POSLIJE SDA: Traži li Trojka bošnjačkog Vučića?

Ima nešto gotovo hipnotičko u tome koliko različitih uloga jedan čovjek može odigrati u jednom danu. Ujutro državnik koji prima strane ambasadore, popodne domaćin koji otvara fabriku humanoidnih robota u Šapcu, uvečer polemičar koji se na televiziji obračunava s opozicijom. Aleksandar Vučić tu vještinu nije izmislio preko noći, gradio ju je gotovo dvije decenije, otkako je 2008. raskolom unutar Srpske radikalne stranke nastala Srpska napredna stranka.

Još iz ove rubrike

Politika 11. Oktobra 2026.

BAJTAL TVRDI DA SU HDZ I SNSD VARALI NA IZBORIMA: Kako je li moguće da 400.000 nevažećih glasačkih listića nikome nije problem

Politika 11. Oktobra 2026.

DODIK IMA KLJUČ: Bajke Elmedina Konakovića: Zašto je prije četiri godine moglo, a danas ne može bez Dodika

Ono što je zanimljivo nije sam raskol, nego šta je nova stranka radila s njim. Umjesto da ostane još jedna desničarska opcija, počela je usisavati sastojke koji su prije pripadali gotovo nespojivim dijelovima srbijanske scene: od liberalne Srbije preuzela je modernizacijski i proevropski jezik, od radikala politički zanat, a Socijalistička partija Srbije ponudila je nešto rjeđe i vrijednije od ideologije – iskustvo države kao mreže institucija, kadrova i interesa.

„Vučić“ u ovom slučaju nije ideološka kategorija, niti nosi tvrdnju o istovjetnosti političkih biografija. To je prije svega naziv za model u kojem heterogeni politički blok postepeno dobija jednog dominantnog tumača, posrednika i prije svega, lice vlasti.

U Bosni i Hercegovini takav model fizički je nemoguće preslikati na cijelu državu. Ustavna arhitektura previše je fragmentirana, moć podijeljena između entiteta, kantona, domova naroda, kolektivnog Predsjedništva i stranaka koje pripadaju različitim nacionalnim političkim sistemima, pa jedan čovjek teško može postati vrhovni arbitar Bosne i Hercegovine.

Bošnjački Vučić, međutim, sasvim je druga mogućnost. Za takvu vrstu hegemonije nije potrebno ovladati cijelom državom, nego postati glavni posrednik unutar bošnjačkog političkog prostora: čovjek kroz kojeg prolaze izborna legitimacija, odnosi među strankama, kadrovske odluke, tumačenje sukoba sa SNSD-om i HDZ-om, odnos prema međunarodnoj zajednici i predstava o tome šta uopće predstavlja „državotvornu politiku“.

Trojka je za sada dio tog prostora zauzela koalicijski. Naša stranka daje liberalni i modernizacijski jezik, Narod i pravda ulazi u dio tradicionalno konzervativnijeg bošnjačkog biračkog tijela i sa sobom nosi iskustvo kadrova nastalih unutar SDA, dok Socijaldemokratska partija raspolaže najstarijom organizacijom, institucionalnim pamćenjem i infrastrukturom nekada velike stranke. Takvoj konstrukciji nedostaje još jedna komponenta: lice.

Za tu ulogu danas postoje dva nepotpuna kandidata, a Denis Bećirović i Elmedin Konaković posjeduju različite dijelove onoga što je Vučić spojio u jednoj osobi.

Bećirovićev javni nastup gotovo je programski uredan: država, suverenitet, teritorijalni integritet, međunarodno pravo, NATO, evropske integracije. Ali od sadržaja njegovih poruka važniji je način na koji se proizvodi dojam stalne državničke aktivnosti. Sastanci, fotografije, saopćenja i deklarativno čvrsti stavovi nižu se u naoko pažljivo režiranu sliku političara koji je neprestano angažiran, dok mnogo rjeđe dolaze situacije u kojima mora preuzeti odgovornost za konkretan ishod, ući u otvoreni sukob s partnerima ili se izložiti neugodnim pitanjima.

Njegova ozbiljnost zato je prije svega teatralna ozbiljnost funkcije: mnogo je važnije pokazati da predsjednički djeluje nego demonstrirati političku moć sposobnu nešto proizvesti. Njegova politička biografija dodatno pojačava taj potencijal. U SDP-u je od ranih 1990-ih, u parlamentarne institucije ulazi krajem decenije i praktično cijeli odrasli život provodi u profesionalnoj politici. Poraz na izborima 2018. nije ga izbacio iz igre. Četiri godine kasnije vratio se kao zajednički kandidat širokog bloka i pobijedio Bakira Izetbegovića.

Ta pobjeda jeste pokazala da Bećirović može poslužiti kao prihvatljivo zajedničko lice veoma različitim strankama i biračima, ali je opasno iz jednog, izrazito specifičnog izbornog aranžmana izvoditi zaključak o trajnom ličnom autoritetu izvan SDP-a. Eventualna sposobnost da takvu podršku ponovi bez jedinstvene anti-SDA mobilizacije pokazati postoji li iza koalicijske kandidature samostalan politički kapital ili je 2022. ostala izuzetak.

Paralela sa Vučićem postaje zanimljivija kroz institut političkog očinstva. Vučić je petnaestak godina sazrijevao unutar Srpske radikalne stranke kojom je dominirao Vojislav Šešelj. Radikali su mu dali politički jezik, organizaciju, publiku i tehniku sukoba, ali da bi postao ono što je danas, morao je napustiti političkog oca.

Bećirovićev odnos prema Zlatku Lagumdžiji bitno je drugačiji. Gotovo cijeli Bećirovićev politički uspon odvijao se unutar SDP-a kojim je Lagumdžija dugo dominirao. Bećirović je najveći dio političkog sazrijevanja proveo u stranci s izrazito snažnim liderom, jasnom hijerarhijom i snažno personaliziranim vrhom.

Za razliku od Vučića, njemu nije bio potreban ni prividni raskid s prethodnikom. Nakon što je ušao u Predsjedništvo, Lagumdžiju je odmah predložio za ambasadora Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama. Dok je Vučić morao otići od Šešelja da bi ga prerastao, Bećirović je političkog oca mogao vratiti u sistem, pa njegova politička putanja zbog toga izgleda manje pobunjenički, a više nasljednički.

Konaković predstavlja gotovo suprotan tip. Ako Bećirović državnički autoritet pokušava proizvesti kontrolom slike i odmjerenom tišinom, Konaković politiku gradi kroz buku: izjave, konferencije, Facebook statuse, polemike, dosjetke i lične obračune. Od preuzimanja Ministarstva vanjskih poslova granica između ministra države i predsjednika Naroda i pravde često postaje teško razaznatljiva. Vanjskopolitička funkcija pritom služi i kao produžetak domaće političke borbe, a diplomatski događaj lahko postaje povod za novu epizodu u permanentnom sukobu s političkim i medijskim protivnicima. Njegova hiperaktivnost proizvodi snažan dojam kretanja; mnogo je teže utvrditi koliko i ako išta tog kretanja završava bilo kakvim institucionalnim rezultatom.

Ovakav pristup ima još jednu važnu sličnost s Vučićevim načinom rada. Kod Konakovića često impuls i reakcija dolaze prije promišljene strategije. On iznosi tezu, pojačava je u javnosti, pa kasnije prilagođava i objašnjava ono što je rekao. Njegova politička komunikacija tako postaje niz improvizacija kojima se naknadno pokušava dati dojam dosljednosti.

Njegova biografija dodatno približava taj model Vučićevom raskidu s političkom porodicom. Karijeru pravi u SDA, kroz nju dolazi do kantonalne vlasti, potom izlazi iz stranke i osniva Narod i pravdu. Od tada dio svoje legitimacije crpi upravo iz tvrdnje da sistem protiv kojeg se bori poznaje iznutra. Bećirović je ostao u kući dovoljno dugo da dočeka drugačiji raspored moći; Konaković je napustio svoju i sagradio novu. Time je stekao ono što Bećirović nema: političku organizaciju čiji su nastanak i identitet čvrsto povezani s biografijom njenog predsjednika. Raskid sa SDA nije fusnota u historiji NiP-a, već dio njegovog osnivačkog mita.

Zato su „bageri“, „cunamiji“, „brisanje gumicom“, dramatične najave i neprestani politički obračuni više od stilskih ekscesa. Oni političku promjenu pretvaraju u predstavu kojoj je potreban protagonist, a Konaković sebe redovno postavlja u središte radnje. Čak i institucionalna slabost može se tako prevesti u demonstraciju lične odlučnosti: kada sistem ne funkcioniše, ministar pokazuje da on nešto pokušava; kada rezultat izostane, ostaje slika političara koji se borio, i tu se Konaković približava Vučićevom modelu mnogo više nego Bećirović.

Najvažniji politički preduvjet za nastanak takve figure možda uopće nije Trojka, nego slabljenje SDA. Ova stranka je decenijama bila dovoljno velika da organizira većinu bošnjačkog političkog prostora oko sebe, a njeno slabljenje nije proizvelo novu dominantnu stranku, nego vakuum koji je Trojka pokušala popuniti koalicijski.

Koalicija je, međutim, nestabilniji oblik hegemonije od velike stranke. Tri stranke imaju tri predsjednika, različite kadrove, biračka tijela i interese, i sve dok ih povezuje zajednički protivnik sistem funkcioniše. Dugoročno se pojavljuje pitanje ko to zapravo govori u ime cjeline.

Bećirović ima jednu moguću putanju – da zajedničku kandidaturu pretvori u trajni nadstranački autoritet, ostajući formalno član SDP-a, ali politički sve manje zavisan od izborne snage vlastite stranke, što bi ga gotovo nužno dovelo u sukob sa stranačkom bazom i aparatom SDP-a, jer nadstranački autoritet teško može trajno ostati podređen logici jedne partije.

Konaković ima drugu, još težu – da NiP toliko proširi da njegova lična politička legitimacija počne prelaziti granice stranke i postane prihvatljiva dijelu birača SDP-a, Naše stranke, pa čak i bivšim biračima SDA.

Pravi „bošnjački Vučić“ nastao bi tek kada bi jedan od njih preuzeo osobine drugoga. Ako Bećirović uz predsjednički autoritet razvije sposobnost permanentne političke dominacije javnim prostorom, približit će se tom modelu s vrha. Ako Konaković uz vlastitu stranačku mašinu stekne dovoljno širok nadstranački legitimitet da može govoriti u ime mnogo šireg političkog tabora, približit će mu se odozdo.

Ipak,  politička ličnost sama po sebi nije dovoljna. Vučićev sistem oslanja se na stranačku mašinu koja vertikalno povezuje lokalnu i državnu vlast, patronažne mreže, veliku prednost u medijskom prostoru i sposobnost da institucije različitih nivoa djeluju kao dijelovi istog političkog centra. Trojka takvu infrastrukturu nema; njene tri stranke još se međusobno takmiče za resurse od kojih bi ona tek mogla nastati.

Eventualni bošnjački Vučić zato zasad, srećom, ostaje mogućnost personalizacije političkog prostora, a ne gotov institucionalni model. Dio potrebnih sastojaka već postoji, ali je raspoređen na dvojicu ljudi: Bećirović se oslanja na mandat, državničku sliku i strpljenje, Konaković, na konflikt i potrebu za permanentnom prisutnošću.

U konačnici, spor se više ne vodi samo oko toga koja će stranka biti najjača, nego oko samog oblika buduće političke hegemonije: velike partije ili jednog čovjeka.

ODGOVOR