju.
A porodici koja se vraća s mezarja trebalo bi, valjda, objasniti da je pogrešno razumjela umjetnički program.
Satira ovdje jedva sustiže stvarnost.
Ne tvrdim da kolumnista treba presuđivati umjesto suda. Tražim da institucije svoje odluke obrazlože tako da građanin razumije gdje je granica između uvrede i javnog ohrabrivanja mržnje — i zašto je upravo tu povučena. Datum, mjesto, publika i značenje poruke moraju dobiti ozbiljno razmatranje. Riječi se ne izgovaraju u laboratoriji bez ljudi i bez pamćenja.
Moj zamišljeni primjer s Jasenovcem ima samo jednu svrhu: provjeriti postojanost našeg mjerila. Historijske tragedije imaju svoje posebnosti; dostojanstvo njihovih žrtava pripada istoj ljudskoj obavezi.
Ne tražim manje osjetljivosti prema srpskim žrtvama. Tražim jednaku ozbiljnost prema bošnjačkim. I prema hrvatskim, jevrejskim, romskim i svim drugim žrtvama. Savjest koja se uključuje tek kada prepozna vlastito prezime postala je stranački uređaj.
Jednakost pred zakonom počinje tamo gdje zamjena imena žrtve ne mijenja ozbiljnost našeg odgovora.
Zato se ovo pitanje tiče i Dodika i Vučića, ali i svakoga od nas: možemo li osuditi nad tuđim mezarom ono što bismo osudili nad vlastitim grobom?
Ako možemo, postoji nada za pomirenje.
Ako ne možemo, uzalud organiziramo konferencije o miru. Razglas će ih nadjačati.
Pravda može nositi povez preko očiju. Čepiće u ušima ne bi smjela.