ROJ GATMAN: BiH se ne vidi na međunarodnoj sceni

Dodajte izdvojeno.ba u omiljene izvore na Googleu

Roj Gatman (Roy Gutman), dobitnik Pulicera, najprestižnije nagrade za novinarstvo, jedan od najutjecajnijih ratnih reportera našeg vremena, novinar je čije su priče o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini promijenile način na koji je svijet razumio agresiju na našu zemlju. Autor knjige „Svjedok genocida“, koja je nedavno ponovo izdata, angažiran je posljednjih godina na praćenju svjetskih žarišta.

U ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“, Gatman govori o svojim aktuelnim projektima, o globalnim krizama koje prate današnji svijet, o BiH i regionu, o političkim pomacima koji su nužni za stabilnost, ali i o vrijednosti novinarstva.

Još iz ove rubrike

Svijet 8. Septembra 2026.

SUMNJIVA EU POLITIKA: Kontradiktorne poruke iz Brisela zbunjuju BiH i ruše kredibilitet, baš kao i 90-tih

Svijet 8. Septembra 2026.

TURSKA ODALA POČAST ŽRTVAMA SREBRENICE: Osudila srpsko veličanje genocidaša Mladića

Lideri s vizijom

Na kojim projektima trenutno radite i da li pratite situaciju u BiH i regionu?

– Uključen sam u dva projekta. Radim na knjizi o sirijskoj revoluciji, usponu ISIS-a i nevjerovatnom ishodu iz decembra 2024. Zainteresirao sam se za Siriju tokom svoje posljednje inozemne misije u Bagdadu i širem području Bliskog istoka, započete još 2011. godine. Ono što me privuklo Siriji bilo je isto ono što me privuklo Bosni i Hercegovini: narod je kažnjavan jer je zagovarao demokratski sistem, pri čemu su odgovorne vođe (Milošević u BiH i Asad (Assad) u Siriji) pribjegli teškim ratnim zločinima, zapravo genocidom, kako bi nametnuli svoju volju.

Činjenica da sam uspio skrenuti pažnju na zločine u BiH potaknula me da više od pet godina posvetim sve svoje napore izvještavanju o zločinima u Siriji. No, to nije imalo isti učinak. Bio je to drugi trenutak, drugačiji dio svijeta, a mi novinari imali smo mnogo manji pristup unutrašnjosti zemlje nego u vrijeme kada smo izvještavali iz ratne BiH. Mislim da je Asad naučio tu lekciju od Miloševića: drži medije izvan zemlje. Prijeti im, ubij ih ako, ipak, dođu. Moj drugi „projekt“ je vođenje nevladine organizacije „Baltimore Council on Foreign Affairs“ koja nastoji educirati i informirati javnost o velikim svjetskim krizama na neutralan način i bez zauzimanja strana. Pratim vijesti o BiH koliko mogu, posebno Dodikova uporna hodočašća Putinu i štetu koju pokušava nanijeti Dejtonskom sporazumu. Pratim i proteste u Srbiji… No, moj glavni fokus u Evropi s ove udaljenosti usmjeren je na Ukrajinu i pakao koji tamošnje stanovništvo proživljava od ruske invazije.

Koliko je BiH u posljednje dvije godine uopće vidljiva na međunarodnoj sceni?

– Ne baš, osim ako se ne računa pažnja koju privlače ispadi samozvanog „doživotnog predsjednika Republike Srpske“, Dodika.

Sjedinjene Države su ključni partner Bosni i Hercegovini. Šta mislite, u kojem se kapacitetu sada Trampova administracija interesira za BiH i region?

– Ne vidim nikakve naznake interesa predsjednika Trampa (Trump) ili njegovog najužeg kruga saradnika. Treba biti pošten pa reći da oni naporno rade kako bi se suočili s ratovima i krizama diljem svijeta. Predsjednik je odlučio kandidirati se za Nobelovu nagradu za mir. Ne smatram da je do sada učinio dovoljno da je zasluži, ali mi je drago što teži toj nagradi. Jer, to bi ga moglo potaknuti da pokaže mudrost i hrabrost u rješavanju brojnih aktuelnih sukoba.

Hoće li SAD pomoći BiH da ostvari status članice NATO-a?

– Bilo bi zanimljivo doznati kako se na to pitanje gleda unutar NATO-a. Članstvo Bosne i Hercegovine može doprinijeti većoj stabilnosti u regionu, no problem koji vidim leži u široj nestabilnosti susjednih država, koju potiče Putin i njegova podrška neodgovornim nacionalistima poput Dodika. Praksa NATO-a bila je primati u članstvo države sa stabilnim političkim prilikama, one koje nisu u ratnom stanju i zemlje bez velikih opasnosti na vidiku.

Je li agilnija diplomatija i snažno i aktivno državničko lobiranje u Vašingotnu i Briselu moglo pomoći BiH da sada ima veću pažnju na međunarodnoj sceni? Ko taj posao sada mora da radi?

– Lideri s vizijom, sposobnošću da je uvjerljivo artikuliraju i strpljenjem da pričekaju najpovoljniji trenutak za njenu provedbu potrebni su posvuda. Posebno u regionu koji je još nesređen.

Imate li saznanja, kako u međunarodnoj zajednici globalno stoje druge zemlje iz regiona, sve su znatno aktivnije od BiH u diplomatskom smislu.

– To je zabrinjavajuće, a pitanje je kakve se pouke mogu izvući iz iskustava zemalja u regionu? Na neki način, upravljanje Bosnom i Hercegovinom sputano je složenošću Dejtonskog sporazuma koji je više priznao podjele nastale ratom nego što je uspostavio funkcionalnu državu. Trenutak za stvaranje takve države možda tek treba doći, ali bi prije svega bili potrebni politički pomaci u regionu.

Pogledajmo Siriju kao primjer. Tokom četrnaest godina unutarnjeg rata, u Idlibu se pojavila mala državica kojom upravljaju islamisti bez ikakvog iskustva u vođenju države. Morali su naučiti kako upravljati državom i kako je očuvati. Bili su pod opsadom i stalnim bombardiranjem, preplavljeni stanovništvom koje je bilo prisilno raseljeno. Ono što je Džolani učinio između 2015. i 2024., dok svijet nije pomno pratio što se događa, bilo je sistemsko učenje upravljanja na vojno-sigurnosnoj, široj političkoj i ekonomskoj razini. No, morao je čekati da se „zvijezde poslože“ na geopolitičkoj sceni – kroz izraelsko uništavanje Hezbollaha u Libanu i napade na Iran – prije nego što je mogao krenuti s napadom na diktaturu, ofanzivom na Alep prošlog novembra.

U tom trenutku, sve prethodne vojne pripreme, formiranje elitnih jedinica, izgradnja domaće industrije oružja, detaljna analiza slabosti neprijatelja, infiltracijske operacije i, iznad svega, obuka, donijeli su rezultat. Alep je pao u roku od nekoliko dana uz gotovo nikakve gubitke. Režim se urušio poput kule od karata. Džolani je imao između 6.000 i 10.000 obučenih boraca naspram najmanje 200.000 pripadnika režimskih snaga. Prava priča o Davidu i Golijatu!

Čini mi se da bi i tom dijelu svijeta trebao političar s vizijom o tome kako da se region rekonstituira na način da njegovi različiti dijelovi funkcioniraju u nekoj ravnoteži – ne kao stara Jugoslavija nego kao nova cjelina koja pripada Evropi koja je, nadamo se, u miru.

Globalna transformacija

Svjedočimo svojevrsnoj globalnoj transformaciji. Kako Vi vidite rasplet?

– Ovisi o tome kako definirate tu transformaciju. Hoće li se Sjedinjene Američke Države zaista povući s pozicije globalnog liderstva? Može li Evropa uistinu djelovati jedinstveno? Kakav pozitivan utjecaj Kina može ostvariti drugdje, dok istovremeno ugrožava stabilnost azijsko-pacifičke regije? Šta će se dogoditi s Rusijom nakon katastrofalne i apsurdne invazije na Ukrajinu? Mogu li manje i srednje jake sile na Bliskom istoku popuniti dio sigurnosnog vakuuma u tom regionu?

Toliki broj važnih faktora međusobno se prepliće, a toliko je nepoznanica da je nemoguće predvidjeti njihov međusobni učinak. Čini mi se da poredak utemeljen na pravilima, nastao nakon Drugog svjetskog rata, još uvijek zadržava određenu otpornost uprkos izazovima koje postavljaju Putin, Si (Xi) i Tramp. A to je zato što nijedan od sadašnjih svjetskih vođa nema moć da ga uništi, a zasigurno niko nema ni viziju nečeg boljeg što bi mogao uvjerljivo predstaviti vlastitoj javnosti, a da pritom ne krene u rat.

Američke institucije, počevši od pravosuđa, do temelja su uzdrmane djelovanjem sadašnje administracije, ali ipak imaju duboke korijene. Ono čega se bojim u Sjedinjenim Državama jeste rastuća kultura korupcije koju će biti teško staviti pod kontrolu bez institucionalnih mehanizama. To nas, u najboljem slučaju, čeka tek za godinu – ako budemo imali sreće.

BiH Vas i danas doživljava kao prijatelja. Vaša uloga prepoznata je kao jedan od najvažnijih novinarskih doprinosa tokom rata. Kada se danas osvrnete na to razdoblje, šta to Vama osobno znači?

– Osjećam da sam imao nevjerovatnu sreću što sam dobio priliku raditi nešto što ima stvarnu vrijednost, nešto što je pomoglo spasiti živote tako što je usmjerilo pažnju na zločine i na zločince koji su za njih bili odgovorni. Imao sam sreću i u tome što je to privuklo pažnju svijeta i potaknulo reakciju.

Odrastao sam u razdoblju nakon Holokausta, novinarski sam se usmjerio na Evropu podijeljenu Hladnim ratom, bio sam dopisnik u Titovoj Jugoslaviji, radio za doista ozbiljne novinske kuće poput Reutersa i Newsdaya, te se javno sukobio sa sovjetskim režimom zbog novinarske vize – sva su ta iskustva bila pokretačka snaga koja me navela da pratim priču, da u njoj ustrajem i da proizvodim izvještaje koji mogu podnijeti svaku kritičku analizu.

No moram reći i ovo: Bosna i Hercegovina je jedinstveno mjesto, zemlja u kojoj je novinar mogao steći povjerenje tolikog broja dobrih ljudi i steći prijatelje za cijeli život. Nisam siguran da bih bilo gdje drugdje mogao praviti takve priče.

Važno je poznavati historiju

Izašlo je novo izdanje Vaše knjige „Svjedok genocida“ nakon 30 godina. Gdje je sve novo izdanje distribuirano?

– Nisam siguran. Znam, međutim, da je jedan od glavnih ciljeva Sanjina Jakića, koji je cijeli projekt realizirao, bio osigurati da se knjiga nađe u svakoj knjižari u BiH (jer je originalno izdanje, objavljeno tokom rata, nestalo s polica). Važno je poznavati historiju, ona je polazište za izgradnju vlastite budućnosti.

U ovom slučaju, riječ je o knjizi koja je u svojoj suštini zbirka tekstova objavljenih u dnevnim novinama, ona pruža dokaz o vrijednosti novinarstva, zapravo, o njegovoj nužnosti. Kad bi barem oni koji su odgovorni za zločine posegnuli za njom, preuzeli odgovornost, iskupili se i nešto iz toga naučili. AVAZ