POTRESNO SVJEDOČENJE: Životna priča Kade Hotić, 11. jula u Potočarima ratni zločinac Mladić je rekao: “Braćo Srbi, iskoristite priliku, ovakva vam se više neće pružiti”

Dodajte izdvojeno.ba u omiljene izvore na Googleu

Elirija Hadžiahmetović

Zovem se Kada Hotić. Zvornička sam, a u Srebrenici sam živjela od 1963. godine. Inače sam odrasla u Janji. Ostala sam siroče iz Drugog svjetskog rata. Rođena sam 1945. godine. Oca nisam zapamtila. On me nikada nije vidio jer je nestao u aprilu ‘45. negdje na području Krapine. Bio je u partizanima i po zadatku je bio u Sloveniji u vrijeme kada je padao Hitler i fašizam. A ja sam se rodila 10. maja, dan poslije pobjede nad fašizmom. Majka me nije imala u šta poviti. Došli četnici te zime, odnijeli sve što je bilo platneno: bez, svilu… Kupila je komad padobrana od nekake žene i u njega me povijala.

Još iz ove rubrike

Društvo 9. Septembra 2026.

ZLOČIN U GRABOVICI: Prije 33 godine pripadnici Armije RBiH ubili su 33 hrvatska civila

Društvo 9. Septembra 2026.

ULOŽENI SILNI NOVCI, A TRAMVAJI I DALJE KASNE: Šteta spiskao stotinjak miliona, a inspekcija utvrdila da se ne poštuje red vožnja kod čak 6 linija

U Srebrenicu doselila iz Janje

Kada sam se zaposlila sa 18 godina, počela sam raditi u Srebrenici u koju smo doselili iz Janje. Otac moje majke je iz Srebrenice. Ona je bila vjerski obrazovana, pa su je zvali da bude bula-hanuma, trebalo je umrle žene spremati…

I tako je majka dobila taj posao. Dobro joj je došlo jer je htjela da skloni djecu s poljoprivrede koja je bila tada jako slaba. Ja sam mogla samo osmogodišnju školu završiti. Radila sam dvije godine u fabrici mašinskog veza i pojavio se tu moj budući muž, on je bio vojno lice… bio je u Križevcima na službi, i on hoće da se ženi… malo po priči, malo po viđenju, malo po čuvenju, malo po sastancima – mi smo za dva mjeseca dogovorili brak.

I udam se, bila sam pet godina u Križevcima, i rodila sina Samira u Bjelovaru ‘66, kćerku sam rodila u Srebrenici ‘74. godine…

Kada i Sead na vjenčanju 

Moj muž je bio intelektualac. Napustio je vojsku ‘70. godine, jer je osjetio… stalno mi je govorio da je vojska prosrpska. Ja sam se pitala što on to meni tako priča. Htio je na akademiju, nisu mu dali, a odlazili su lošiji od njega na akademiju samo je li Srbin, ali ne može Sead ići na akademiju.

Bio je veliki drug s Vehbijom Karićem. Kad je Vehbija upisao vazduhoplovstvo na Vojnoj akademiji, Sead mu je reko: “Vehbija, ti ćeš završiti vazduhoplovstvo, ali nećeš nikad poletiti”. I, zanimljivo, Vehbija nikad nije poletio.

Kada s mužem Seadom i njegovom maćehom i sestrama

Moj Sead nakon što se demobilisao, upiše vanredno Fakultet političkih nauka u Sarajevu dok je radio u Šumskom preduzeću “Drina2. Kasnije je dobijao bolje poslove, pokazao se kao vrijedan… bio je na rukovodećim radnim mjestima u općini, bio je komandant TO i DSZ, bio je osam godina direktor Poreske uprave prihoda, sekretar u Pilani, u SUP-u…

Ja sam radila, sin mi završio srednju školu, nešto nije bio zainteresovan za fakultet, i kaže mu otac: “Na pos'o!” U Srebrenici se moglo zaposliti. Jako je industrija bila razvijena. Kćerka je bila u Medicinskoj školi u Tuzli i… zaratilo se. Nismo vjerovali da će doći do rata, bio onaj referendum za nezavisnost, podijelili se, formirale se stranke SDS, SDA, počele se događati čudne stvari. Znali smo za Tita i to je bilo sve.

Plaćen sam da radim ovaj posao, ja sam od Niš

Međutim, u preduzeću u kojem sam radila počele su se izdvajati Srpkinje, pričale su kako su ugrožene. Ja razmišljam: Bože, baš mi ih je žao. Vrijeme je prolazilo, oni se naoružavali, a moj Sead kaže “Neću da idem iz Srebrenice, nisam nikom kriv ništa, proći će valjda to ludilo”.

Oni koji su bili svjesni svega, otišli su iz Srebrenice. Onda se na Srebrenicu zapuca iz minobacača, mi smo otišli na Pribićevac kod nekog Drage. Svunoć mu je dolazilo nekakvo oružje, mitraljezi, bacači, postavljali ih na ta brda okolo… A taj je Drago stalno dolazio kod moje braće koji su stanovali na Starom Gradu u Srebrenici. Mislili smo, ako zatreba, blizu nam je šuma pa ćemo se vratiti kad prestane pucnjava. Tako je i bilo.

Kažem ja “Hajde ti nas, Drago, svedi kroz šumu do kestena nadomak grada da nas neka vaša patrola ne sretne, da vas ne zadržavamo, možete i vi biti u nezgodnoj situaciji, ne znamo šta se dešava…”. Kaže on “Sad ćemo tući Zelene beretke, osam hiljada Zelenih beretki ima u Srebrenici!”. Rekoh “Kakve Zelene beretke u Srebrenici!? Narod otiš'o, i vaš i naš, nikoga tamo nema”. Muslimani svi izašli, nekim slučajem ostala moja braća Mustafa i Ekrem, zapetljali se u ratni vrtlog ne znajući… nesvjesni.

Zapucaše nakon dva dana kada smo se vratili u majkinu kuću. Kraj aprila a snijeg pao na behar, sipa ko usred zime, a nakon dva dana poče kiša. Kad, počeše zvati megafonima da se preda oružje, i legalno i nelegalno, jer kod koga nađu – poklaće nas. Narod se uplašio. Sead ima pištolj, dobio ga od SUP-a pred rat kada je penzionisan. Kaže on, “Daću ja ovaj pištolj” a tu je bila i Sabahovca Akagićka, Sabahudinova žena, ona iznijela dvije lovačke puške. I dođoše Bijeli orlovi, a mladić jedan… – čist, izbrijan, nove patike na nogama – kaže Sabahovca njemu “A, sine, otklen si ti doš'o? Šta ćeš ti ovamo, vidiš šta se dešava, možeš đe stradat”. “Ne znam ništa”, kaže, “ja sam plaćen da odradim posao, ja sam od Niš”.

Dam taj pištolj… mi drhtimo… i vratimo se. Jedanaest noći smo proveli u šumi, bilo nas je šestero u grupi… Noću, preko brda pretrčim u kuće da pomuzem krave – brat je bio geometar, a snaha daktilografkinja u Opštini, ali su držali krave i kokoške… – ja pomuzem i donesem mlijeko u velikim plastičnim kantama, djeca popiju… a plakala su na onom snijegu, obuća nam se raskvasila. Sjetim se da imam neke kesice, zamotam njima mokre noge pa navučem obuću i kažem ženama da stave i djeci najlone na noge. A oni tuku nasumice samo da nas zastraše. Mi smo bili na jednoj strani brda i kažem ja Ekremu da idemo tamo prijeko, ispod brda s kojeg oni gađaju kako bi nas u tom slučaju granate prelijetale. Poslije su gađali brdo Karšija jer su pretpostavljali da se tamo organizuje neki otpor, što je i bilo tako.

Hakija Meholjić je bio tamo, a s njima i moj sin Samir. Napravio on neku pušku od cijevi, a Sead ga zafrkava”„Pazi, sine, da ne pukne otpozadi” i da mu kesicu metaka koje je imao još iz vojske.

Prestao je padati snijeg i kiša, a imali smo šatorsko krilo, bacali ga na grane pa skrivali djecu pod njim, zagrtali ih lišćem – bilo ga je puno – i rekoše poginuo Goran Zekić, predsjednik SDS-a.

Kasnije smo saznali da je bio obračun među njima. Neki Delivoje ga ubi, a zbog Goranove žene. Kasnije smo saznali da je Goranov otac Drago ubio četvero ljudi u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Srebrenici. I vratimo se mi u grad nakon 11 dana. Dođoše nam Bratunčani preko brda. Donijela žena dijete u naramku. Ono ljudi što su pohvatali i pobili su, to su nam pričali Bratunčani. Poče se Srebrenica puniti narodom iz sȇla. Usred ljeta ‘92 Srebrenica je bila puna k'o šibica. Granatirana non-stop. Hrane nestaje… razvalili rezervoar za vodu… telefonske veze prekinute, pobjeći ne možemo… valja se snalaziti.

Zapalili osmero nepokretnih

A prije toga, u maju, srbočetnici su pljačkali danima po Srebrenici. Nosili su namještaj prema Jadru i Bratuncu, mi smo to gledali, prerovili su sve kuće… Bilo je ljudi koji su pred rat kupili oružje od njih. Njih su prozivali imenom i prezimenom. Svaku muslimansku kuću su zapalili, jedino nisu stambene zgrade, a većinom su Srbi bili u njima, u mojoj zgradi od 24 stana, osam su imali muslimani. Gorila je Srebrenica dva dana dok smo mi morali biti u šumama.

Saznajemo kasnije: sve što su našli u gradu stjerali su na jedno mjesto i pobili 29 ljudi. Osmero su zapalili nepokretnih. Bila neka Rada, medicinska sestra, ona ih je, kao, obilazila. Ona ih je sve vodila. Mi smo gledali sa Starog grada, sa Šehita: ide troje, ide Rada, ide Anto iz Srebrenice i još jedan nepoznat čovjek nosi onu pocinčanu kantu i u njoj nešto, k'o motka, i taj nepoznati zabaci kamen u prozor, izvadi motku i zapali baklju, ubaci je kroz prozor a Rada sve pokazuje na koju će kuću. I dan-danas ja govorim zašto ne hapsite Antu, eno ga hoda po Srebrenici. Kažu, na spisku.

Nakon što su je popalili, otišli su iz Srebrenice na brda, jer im kotlina ne odgovara. Mi smo se poslije počeli vraćati u to izgorjelo. Doduše, moj stan nije izgorio, ali su kuće paljene. Kad su ljudi počeli dolaziti, stavljali su deke na prozore, na kraju su bili puni i kiosci i garaže, sve puno ljudi, društvene prostorije, Dom, Opština… sve je bilo k'o šibica. Dugo vremena smo bili odsječeni, samo za nas niko nije znao do ‘93, kada je ušao Filip Morijon, kada su ušli stranci, kada nam je rekao “Za vas je rat stao”.

Tada se radilo na demilitarizaciji, ono malo pušaka što su naši imali – znam da su sa 40 pušaka krenuli u odbranu – i to ono rezervne milicije što je bilo po selima. Neko je imao lovačku što je sakrio i time su se borili da otmu na prepad. Bilo je puno ljudi koji bi se borili, ali nemaju pušku. I to je trajalo do ‘93, kada smo mi žene Morijona spontano zaustavile i tražile pomoć. Jedna žena je držala dijete u rukama, kaže “Meni će dijete umrijeti gladno!”, a niko ne prevodi, ne znam ni je li razumio.

I ona mu je spustila dijete ispred gusjenica transportera. On je sišao, dijete podigo i kad ga je podigo dijete je izdahlo. Da ga ženi i onda ode u zgradu Pošte. Možda smo jedno desetak minuta čekali, Morijon iziđe i pope se na transporter i kaže „Ostajem s vama, postaće ovo demilitarizovana i zaštićena zona od UN-a“.

Glad od koje se gubi razum

Glad je bila te godine. Snijeg pao, to je bila katastrofa, ljudi su umirali od gladi. I tako, došla je demilitarizacija: ono malo oružja je pokupljeno, imali smo jedan zarobljeni tenk i uzeli su nam ga. Došli su tada Kanađani. Zaposjedoše zgradu Pošte, Fabriku akumulatora. Ona je rušena ali se još moglo iskoristiti… ne puca se više, ali je humanitarna situacija bila izuzetno teška. Srbi ne dozvoljavaju da konvoj sa hranom prođe kroz Bratunac. Počeli avioni da bacaju hranu po brdima padobranom.

Nikad ne znamo gdje će baciti, ali eto išli smo svako veče da čekamo. Bio je to jedan lijep prizor na užasan način kako ljudi reaguju kad padne ona paleta. Kažu da su to snimali američki sateliti i da je to na TV-u bila najgledanija emisija. Za četiri sekunde se paleta od hiljadu kila razgrabi: trebalo je rasjeći je i uzeti pakete, hiljade ruku na sve strane. I jednom ja sam bila na Starom Gradu kod velikih kestena i pade paleta… ja sam prva prišla, imam jedan nožić da rasječem platno. Ruksak mi je bio na leđima prazan… uhvatila sam se za dvije lajsne paketa… na meni je bilo hiljadu ljudi… koliko sam vukla sebi meni se one dvije lajsne urezale u prste… kad sam se izvukla nigdje nijednog komada, ni mog ruksaka na leđima… neko mi je ruksak odsjek'o, a nisam bila svjesna. Tu je bilo i smrtnih slučajeva… to je bila užasna borba za hranu, glad je bila gora od granate, jedno ludilo kada ne može normalno da se razmišlja.

Meni je jednom palo na pamet slatko, ona agda za baklavu… pa kako je uzimam kašikom i jedem… hoću da poludim, ne mogu da izdržim, ne znam šta ću… ne znam da li se ovisnici o drogama osjećaju tako… držalo me je dva dana, htjela sam svisnuti… čini mi se da mom djetetu ne bih dala kada bih bila u mogućnosti da dođem do toga, ne mogu da opišem kakav je to osjećaj nezgode. Tako su se ljudi ponašali u tom vremenu, bili smo sluđeni.

Zločinačka uloga holandskog UNPROFOR-a

Počeli su kasnije puštati konvoje. Dolazili su nam iz Srbije, iz Novog Sada… imali smo prljavu mokru so, pa ti je daju koliko stane na dlan da poližeš, a onda čekaj 15 dana kada ćeš opet dobiti. Izluđivali su nas s tim… pa kad nekad posolim grah, kaže Samir “Ostavi, mama, malo da posoliš i hljeb”. Pa kad se dobije feta sir, isiječem ga pa naspem vodu da ona izvuče iz njega so kako bih tom slanom vodom zakuhala hljeb.

I tako… imali smo brašno i grah, nekad rižu, masnoće dugo nije bilo, kasnije počelo i ulje dolaziti. Ono se počelo švercati, prodavati i onda se narod počeo snalaziti. U mene Samir napravio centralu da imamo osvjetljenje. Na rječici zajaze granama… na svakih 200 metara bila je poneka mini-centrala a Samir je bio elektrotehničar i dosta se razumio u to. Od mog brata Ekrema uzeo je motor od mješalice i osvijetli se kuća i pet stanova se osvjetljavalo s naše centrale… svi momci su pomagali u materijalu i fizičkom radu.

Devedest pete godine očekivali smo da će rat konačno stati. Meni je bilo žao onih ljudi koji su otišli iz Srebrenice, njihovi stanovi su uništeni, čak su i parkete ložili kada nisu mogli drva naći. Šume su bile sve posječene do kojih se moglo doći, sve do četničkih linija. Početkom jula intenzivni napadi na Srebrenicu. Holanđani su uveliko bili kod nas… ismijavali se, rugali se, odvezu hranu na smetlište, ljudi trče za njima, oni slikaju i smiju se kada bacaju… tegla meda se razbila a oni bacaju sve, vreća šećera razvalila se, kažu proš'o miš kroz nju. Narod gladan, više i ne gleda.

I petog, šestog, sedmog, osmog… devetog, desetog jula četnici napadaju. Holanđani bježe, napuštaju punktove, ne pružaju nikakav otpor.

Već je 11. juli. Moj brat Ekrem došao meni u 10. uveče, on i žena i dvoje djece… Drugi brat je bio negdje s puncem i punicom. Uoči 11. jula spremila sam im da spavaju. Ugasi se jedna sijalica, druga zatreperi u Samirovoj sobi, a napolju vrijeme mirno i tiho – nije se centrala imala zbog čega pokvariti.

Rekoh “Seade, gasi se život”. “Hajde, budalo jedna matora, šta pričaš”. Ja rekoh “Ovo ne valja”. Polegli su oni tamo. Samira nema.

Ja odem kod jedne moje komšinice, pitam je gori li vatra kod nje. Kaže da gori. “Hajde da umijesimo hljeb, imaš li brašna?” Ima, kaže, nešto. Kažem joj “Timka, nema života ovdje, umijesi hljeba ‘za nedaj Bože’ da imamo ponijeti” a ja umijesim prva, ispečem i, vjerujte, taj smo hljeb ponijeli kada sam ujutru otišla sa snahom na Grad da krave napojimo. Ne dade nam jedan naš vojnik, vojska je razoružana ali kako je napad počeo više niko nikog ne kontroliše, čak nas je usmjerio da idemo uz Raifove terezije, da ne idemo putem jer gađaju.

“Samire! Sretno, sine”

Damo mi kravi sijena i vode. Ima tu jedan izvor u Raifovim terezijama, naspemo vode, tu Raif ima kuću, to je njegova njiva bila. Samo što smo sišli, tu je Argentaria hotel, kad odozgo s druge strane – to leti, samo nas udaraju. Ja odoh rijekom, a u njoj krupno oštro kamenje na dnu, ali nekako sam sjurila. Kad sam snahu izgubila, nemam pojma. Poš'o je za mnom cuko jazavičar… nečiji bio pušten… Sead ga hranio… i ide za mnom. “Idi, vrati se kući, Dagi!” On neće. I kada sam došla kući, on je za mnom ušo u stan, a nikada prije nije ulazio u stan, protrča pored mene, cvili. Snaha mu dade hljeba, uze on onaj hljeb u usta, ona njemu “Idi, Dagi, kući!” Nosi on onaj hljeb u ustima i ode.

Odnekud moj Samir… kaže “Čekate li da vas kolju!?”. A u međuvremenu Ekrem prekla ono janje što je za njima išlo i začas oguli. Naložila ja vatru, šporet mi na terasi, stavih u rernu da se ispeče. To se nije ni zgrijalo, Samir će opet “Čekate li da vas kolju, evo ih s brda silaze!!!”

Mi se pokupimo. Padoše tri granate ispred Pošte u masu svijeta… iskomadana tijela… Vratimo se ponovo. Nismo se ni okrenuli i opet izađemo. Svijeta puno, svijet kulja, glava na glavi, neko nekog nosi, neko vuče na kolicima. Odosmo dolje, granate padaju, zviždi… Samir se odvoji kod benzinske pumpe. Tu je stajao jedan unproforac. Usmjerava on. Stoji moj Samir. Ja pogledam za njim, on visočiji za glavu od onog. Bih li šta rekla djetetu… rekoh “Samire!” On se okrenu, onako s profila. “Sretno, sine!” On ovako rukom (odmahnu, op.a) i – nikad se više nismo vidjeli.

Krenem sa Seadom, Ekremom, dvije curice i snahom prema UNPROFOR-u. Oni stavili visoku bodljikavu ogradu. Ljulja je narod, i na kraju leže ograda… računamo neće tu granatirati, znaju oni gdje su unproforci… tako smo mi provalili… narod se poče vješat’ na njihova vozila. Oni su neko vrijeme negodovali, gurali narod, a narod samo što nije na točkovima… i hajde, pet kilometara do Potočara… i dođosmo u Potočare. Tamo naroda svakakvog, došli preko brda, preko sela… noćili noć… sve to vrijeme su granate tukle oko kampa, oko industrijske zone u Potočarima.

Sutradan ujutru neko najavi Mladića sa svojim vojnicima “Nemojte paničiti, ulazi samo radi provjere”. Meni otežaše noge, ne mogu da hodam. Sjela na jedno mjesto i ne mičem. Dođe Mladić na desetak metara od mene. Uđoše nekakvi s kamerama. Počeše dijeliti hljeb. Stotine ruku se pružaju a meni nešto bi krivo.

Ratko Mladić pun sebe, veseo, nimalo zabrinut. Znam da ima gole ruke dovde (do laktova, op. a.) nabrzinu se kamere sklopiše, ne bacaju hljeba, nema više ništa. On se okrenu. Ja sjedim. Gledam: Mladić je stao, neko se zahvaljuje, neko viče “Živ nam bio!” Narod svakakav.

Kad, on se okrenu, ima nekoliko ljudi oko njega, kaže: “Braćo Srbi, iskoristite ovu priliku, ovakva vam se više neće pružiti”. Poslije su se razišli između naroda pa nekako mi se učiniše i da nisu tako strašni, bilo je nekih poznatih. Ustanem nekako, naiđe komšija Gargi, Tomić Željko i crvene mu oči zakrvavile i jedan sa njim još, a on ovako ruku na mene. “Đe si, Garo?” On gleda u mene. “Đe ti je”, kaže, “Samir?” „Ne znam“. “Ej, ne znaš?!” “Ne znam”, rekoh, “u ovoj gužvi gdje je”. “Gdje ti je Sead?” Rekoh “Evo ga!” a onaj s njim kaže “Je l’ to mene nisi poznala? Srećkov sin”. Nema jednog zuba a ovdje na obrazu zalijepio plosku noža, na njoj k'o krv sasušena i odoše.

Kada i Sead sa sinom Samirom i kćerkom Lejlom

Ekrem se nije vratio

Kad dođe jedna grupa tamo. Pogledam: Milisav Gavrić, bivši milicioner u Srebrenici. Kad, dođe i Ekrema moga zove. Ekrem ustade i ode. Rekoh, hoće da malo popriča s Ekremom, kad Ekrem se vrati i uze onu jaknu, roze košulja kratkih rukava na njemu.

“Ekreme, đe ćeš?” Kaže “Ne pitaj”. Ne vrati se tu noć.

A predveče nama komanda da pređemo na drugu stranu ulice, tamo na desnu gledajući prema Bratuncu i Srebrenici, a tu je fabrika Feros pa niže Akumulatori, a tu gdje smo mi je Srebrenica-ekspres. Mustafa, moj brat je tu radio. Njega nisam vidjela u toj gunguli i u toj grupi. Negdje je otišao preko šume, a žena mu je bila u Potočarima i nisam je vidjela dok nas nisu ukrcali na autobus. Prestalo je granatiranje. Bilo je dobro hladno. Ja našla komad stiropora pa ga stavim na koljena da ih zaštitim od hladnoće kad me neka gužva probudi. Trgoh se ja, rekoh smak svijeta: vriska, glasovi užasni, počela sam stišavati žene oko sebe. Rekoh, možda je žena dobila slom živaca. One sjene unproforaca se naziru, siluete u kacigama svunoć… sad vrisne ovdje, sad ondje.

Jedan čovjek viče “Adibe sine, Adibe!!!” Skupiše se onī u kacigama oko njega. Nešto malo tamo-vamo i ušuti se čovjek. Jedna žena zavrišta “Unproforci nam kolju djecu!!!” “Gdje će, bona, Unproforci da kolju djecu?!” zaklaše joj, kaže, dijete od 13 godina, petero djece imala sa sobom, u krilu joj zaklaše dijete. Sve je to trajalo do u cik zore. Nekad pomislim da su to pustili kasete da nas zaplaše, nekad vidim – java, istina je. Sad ovdje – sad ondje, naizmjenično, curice dignu… odvedoše je negdje, žena pada, vrišti, ubija se, tamo dijete vrišti; ne može više da se diše od toga, ne može da se trpi.

U cik zore, uzmem Seada za rame. “Idemo”, rekoh, “Seade, idemo da nas pokolju, idemo ovo se više ne može izdržati, idemo, idemo!” Plač! Unukama smo marame stavili tako da ih malo zamaskiramo. Jedna ‘80, druga ‘84. godište. I mi smo tako stali uz taj narod na cesti, a tamo je barikada stavljena. Kad pogledaš, kilometrska kolona autobusa parkiranih.

Guramo se mi tako sat, dva, tri… ne znam kol'ko smo čekali. Meni zatrebalo u WC da odem – a imaju tu kukuruzi, sad je tu mezarje u Potočarima – i ja pređoh u kukuruze, tri kera tamo i ja istrčah iz tih kukuruza. Ima jedna kuća gore i – devet tijela svi ovako na stomaku leže, nijedno nema glave. Imam osjećaj kao da su svi bili u plavo obučeni. Vratim se trkom i pređem jarak prema Seadu, on se nije pomako možda ni pola metra. Nemam ja više potrebe za WC-om, ne osjećam više ništa.

Drži žena dijete. Dijete plače. Ne znam da li ima tri mjeseca. Četnici hodaju među nama, u njih su redenici unakrst, kaže “Ućuti to dijete!” “Šta mu ja mogu?” On samo uze dijete za glavu i odvoji glavu nožem od trupa i kaže “Neće više plakati!” Spusti ona dijete ovako dolje i šuti, ništa ne govori, nema glasa. Dvije žene kraj mene nose čo'jeka u deki, četiri kosti samo. “Spusti, spusti ga!” “Pa ne može, bolan!” “Ja ću se pobrinuti za njega!” i pištolj i na čelo – nije se ni čuo pucanj, dva puta je opalio… i krenuše, ostaviše ga.

Tamo ima jedna ograda, ima tu nekol'ko voćkica, curica strašno zavrišta, zavrišta… a žena viče “Pustite je, njoj je samo devet godina!!!” Kad dođe glas od usta do usta: Silovaše dijete! Iz Šušnjara žena.

Četnik zgnječio čizmom tek rođenu bebu

Nikad onu rampu proći. Onesvijesti se žena kraj mene, a curica od 12-13 godina zavrišta. Ne razmišljajući, ja curicu ošamarih, rekoh “Drži je!” – a ja je držim s druge strane ” – Bit će samljevena narodu pod nogama!”

Dijete se ukoči, presta plakati i uze je pod rame, a Sead još drži kanister s malo vode i pljusnusmo je vodom. Žena dođe malo sebi, a na barikadi unproforci i četnici zajedno. Jedan drži najlon kesicu od mlijeka s malo vode pa pođe da baci, narod krene za tim, on je vrati pa tako nekoliko puta uz smijeh i onda je na kraju prospe, a crveno mu lice okruglo i nikad krupnije zube nisam vidjela. Sad bih ga poznala da ga vidim. Narod umire a njemu do cirkusa! Kad ondje u toj gužvi nešto se zakomeša.

Počeše se ljudi gurkati, porodi se žena. Opet nekakav prolazi kroz taj narod i kaže “Za 20 godina bit će balija!” i samo ga zgnječi čizmom. Ne vidim ja to, ali dođe glas do mene.

Prođosmo mi tu rampu i sad mi ko lahnu malo i jedan kamion pun ljudi. Uhvatim se za taj kamion, jedan autobus zatvoren, drugi, treći četvrti… peti su nam otvorili. Nigdje više nema unproforaca, sve su Srbi s puškama. Kad, jedan od njih s puškom Seadu za vrat. Sašila mu ja ruksak od padobrana a u njega spakovo sve naše porodične fotografije i važne dokumente. Odvedoše ga. “Što ga vodite!?” Kad odjednom žena tamo zavrišta, ona vuče dijete sebi, a četnik sebi. Istom naiđe drugi. Kaže “Pusti dijete!” Ovaj opsova i pusti ga.

Uđosmo u autobus, snaha, curice i ja. Krenuo je autobus i čovjek stavio kasetu. Neko vrijeme pošto su Seada odveli bila sam prazna: nije mi žao, nemam nadu, nemam želju, nemam volju… prazna totalno i ko – sve prestaje i ne razmišljam niočemu, nema me… Tek kad on stavi kasetu ja se vratim u život a šutim. Nešto snaha da progovori, djeca plaču, ja se samo okrenem. Prođosmo Bratunac, idemo kroz Kravicu. Na jednom mjestu UN-ov transporter, s druge strane zaravan jedna ima možda 50 metara u kvadrat, puna livada ljudi do pasa golih, ruku zavrat, klekli…

Autobus polahko prolazi, kraj nas idu kolone i kolone ljudi, jedni prema Bratuncu, jedni prema Kasabi. To su naši ljudi koji su preko šume krenuli, tjeraju ih zarobljene. Nešto mi niz kičmu prođe, ta slutnja – pobit će ih.

Nismo mi dugo išli autobusom, a lijevo onaj transporter sa tri cijevi. Kasnije saznamo da su pobijeni ljudi, njih preko 500. Kroz Kasabu kad smo išli, puno igralište zarobljenih.

Saznala sam kasnije da je moj Samir tu bio, dovezen na igralište, kasnije ih odveli prema Zvorniku a moj brat Mustafa u Poljoprivrednoj zadruzi u Kravici. Niko nije ubijen metkom. U njega je glava odsječena, a kosti su sve čitave, nigdje nema tragova metka, jedino karlična kost razmrskana. Prošli smo tako taj dio do pred Kladanj. Tu smo izašli.

Kaže vozač “Ja vas vozim dokle je meni bezbedno, ja dalje ne idem, a vama šta Bog da, čuvajte tu decu, znajte da samo još njih imate. Alija vas neće, Tuzla vas neće, neka vam je Bog na pomoći. Idite sredinom ceste, minirano je krajem”.

Izlazimo iz autobusa, izlazi ispred mene jedna cura Srebreničanka i kako vozač stoji, došla su trojica četnika i s njim nešto pričaju, a ovaj drugi kako ona izlazi stavi joj ruku na rame “O, ova je dobra za rasplod” a već je nekol'ko curica na brijegu izvedeno. Blijeda, ona stade k'o ukopana, a onaj vozač priča s njima i samo nju skloni iza sebe i oni odoše. Eto u čovjeku je bilo malo čovječnosti, ali je ipak bio s njima. Onda smo išli pješke, neko kaže devet neko 14 kilometara do tunela kod Kladnja i došli u Tuzlu.

Dva mjeseca sam hodala po tuzlanskim ulicama, obišla sva mjesta, bolnice obišla, ranjenike obilazila ne bih li šta saznala o sinu, braći i mužu…. Kasnije ću saznati: Moj Ekrem kad je odveden onaj dan u Potočarima odveden je u Bijelu kuću, tamo su ih mučili. Kazali su nam to očevici, jedan Holanđanin koji je jedva živu glavu izvuk'o, a jedna žena je sve vidjela kad je tražila vodu u Bijeloj kući jer je u njoj bio bazen iz kojeg su ranije donosili vodu. Kaže da su im isjekli sve što im na tijelu štrči, nos, uši, polne organe. Pa su ih vodom iz crijeva po tim ranama prskali a oni su se uvijali od bolova. Ekrem je ubijen na Snagovu, a na Crnom vrhu pronađen, bili su dokumenti uz njega.

Brat Mustafa je pronađen u sekundarnoj grobnici u Glogovoj.

Kadin sin Samir

Samir je nađen u Liplju, a strijeljan je na brani Petkovac. Pronađene su potkoljenica i natkoljenica prelomljene, i nešto malo prstiju. Tri puta je rađena DNK analiza iz tih kostiju da se utvrdi identitet, da je to moje dijete. Sead, cijelo tijelo nađeno. Poznala sam i odjeću i džepni sat kroz koji je prošao metak. Sat je stao na pola pet. Ubijen je na Branjevu, a našli su ga u masovnoj grobnici u Hodžićima.