Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
SAD I TURSKA UČESTVOVALI U PADU ASSADOVOG REŽIMA: Na Bliskom istoku sprema se rat za novu državu…
Ukrajina je prošlog mjeseca poslala 20 operatera bespilotnih letjelica naoružanih s otprilike 150 FPV udarnih bespilotnih letjelica u pomoć sirijskim pobunjenicima, piše Washington Post. Partnerstvo SAD-a s YPG-om donijelo je uspjeh na bojnom polju, a konačna pobjeda Kurda kod grada Kobanija postala je prekretnica u borbi protiv ISIS-a. Nakon munjevitog pada Assada: Dva su moguća scenarija za Siriju
Ukrajina je prošlog mjeseca poslala 20 operatera bespilotnih letjelica naoružanih s otprilike 150 FPV udarnih bespilotnih letjelica u pomoć sirijskim pobunjenicima, piše Washington Post.
Još iz ove rubrike
Zapadni obavještajni izvori vjeruju da su ukrajinske bespilotne letjelice imale “skromnu” ulogu u padu sirijskog diktatora Assada.
Snimke FPV bespilotnih letjelica koje izvode precizne napade na snage SAA-e povezane s Assadom počele su se pojavljivati krajem novembra i početkom secembra.
U međuvremenu, širom Sirije i u glavnom gradu Damasku život se pokušava vratiti u normalu nakon rušenja režima Bashara al Assada.
Slavlje građana se stišava, a pobunjenici koji su došli na vlast traže odgovorne za zločine nad političkim protivnicima svrgnutog predsjednika. Ipak, mir narušava Izrael koji je pokrenuo vojnu operaciju na teritoriju Sirije.
Nakon munjevitog pada Assada: Dva su moguća scenarija za Siriju
Predsjednik Bashar al-Assad pobjegao je iz Sirije, a kao lider pobunjeničkih grupa koje su srušili režim za sada se istakao Abu Mohammed al-Jolani, pravim imenom Ahmad al-Sharaa, vođa militantne grupe Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koja je za Ujedinjene nacije (UN) i mnoge zapadne vlade teroristička organizacija.
Opoziciona koalicija u Siriji, za razliku od HTS-a koji sada javno odbacuje radikalizam, sadrži i radikalne elemente, kojima ljudska prava i suživot s manjinama nisu na dnevnom redu. Šta očekuje Siriju, niko ne može sa sigurnošću reći, ali generalno gledajući, dva su moguća scenarija.
Krajem novembra došlo je do intenziviranja sukoba između antirežimskih oružanih grupa i snaga režima Bashara al-Assada u Siriji. Grupe su uspostavile nadmoć u najvećim provincijama kao što su Halep, Idlib, Hama i Homs između 30. novembra i 7. decembra. Opozicione snage su pokrenule munjevitu ofanzivu, zauzevši ključne gradove, a zatim, u nedjelju i glavni grad Damask. Brzo napredovanje, uz podršku vojnih jedinica koje su prebjegle, dovelo je do sloma Assadovog režima nakon 13 godina građanskog rata. Assad i njegova porodica pobjegli su u Rusiju, a odobrenje za njihov prihvat dao je predsjednik Rusije Vladimir Putin.
Međunarodno bojno polje
Važnu ulogu u budućnosti Sirije igrat će i vanjske sile, čiji se interesti desetljećima prepliću na ovom prostoru, a to su u prvom redu Sjedinjene Američke Države, Rusija, Turska, Iran i Izrael. Upravo je manjak podrške Rusije, zauzete ratom u Ukrajini, kao i Irana, koji ima otvoren front s Izraelom, preko Hezbollaha, najviše doprinio munjevitom padu Assada.
Agencija Anadolija javlja da je nakon svrgavanja režima Bashara al-Assada u Siriji Izrael pojačao zračne udare, izašao izvan Golanske visoravni, zauzeo teritorije na liniji Liban – Sirija te se približio Damasku na 25 kilometara. Prema informacijama dobijenim iz lokalnih izvora u i oko grada Quneitra, na jugozapadu Sirije, izraelska vojska se širi izvan Golanske visoravni koju je okupirala 1967. godine.
Istovremeno, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan rekao je u utorak da će se “svaki napad na stabilnost nove sirijske vlade ili cjelovitost drevnog sirijskog teritorija suočiti i sa sirijskim narodom i s nama”, javlja Anadolu.
Međunarodne igre oko Sirije, jasno je iz navedenog, tek počinju, a pred novom vlašću puno je izazova.
Kada je u pitanju zadatak koji čeka lidera opozicije Al-Jolanija, dopisnik za sigurnost britanskog BBC-ja Frank Gardner, kaže da s jedne strane mora uspostaviti dovoljnu vladavinu zakona i disciplinu da spriječi pljačku i uništavanje infrastrukture, a s druge strane, mora zaustaviti krvoproliće u udaljenim dijelovima zemlje, odnosno spriječiti da zaraćene grupe međusobno izravnavaju račune, što bi ponovo moglo rasplamsati građanski rat.
Frakcije unutar Sirije
– U Siriji imate mnogo različitih religija i naroda. Tu su suniti, šiiti, kršćani, Kurdi, alaviti… On (Al-Jolani, op. a.) na neki način to sve mora izbalansirati na demokratski način da bi svoju zemlju napravio međunarodno prihvatljivom. Za sada bih rekao da su znakovi veoma dobri. On, za sada, govori prave strvari, ali ne zaboravimo da u 2021. godini, kada su talibani preuzeli Afganistan, dali su obećanja o inkluzivnoj vladi, ali to se nije desilo i napravili su otvoreni zatvor za žene. Mislim da Sirija ima svjetliju budućnost od Afganistana – kaže Gardner.
Kada su u pitanju Al-Jolanijeve izjave nakon dolaska na vlast, on se u razgovoru za CNN distancirao od terorističkih grupa poput ISIL-a i Al-Qaide.
– Ljudi koji se plaše islamske uprave ili imaju nepravilne interpretacije o njoj ili je ne razumiju pravilno – rekao je Al-Jolani te uputio poruke manjinama poput alavita i kršćana, rekavši da su “ove sekte koegzistirale u ovom regionu stotinama godina i niko nema pravo da ih eliminira”.
Vođa HTS-a sada ima 42 godine, a u svojim 20-im borio se protiv Amerikanaca u Iraku, a o tome kaže da će “osoba u 20-im godinama imati različit mentalitet od nekoga u 30-im ili 40-im, a sigurno od nekoga u 50-im godinama života”.
Ključno je pitanje šta će se dešavati u budućnosti, jer primjeri svrgavanja lidera rigidnih režima, poput onog Moamera Gaddafija u Libiji, Saddama Husseina u Iraku ili pak režima u Jemenu, pokazuju da je jako teško preuzeti kontrolu i spriječiti građanski rat između zavađenih grupa.
– Gaddafi je tako čvrsto kontrolirao Libiju da se ona s njegovim odlaskom dezintegrisala na zaraćene frakcije i takva je i danas. Postoje dva centra moći u Libiji. Nakon invazije na Irak uslijedile su godine haosa, terorizma, otmica i nastala je katastrofa tolika da su oni koji su teško živjeli pod Saddamom Husseinom rekli da je u njegovo vrijeme bilo bolje, jer su bar imali sigurnost. Ovo će biti veliki izazov za Siriju.
Ne zaboravimo mogućnost da ISIL i Al-Qaida iskoriste haos i nered na sjeveru Sirije. Turska ne voli kurdske grupe i povremeno ih bombarduje (nalaze se na istoku zemlje i podržava ih SAD, op. a.). Te kurdske grupe Sirijske demokratske snage (SDF) drže zatvoreničke kampove ISIL-a u kojima su deseci hiljada veoma opasnih džihadista. Ako se sigurnosna situacija pogorša i Kurdi moraju pobjeći da bi se branili, onda će pripadnici ISIL-a izaći iz zatvora i bit će prijetnja, ne samo na Bliskom istoku, nego širom Evrope i to SAD želi spriječiti – rekao je Frank Gardner.
Associated press navodi da jedini okvir za tranziciju vlasti u Siriji više nije primjenjiv, a radi se o Rezoluciji 2254 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je podrazumijevala politički proces u koji bi bila uljučena Assadova vlada i opozicione grupe. S obzirom na to da režim više ne postoji, sve je na opozicionim grupama.
Pozitivne indikacije
HTS, glavna pobunjenička grupa u Siriji, 2016. godine se odvojila od Al-Qaide i od tada su se distancirali od njihove ideologije.
Lahib Higel, viša analitičarka na istraživačkom institutu Međunarodne krizne grupe, rekla je za New York Times da je radost Sirijaca nakon pada Assada razumljiva, ali postoji zabrinutost šta će se desiti sutra. I ona je kao pozitivno istakla to što je lider HTS-a Al-Jolani, iako je kontrolirajući veći dio priovincije Idlib u sjevereozapadnoj Siriji upravljao vlašću pod utjecajem konzervativne i povremeno tvrdolinijaške sunitske islamističke ideologije, u područjima gdje je upostavio kontrolu pokazao toleranciju prema manjinama.
– Sve su indikacije pozitivne, ali hoće li se održati – istakla je Lahib Higel.
Prema podacima međunarodnih organizacija u Siriji, za 13 godina građanskog rata raseljeno je otprilike 23 miliona ljudi, što je polovina populacije. Ljudi su osiromašili, standard je veoma nizak, radi se za 20 dolara mjesečno, a sve to može biti faktor nestabilnosti, posebno ako uspostava prijelazne vlade bude potrajala.
Postoji nada da će nakon preuzimanja vlasti otvoriti vrata za istinski inkluzivnu vladu, koja će biti demokratski izabrana, što bi značilo novu zoru za Siriju. Druga opcija je ona, nažalost, često viđena na Bliskom istoku nakon pada rigidnih režima, a to je podjela zemlje i oružani sukobi zaraćenih frakcija, a njih u Siriji ne nedostaje.
PAD ASSADOVOG REŽIMA MIJENJA SVE: Na Bliskom istoku sprema se rat za novu državu…
Pitanje je mogu li se sirijski Kurdi pretjerano radovati padu brutalnog diktatora Bashara al-Assada. Naime, događaji na terenu pokazuju da islamisti koji su zahvaljujući pomoći iz Turske zavladali Sirijom nemaju miroljubive namjere prema Kurdima, a to bi moglo dovesti do novog rata.
Istina, zapovjednik kurdskih snaga u Siriji pozdravio je u nedjelju rušenje autoritarnog režima Bashara al-Assada. “U Siriji živimo u povijesnim trenucima kao svjedoci pada autoritarnog režima u Damasku”, objavio je na Telegramu Mazlum Abdi, koji je na čelu Sirijskih demokratskih snaga (SDF), koje kontroliraju dijelove sjeveroistočne autonomne regije poznate kao Sirijski Kurdistan.
Odmah je stigla i prijeteća poruka iz Ankare da Turska želi pomoći da se “jamči sigurnost” u Siriji nakon pada Assada, ali i da će raditi na sprječavanju davanja autonomije Kurdima. U skladu sa spomenutom prijetnjom, u napadu turske bespilotne letjelice na područje pod kontrolom Kurda u ponedjeljak je poginulo 11 civila, uključujući šestero djece, a dan ranije su jedinice koje obučavaju Turci zauzele grad Manbidžu i protjerale branitelje SDF-a.
Početkom mjeseca, proturski borci također su zauzeli strateški grad Tal Rifaat od kurdskih snaga, paralelno s velikom ofanzivom pobunjenika protiv Assadova režima.
Oko 25 do 30 miliona Kurda trenutno živi na području koje nazivaju Velikim Kurdistanom, regiji koja se proteže preko jugoistočne Turske, sjeverozapadnog Irana, sjevernog Iraka i sjeveroistočne Sirije. U sirijskom ih Kurdistanu (kurdski: Rojavayê Kurdistanê, što je u prijevodu ”Kurdistan gdje sunce zalazi”) živi oko 1,7 miliona, a to je devet posto stanovništva.
Glavni neprijatelji Turske nalaze se u sjevernoj Siriji, gdje kurdske jedinice PKK/YPG (Jedinice narodne odbrane) imaju svoje sjedište. Borci YPG-a i dalje su okosnica Sirijskih demokratskih snaga, osnovanih 2015. godine, koje su obučene i naoružane uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država.
One su na području Sirije već godinama najvažniji američki partner u borbi protiv Islamske Države (ISIS) i zato YPG nikada nije proglašen terorističkom organizacijom, premda se ideološki oslanja na političku strategiju PKK. Tayyip Erdogan je zbog toga bijesan i koristi svaku priliku za sukob.
Kada su 2019. Turci napali sirijske Kurde u pograničnoj zoni, Amerika se povukla, da ne bi bila umiješana u sukob dvaju saveznika – jednog u NATO-u, a drugog u borbi s islamistima. Godinu dana ranije, Erdogan je poslao svoje trupe u osvajanje grada Afrina, što je izazvalo egzodus 200.000 tamošnjih Kurda.
To je mogao jer je tadašnji predsjednik Donald Trump bio naredio povlačenje američkih vojnika iz Kurdistana, iako je ondje ostao manji kontingent, otprilike 900 Amerikanaca. Logično, Kurdi su to doživjeli kao izdaju, kao i mnogi u SAD-u. “Ovo je poruka svim našim prijateljima na Bliskom istoku da su Sjedinjene Države nepouzdane”, komentirao je nakon toga za CNN bivši američki ambasador pri NATO-u Nicholas Burns.
Američki vojni i politički angažman s Kurdima ozbiljno je započeo Zaljevskim ratom 1990.-1991. Irački Kurdistan snažno je podržao i američku invaziju na Irak 2003., kada su se kurdske snage udružile s američkim trupama u svrgavanju Sadama Huseina.
Američko-kurdsko bratstvo po oružju bilo je ključno i za razbijanje Islamske države u Siriji. Sirijski Kurdi, odnosno jedinice YPG-a, u savezu su s SAD-om odigrali glavnu ulogu u velikom porazu ISIS-a na bojnom polju i zauzeli su strateški važan grad Raqqu. Partnerstvo SAD-a s YPG-om donijelo je uspjeh na bojnom polju, a konačna pobjeda Kurda kod grada Kobanija postala je prekretnica u borbi protiv ISIS-a.
Ali upravo je ovaj uspjeh počeo zvoniti na uzbunu u Ankari. Za Erdogana, savez SAD-a i YPG-a predstavljao je promjenu igre u regiji, odnosno mogućnost da Kurdi konačno dobiju vlastitu državu. Turska to ni po koju cijenu neće dozvoliti jer Veliki Kurdistan uključuje i dijelove turskog teritorija.
Erdogana dodatno iritira to što je Sirijski Kurdistan ekonomski samodovoljan zahvaljujući naftnim poljima, a to osigurava stalni dotok novca. Osim toga, nakon što su vlasti u Siriji u proteklih osamdeset godina branile upotrebu kurdskog jezika i kulture, čak i u privatnoj sferi, sada su izgubile tu bitku jer Kurdi vladaju na svojoj teritoriji.
“Kurdi su stekli sve atribute nacije, osim suvereniteta. Sjedinjene Države ostaju najvažniji pojedinačni faktor kada se radi o određivanju budućnosti Kurda, posebno u Iraku i Siriji. Trump možda prekida partnerstvo SAD-a s YPG-om, ali sirijski Kurdi su ipak imali koristi od odnosa jer su ih vanjske sile prije smatrale najmanje važnom kurdskom populacijom u regiji. Kurdska država možda je daleko, ali ako se ikada pojavi, postojat će nacija koja će je naseliti”, još 2019. glasio je zaključak koji je objavio Foreign Affairs.
