Ponedjeljak, 26. Oktobra 2026
Ponedjeljak, 26. Oktobra 2026
SARAJEVSKI VODOVOD KAO OGLEDALO NESPOSOBNOSTI VLASTI: Sarajevo gubi milione litara vode, a vlast odgovornost prebacuje na građane
Dotrajale cijevi, stotine miliona maraka i decenije političkog upravljanja otvaraju pitanje ko će konačno položiti račune za kolaps vodovodnog sistema
Problem vodosnabdijevanja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine odavno je prerastao granice komunalne djelatnosti i postao pitanje političke odgovornosti, institucionalne sposobnosti i odnosa vlasti prema javnom novcu. Dok se od građana očekuje da uredno izmiruju obaveze i racionalno koriste vodu, stanje infrastrukture otvara mnogo neugodnije pitanje: Kako je moguće da sistem koji raspolaže jednim od najvažnijih prirodnih resursa istovremeno né uspijeva osigurati da taj resurs u dovoljnoj mjeri stigne do krajnjih korisnika?
Sarajevo né oskudijeva samo u pouzdanom vodosnabdijevanju. Ono oskudijeva u uvjerljivom odgovoru na pitanje ko je odgovoran za stanje u kojem se nalazi njegova vodovodna mreža, zašto obnova nije provedena u obimu koji bi odgovarao ozbiljnosti problema i koliko će još godina građani slušati objašnjenja o naslijeđenim teškoćama, finansijskim ograničenjima i neodgovornoj potrošnji.
Još iz ove rubrike
Podaci o gubicima vode, koji se prema raspoloživim procjenama približavaju 70 posto ukupne količine unesene u sistem, predstavljaju upozorenje koje nijedna ozbiljna vlast né bi smjela tretirati kao usputnu komunalnu statistiku. Iako ukupni gubici obuhvataju različite kategorije, uključujući neevidentiranu potrošnju i nelegalne priključke, njihov obim ukazuje na duboke slabosti sistema kontrole, održavanja i upravljanja.
Kada javno preduzeće né uspijeva pouzdano pratiti i naplatiti značajan dio vode kojom raspolaže, posljedice nisu ograničene na poslovne knjige. One se prelijevaju na cijeli sistem, na kvalitet usluge, troškove održavanja i, na kraju, na građane koji očekuju da javne institucije obavljaju posao za koji su nadležne.
Komunalni problem koji razotkriva politički model upravljanja
Vodovod i kanalizacija nije izolovano preduzeće čije se poslovanje može posmatrati odvojeno od politike. Riječ je o sistemu od vitalnog značaja za funkcionisanje Sarajeva, nad kojim nadležnost i odgovornost dijele institucije Kantona Sarajevo i upravljačke strukture javnog preduzeća.
Zbog toga se rasprava o vodi né može završiti na upozorenjima o nelegalnoj potrošnji, neplaćenim računima i potrebi štednje. Ta pitanja jesu važna, ali né odgovaraju na suštinsku dilemu: šta su nadležne institucije konkretno uradile kako bi smanjile gubitke, obnovile kritične dijelove mreže i spriječile da se isti problemi ponavljaju iz godine u godinu?
U političkom životu Bosne i Hercegovine komunalna infrastruktura često postaje tema tek kada problem postane dovoljno vidljiv da ugrozi svakodnevni život stanovništva. Tada slijede konferencije za medije, izjave nadležnih, obećanja o ulaganjima i međusobna prebacivanja odgovornosti. Kada se pažnja javnosti pomjeri na drugu temu, dugoročni projekti nerijetko ponovo gube mjesto među političkim prioritetima.
Takav obrazac upravljanja posebno je poguban za infrastrukturu. Vodovodne cijevi né mogu čekati završetak političkih obračuna, promjenu skupštinske većine ili novu raspodjelu funkcija. Njihovo stanje pogoršava se bez obzira na to koja stranka trenutno upravlja kantonom i ko sjedi u upravi preduzeća.
Upravo se zato odgovornost mora mjeriti rezultatima, a né brojem održanih sastanaka ili javnih obraćanja. Građane né bi trebalo zanimati samo ko je danas nadležan za pojedini segment sistema, nego i ko je prethodnih godina bio zadužen za planiranje, ulaganja, nadzor i realizaciju projekata.
Ako je mreža decenijama propadala, onda se odgovornost né može svesti na jednu odluku ili jedan mandat. Ali isto tako, pozivanje na naslijeđeno stanje né može biti trajno opravdanje za izostanak vidljivog napretka.
Stotine miliona maraka kao račun za neuspjeh sistema
Procjena da je za ozbiljnu rekonstrukciju vodovodne mreže potrebno približno 750 miliona KM, uz upozorenja da je više od 700 kilometara cijevi u veoma lošem stanju, pokazuje razmjere problema s kojim se Sarajevo suočava.
Takav iznos nije moguće osigurati bez pažljivog finansijskog planiranja, višegodišnjih ulaganja i jasnog utvrđivanja prioriteta. Međutim, upravo bi činjenica da se radi o ogromnom infrastrukturnom izazovu trebala biti razlog za još veću transparentnost, a né za odgađanje rasprave.
Javnost ima pravo znati koliko je novca tokom prethodnih godina izdvajano za obnovu mreže, koji su projekti realizovani, koliko je cijevi zamijenjeno, na kojim lokacijama su gubici najizraženiji i kakvi su rezultati postignuti nakon pojedinačnih investicija.
Bez tih podataka teško je napraviti razliku između opravdanih finansijskih ograničenja i slabog upravljanja raspoloživim sredstvima. Jednako je teško procijeniti jesu li dosadašnja ulaganja bila usmjerena prema dijelovima mreže na kojima su mogla ostvariti najveći učinak.
Veliki infrastrukturni projekti né mogu se voditi isključivo prema logici političke vidljivosti. Zamjena cijevi u određenoj ulici može biti manje atraktivna od velikog javnog projekta koji donosi trenutnu medijsku pažnju, ali za građane koji godinama trpe prekide u snabdijevanju upravo takvi zahvati mogu imati mnogo veći značaj.
Zato je potrebno objaviti višegodišnji plan rekonstrukcije, s precizno određenim prioritetima, izvorima finansiranja, rokovima i pokazateljima uspješnosti. Svaka završena faza trebala bi biti praćena javno dostupnim podacima o tome koliko su smanjeni gubici i koliko je poboljšano snabdijevanje.
U suprotnom, cifra od stotina miliona maraka ostat će samo upozorenje o cijeni problema, a né početak njegovog rješavanja.
Evropski primjeri ruše izgovor da je stanje nepromjenjivo
Iskustva evropskih gradova pokazuju da visoki gubici vode nisu sudbina koju gradovi moraju prihvatiti. Sofija je kroz investicije i modernizaciju uspjela znatno smanjiti udio izgubljene vode, dok su Lisabon i drugi evropski sistemi ostvarivali rezultate kombinacijom boljeg nadzora, upravljanja pritiskom, otkrivanja kvarova i planske zamjene dotrajalih cijevi.
Kopenhagen se često navodi kao primjer sistema s veoma niskim gubicima, što pokazuje da ni starost dijela infrastrukture sama po sebi né mora značiti da će ogromne količine vode nestajati prije nego što stignu do potrošača.
Naravno, Sarajevo se né može jednostavno uporediti s gradovima koji imaju drugačije finansijske mogućnosti, institucionalne modele i tehničke uslove. Međutim, suštinska pouka tih primjera nije da se njihova rješenja mogu preslikati bez prilagođavanja, nego da se gubici mogu sistematski mjeriti, nadzirati i smanjivati.
Savremeno upravljanje vodovodnom mrežom podrazumijeva podjelu sistema na kontrolne zone, precizno mjerenje protoka, praćenje pritiska i brzo otkrivanje kvarova. Digitalni sistemi omogućavaju da se sumnjive promjene u potrošnji uoče ranije, dok planska obnova smanjuje vjerovatnoću ponavljanja kvarova na kritičnim dionicama.
To zahtijeva novac, stručnost i kontinuitet politike ulaganja. Ali upravo su to oblasti u kojima se mora pokazati sposobnost institucija da planiraju izvan trajanja jednog političkog mandata.
Nije dovoljno govoriti o tome da je mreža stara. Potrebno je objasniti koje su dionice najrizičnije, koliko vode gube, koliko košta njihova sanacija i kakav se rezultat očekuje nakon ulaganja.
Štednja građana né može zamijeniti odgovornost institucija
Pozivi na racionalnu potrošnju vode imaju smisla. Svako domaćinstvo treba koristiti vodu odgovorno, a nelegalni priključci i neovlašteno korištenje moraju biti predmet kontrole i sankcionisanja u skladu sa zakonom.
Isto tako, uredno plaćanje računa važno je za finansijsku održivost javnog preduzeća. Sistem né može dugoročno funkcionisati ako značajan broj korisnika né izmiruje obaveze, dok se troškovi proizvodnje, distribucije, održavanja i popravki nastavljaju gomilati.
Međutim, finansijska disciplina potrošača i odgovornost upravljačkih struktura nisu suprotstavljene kategorije. One moraju postojati istovremeno.
Građanin koji uredno plaća račun ima pravo očekivati pouzdanu uslugu. To né znači da svaka obustava snabdijevanja automatski dokazuje nečiji nemar, jer kvarovi, radovi i drugi tehnički faktori mogu biti neizbježni. Ali kada su gubici veliki, a dijelovi mreže u izrazito lošem stanju, institucije moraju ponuditi jasne odgovore o tome šta se poduzima da se takvo stanje promijeni.
Nije prihvatljivo da se odgovornost za racionalnu potrošnju redovno ističe u javnosti, dok planovi za smanjenje gubitaka ostaju nedovoljno jasni ili bez lako provjerljivih rezultata.
Uređen sistem podrazumijeva da se kontroliše potrošač, ali i da se kontroliše rad preduzeća. Da se sankcioniše krađa vode, ali i da se ispituje zašto se kvarovi ponavljaju. Da se insistira na naplati računa, ali i da se javnosti polažu računi za trošenje budžetskog novca.
Sve manje od toga stvara utisak da se od građana traži disciplina koju institucije same nisu spremne dokazati kroz rezultate.
Ko kontroliše one koji upravljaju vodom?
Najvažnije pitanje nije ko će naredni put upozoriti građane da smanje potrošnju, nego ko će provjeriti ostvaruju li nadležni konkretne ciljeve u obnovi mreže.
Kanton Sarajevo treba imati javno dostupan pregled stanja vodovodne infrastrukture, prioriteta za rekonstrukciju i planiranih finansijskih izdvajanja. Uprava preduzeća treba redovno objavljivati podatke o ukupnim gubicima, naplati, kvarovima i učincima provedenih radova. Nadležne institucije trebaju jasno razdvojiti fizičke gubitke vode od komercijalnih gubitaka, jer bez takve razlike nije moguće kvalitetno procijeniti gdje je problem najveći i kako ga riješiti.
Neophodna je i nezavisna stručna provjera ključnih pokazatelja. Kada se govori o desetinama miliona kubnih metara vode i stotinama miliona maraka potrebnih za rekonstrukciju, javnost mora imati mogućnost provjeriti na kojim se analizama procjene zasnivaju.
Politička odgovornost né podrazumijeva da svaki kvar mora postati afera niti da se svaka poteškoća može riješiti jednostavnom smjenom rukovodstva. Ona podrazumijeva da oni koji donose odluke prihvataju obavezu da objasne rezultate svog rada i posljedice odluka koje su donosili.
Ako se ciljevi né ostvaruju, potrebno je utvrditi zašto. Ako novac nije dovoljan, potrebno je objasniti koje su mogućnosti finansiranja i šta se može uraditi u okviru postojećih sredstava. Ako projekti kasne, javnost treba znati gdje su prepreke i ko je za njih odgovoran.
Bez takvog pristupa, pitanje vodosnabdijevanja ostaje zarobljeno između upozorenja stručnjaka, saopćenja institucija i svakodnevnih problema stanovništva.
Voda kao test ozbiljnosti vlasti
Sarajevski vodovod predstavlja mnogo više od mreže cijevi i pumpnih postrojenja. On je test sposobnosti institucija da upravljaju javnim resursima, planiraju dugoročna ulaganja i osiguraju osnovne uslove za život stanovništva.
Vlast koja želi dokazati da upravlja odgovorno né može se zadovoljiti time da objašnjava zašto je problem teško riješiti. Mora pokazati šta će biti urađeno, kojim redoslijedom, iz kojih sredstava i u kojem roku. Javnost né mora očekivati čudo preko noći, ali ima pravo zahtijevati mjerljiv napredak.
Sarajevu je potreban sistem u kojem se svaki izgubljeni kubni metar vode evidentira što preciznije, svaki veći kvar analizira, a svaka investicija procjenjuje prema stvarnom učinku. Potreban mu je model upravljanja u kojem se odluke né donose samo pod pritiskom trenutne krize, nego na osnovu podataka i dugoročnih potreba grada.
Ako se to né dogodi, ogromni gubici nastavit će predstavljati finansijski teret, dotrajala mreža rizik za stabilnost snabdijevanja, a povremene restrikcije podsjetnik da osnovna komunalna usluga nije na nivou koji građani s pravom očekuju.
Suština problema, dakle, nije u tome treba li štedjeti vodu ili plaćati račune. Treba i jedno i drugo. Suština je u tome može li se od građana zahtijevati puna odgovornost dok sistem kojim upravljaju javne institucije né pokazuje rezultate kakvi se očekuju od modernog komunalnog preduzeća.
Dok god taj odgovor izostaje, vodovodna kriza ostaje i politička kriza povjerenja. A povjerenje se né vraća novim apelima, nego konkretnim rezultatima, transparentnim upravljanjem i odgovornošću koja se né završava na građanima.
