PREMINULA ZLOČINKA: Ko je Biljana Plavšić: Jedina žena koju je osudio Tribunal u Hagu

Dodajte izdvojeno.ba u omiljene izvore na Googleu

Sead Omeragić

U prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu, govorilo se o pregovorima o navodnom traženju mirnog rješenja. Te pregovore vodilo je dvoje ljudi: Fikret Abdić i Biljana Plavšić. Išli su od grada do grada i pregovarali sa komandantima Karadžićeve vojske i HVO/HV, koji su bili u sukobima oko spornih područja. Ta putovanja Plavšićke i Abdića bila su običan cirkus, osmišljen tako da se, uz lažnu nadu stvorenu pričama o mirovnim inicijativama, ubijanje moglo lakše nastaviti. Odlasci tog dvojca u Derventu i Bosanski Brod, navodno da dogovore primirje, su bili uglavnom tragikomični. Sve vrijeme sam te posjete pratio kao novinar. To njihovo “dogovoreno primirje” potraje desetak minuta, a onda granatiranje i pucnjava počnu još žešće nego prije. Slično je bilo i u Bijeljini. Kažem slično jer Muslimani Bošnjaci nisu vjerovali da ih neko na pravdi Boga može ubijati i to za zločinačke velikodržavne projekte. Nakon napada ba Bijeljinu paravojne jedinice Željka Ražnatovića Arkana i uz pomoć pripadnika tada već srpske Teritorijalne odbrane, Bijeljina je pokorena. Da spriječe ponižavanje i otvoreni lov na Muslimane, otpor je dalo tek desetak Bijeljinaca, koji su imali desetak pištolja i jednu staru pušku. Svi su odmah pobijeni. Grad je bio miran kad je dvojac – mirotvorac Plavšićka i Abdić sa svojim svitama ušao u grad.

Još iz ove rubrike

Politika 11. Oktobra 2026.

BAJTAL TVRDI DA SU HDZ I SNSD VARALI NA IZBORIMA: Kako je li moguće da 400.000 nevažećih glasačkih listića nikome nije problem

Politika 11. Oktobra 2026.

DODIK IMA KLJUČ: Bajke Elmedina Konakovića: Zašto je prije četiri godine moglo, a danas ne može bez Dodika

Posjetili su Bijeljinsku bolnicu. Tamo su obišli neke pacijente. Svi ranjeni su bili Muslimani. Plavšićka se iznenada negdje izgubila. Jedva je čekala da pobjegne od tih Muslimana. Sa ranjenim je nastavio razgovarati Abdić.

Šta se moglo očekivati od žene koja je držala rasističke govore protiv bošnjačkog muslimanskog naroda: “To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima”, izjavila je za beogradski Svet.

Tokom šetnje delegacije ulicama Bijeljine u jednom trenutku sam primijetio kako se prema Arkanu gura novinar Vlado Mrkić. Bio je kao izvan sebe. Drhtao je od nekakve napetosti. Stao je pred Arkana: “Sram vas bilo zbog ovoga što ste uradili našim Muslimanima”, rekao je glasno. Arkan ga je pogledao zaprepašten. Abdić i čitava svita se ukočila. Oko Vlada je bio krug delegacije i Arkanova dva naoružana pratioca.

– Šta, bre, pričaš, ko si ti? – upitao ga je.

– Ja sam Vlado Mrkić, novinar. Sram vas bilo. Ja sam živio u Bijeljini sa Muslimanima kao sa pravim komšijama. Zbog ovoga će vam istorija suditi – izgovorio je bijesan.

– Daj ličnu kartu – zatražio je Arkan. Vlado mu je grubo tutnuo u ruke. “Ti si neki Hrvat”, zaključio je gledajući u ličnu. Čuo se otegnuti glas Plavšićke: “Nažalost, Srbin je”. To njeno “nažalost Srbin je” bilo je i ostalo primjer ogavnosti.

Vidio sam da je u Vladovoj ličnoj karti pisalo da je rođen u Domanovićima, pitomom naselju pitomih ljudi, kojih sedam kilometara od Čapljine. Tamo sam provodio najljepša ljeta kod svoje rodbine. Arkan je naredio svojim pratiocima “Vodite ga”. Plašio sam se za njegov život, ali nije prošlo ni dva sata, kad se pored mene Vlado opet nacrtao. Pitao sam ga: “Kako, otkud?” “Ispratili su me izvan opštine, ali ja znam sve moguće puteve oko Bijeljine, živio sam tu”, objasnio mi je.

Posjetili smo izbjegle u logoru izvan Bijeljine, isključivo Bošnjake Muslimane. Dok su joj se ti jadni ljudi tegobno žalili, Plavšićka je jednostavno odbijala da ih sasluša i prihvati strahote koje su preživjeli. Okretala se od tih ljudi i požurivala neke Srbe iz opštine da je vrate u grad.

Na vlastitu inicijativu u zgradi opštine sastala sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, Goranom Hadžićem i članovima Kriznog štaba Bijeljine. U tu prostoriju je malo kasnije došao i Abdić. Meni je Arkan zabranio pristup. Sa ostalim “nepodobnim novinarima” u hodniku ispred sale proveo sam oko 35 minuta uz maltretiranje od strane Arkanovaca, samo mene. Sve je podsjećalo na pokušaj mog ubistva. Spasio me je mladi podoficir JNA, ne dajući da me Arkanovi odvedu.

Pred povratak u Tuzlu delegacija se, nakon odvojenih obilazaka grada, okupila pred zgradom opštine. General JNA Praščević se strojevim korakom uputio prema Arkanu i raportirao mu kao da je riječ o nadređenom oficiru višeg čina od generalskog. Arkan je stajao mirno i pozdravio ga podižući dlan prema čelu. Biljana Plavšić, koja ga je često oslovljavala sa “dete moje”, “zamolila” ga je da preda grad Bijeljinu na upravljanje JNA. On je, međutim, to odbio rekavši da “još nisu sredili situaciju”, najavljujući da čim to bude učinjeno njegovi idu na Bosanski Brod.

Reagovao je jedino general Savo Janković iz pratnje generala Praščevića, prebacujući prijekor Arkanu da “ne smije i ne može tako govoriti”.

General Janković tada je imao 54 godine. Bio je danima neobrijane sijede brade, iako stasit, izgledao je zapušteno i umorno. Jedva je koračao i svaka njegova riječ bila je očigledno izgovorena od čovjeka u očaju.

Na odlasku, Biljana Plavšić je poljubila Arkana.

O tome šta sam vidio u Bijeljini svjedočio sam pred Haškim tribunalom. Svi svjetski mediji koji su izvještavali o zločinu u Bijeljini su citirali moje svjedočenje navodeći da je “rat počeo poljupcima i grljenjem Arkana od Biljane Plavšić”.

Iza nas u Bijeljini su ostali unesrećeni i prestrašeni Bošnjaci. U prvi momenat javjalo se o 43 ubijena Bošnjaka i mediji su objavili njihova imena. Nažalost brojka ubijenih Muslimana je bila više od tri puta veća.

Najgori trenuci za delegaciju su se dogodili prilikom dolaska u Tuzlu, u tamošnji korpus JNA. U jednoj prostoriji veličine deset sa dvadesetak metara svi smo posjedali u polukrug napravljen od stolova. Bilo nas je tridesetak, većina su bili oficiri i neki rukovodni ljudi iz Opštine Tuzla. Kratko je govorio Fikret Abdić. Nakon nekog vremena počela je govoriti Biljana Plavšić.

– Arkan je jedan fini mladić i on je spasio Bijeljinu. On je spriječio pokolj nad bijeljinskim Srbima što su ga za ramazan spremili Muslimani – rekla je.

Nisam mogao ostati miran pa sam bez javljanja za riječ izrekao: “Ovo je bio pokolj Muslimana.” Nastala je tišina a sve oči su tražile onog ko je to izgovorio. Neko je i upitao: “Ko je to rekao?”

– Ja – uzviknuo sam.

Vidio sam zaprepašćenje na licima Fikreta Abdića i Plavšićke. Nastavio sam: “Ako ovi oficiri koji su bili u Bijeljini imaju časti oni će to priznati.”

Uslijedila su pitanja: “Kako ti to znaš?”

– Vidio sam svojim očima – rekao sam.

Opet je nastupila grobna tišina.

Obratio sam se generalu Jankoviću: “Hajde generale kažite tačno šta je bilo u Bijeljini… Kažite samo istinu”, dobacio sam.

– Bio je mnogo, mnogo žrtava – rekao je general.

Bio sam šokiran, ali sam dobacio: “Muslimana!” Nisam očekivao ni jedne riječi.

– Muslimana – rekao je tiho Janković. A onda sam ja opet dobacio: “Muslimana generale.” A on je malo glasnije ponovio: “Muslimana.”

A ja sam i po treći put izrekao još glasnije: “Muslimana, generale, Muslimana.” I onda se jasno i glasno čulo od generala: “Muslimana.”

Opet je zavladala duga tišina i zbunjenost na licima ljudi koje sam posmatrao. “Postoje knjige koje su pisali Srbi i Hrvati da su Muslimani bili procentualno najviše žrtve Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, odmah nakon Jevreja. Ubijani su od četnika”, izdeklamovao sam.

– Kako mislite najveće žrtve – progovorio je Simo Dubajić, komandant Garnizona u Tuzli. “Da li mislite na jedan uski krug”, upitao je kružeći kažiprstom po zraku.

– Ne mislim na uski krug – rekao sam drsko i zaokružio kažiprstom po zraku. “Mislim na muslimanske žrtve u čitavoj Jugoslaviji”, rekao sam.

Čuo se glas Plavšićke: “Dijete drago, pa čije ono kosti mi vadimo iz jama?” “Vadite kosti srpskih žrtava”, potvrdio sam, “a Muslimane su vaši četnici ubijali i bacali sa mostova u rijeke, pa pravac u Crno more. Nema tijela, nema dokaza.”

Skup se raspršio, a nakon svih jedva je ustao zajapuren Fikret Abdić i ljut napustio prostoriju. Ispred zgrade je već bio general Savo Janković. Zamišljen, tražio me je pogledom. Pružio mi je ruku i ja sam mu se predstavio. “Mladiću, morate se paziti. Vi ste mladi!” Još jednom je promucao: “Ne znate šta vas čeka na putu.” Drmusali smo dugo i gotovo srdačno jedan drugom ruku.

Odjednom smo gotovo istovremeno skrenuli pogled i vidjeli da na jednom podestu neka tri-četiri metra od nas stoji Biljana Plavšić. Gledala nas je razrogačenim očima i pogledom punim bijesa i mržnje. Nije samo meni taj pogled bio strašan. Gotovo istovremeno smo general Janković i ja trgnuli ruke prema sebi zbunjeni i gotovo preplašeni. Pozdravili smo se i brzo razišli.

Čini mi se da toliku mržnju i užas u ljudskim očima nikad nisam vidio.

Nakon hapšenja i njenog prebacivanja u Hag, trebao sam svjedočiti za Tužilaštvo u tom procesu. Dok sam jedne noći šetao sa prijateljima iz bosanskog tima oficira za vezu pri Sudu u Hagu, prišao nam je njen advokat Krstan Simić i rekao da je sporazumno sa Sudom Plavšićka priznala zločine.

Jedina je žena osuđena pred Međunarodnim sudom u Hagu.