Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
SJEĆANJE PROF. GAVRANKAPETANOVIĆA NA 32. GODIŠNJICU SRPSKOG MASAKRA NA MARKALAMA: Taj dan smo operisali ranjene 24 sata bez prestanka
Gledao sam kojem stolu ću prvom prići, a dob pacijenata bila je presudna, jer je medicinska trijaža već bila urađena. Težina povreda, razaranja ljudskog tkiva, bola i nesreće koja je pogodila grad prevazilazila je ljudsko iskustvo. Spašavanje ljudskih života toga dana, smanjivanje invaliditeta i ublažavanje bola ranjenim, s pravom je časna i uzvišena epopeja ratne medicine opkoljenog Sarajeva. Operacije su trajale od 13,30 do sutradan u 3 sata, 140 ljudi je doveženo
Danas se s pijetetom i tugom sjećamo 5. februara 1994. godine – dana kad je na pijaci Markale, u srcu Sarajeva, u jednom trenutku ugašeno 68 života, a 142 osobe ranjene. To je bio prvi, od dva, masakra na tom mjestu koje je i tokom rata bilo simbol opstanka, mjesto gdje su se ljudi okupljali da obezbijede osnovno za život.
Granata ispaljena s položaja Vojske Rs prekinula je svakodnevicu i pretvorila pijacu u mjesto smrti, bola i nevjerice. Zavladala je panika. Ranjenici su nošeni u naručjima, u automobilima, na improviziranim nosilima – sve s nadom da stignu živi do bolnice.
Još iz ove rubrike
Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović tada je bio mladi specijalizant, ortoped u Urgentnom centru bolnice Koševo, današnjem Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Sjeća se da je bio sunčan dan. Oko podneva, pred bolnicu su pristizala brojna vozila.
Tog 5. februara 1994. sam bio mladi specijalizant. Bio je sunčan dan, bio sam dežurni dan prije i nastavio raditi jer kolega sa Alipašinog nije mogao doći od granatiranja. Bio sam u ambulanti kad su počeli dolaziti vozila, hitne, svi su hirurzi, anesteziolozi izašli smo pred ambulantu. Odjednom nam je doveženo 140 ljudi odjednom. Prof. Durić rahmetli je bio zadužen za prvo zbrinjavanje. Krenuli smo sa operacijama pacijenata taj dan u 13,30 raspoređeni u salama, završili smo sutradan u tri sata zadnjeg pacijenta…
„Izašli smo ispred bolnice i u kratkom vremenu dovezeno je oko 130 ljudi, možda i više. Pred nama su bila raskomadana tijela, teške i smrtonosne povrede. Krvi je bila svuda. U tom trenutku nismo imali dovoljno ljekara, mnogi su već bili iscrpljeni ili odsutni, napustili Sarajevo, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Postojao je samo jedan cilj, spasiti što više života. Operisali smo bez prestanka, dan i noć. Završili smo tek u zoru. I danas mi se čini kao da je sve trajalo jedan trenutak, kao da vrijeme tada nije postojalo. Kad sam izašao iz operacione sale, svanulo je. Radilo je nekoliko hirurških ekipa, bez pauze, bez odmora, vođeni isključivo osjećajem dužnosti prema svakom ranjenom čovjeku. Rane nastale u neljudskim napadima. Takve slike se ne zaboravljaju. Dijelovi tijela koje dodirujete, lica koja gledate, krikovi i tišina koja ostaje. To se ne može naučiti iz knjiga i to čovjek nosi u sebi zauvijek“, kaže Gavrankapetanović.
