Duraković se rodio 1947. godine u Polju kod Dervente. Do odlaska u mirovinu 2012. godine bio je redovni profesor na Odsjeku za književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Još iz ove rubrike

Pored vlastitog znanstvenog istraživanja i rada, posebno treba istaći akademski rad Enesa Durakovića na Filozofskom fakultetu, na kojem je znanstveno i pedagoški odgojio brojne generacije mlađih istraživača, zatim rad na uredničkim poslovima u časopisima Lica , Život i Pregled, rad na obnovi Kulturne zajednice Bošnjaka “Preporod”, urednički rad u izdavačkim kućama “Preporod”, “Alef” i “Sarajevo-Publishing” te rad u redakcijama izdavačkih kuća “Svjetlost” i “Veselin Masleša”.

Prve knjige Enesa Durakovića, kao i brojni članci, rezultat su pomnog analitičkog izučavanja pjesničkih opusa dvojice, po nekim mišljenjima, najznačajnijih autora bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti: Maka Dizdara i Skendera Kulenovića. Riječ je o monografskim studijama Govor i šutnja tajanstva – pjesničko djelo Maka Dizdara iz 1979. i Pjesništvo Skendera Kulenovića iz 1983. godine, unutar kojih je Duraković različitim postupcima čitanja osvijetlio cjeline poetskih opusa i otvorio mogućnosti kasnijih, novijih iščitavanja njihove poezije.

Već 1988. godine pojavljuje se Durakovićeva knjiga Riječ i svijet: studije i eseji o bosanskohercegovačkim pjesnicima XX vijeka , za koju je kritika kazala da je u isto vrijeme i antologija, i udžbenik, i naučna knjiga. Riječ i svijet sadrži obimne studije o pjesnicima Aleksi Šantiću, Jovanu Dučiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Antunu Branku Šimiću, Hamzi Humi, Nikoli Šopu, Skenderu Kulenoviću, Maku Dizdaru i Anđelku Vuletiću.

Hronološki slijede knjige Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti iz 2003, Arka riječi iz 2006, te Obzori bošnjačke književnosti iz 2012. godine.

Posebno je važna u Durakovićevom opusu studija Obzori bošnjačke književnosti . Ona je “rezultat dugogodišnjeg iskustva u istraživanju pojedinačnih književnih opusa, proučavanju bošnjačke književnosti, njene historije i unutarnje dinamike kao i borbe za njeno etabliranje u široj južnoslavenskoj zajednici”

– I, konačno, Enes Duraković, koji u cjelini esejističkog znanstvenog opusa sretno sažimlje književnohistorijsku sistematičnost Muhsina Rizvića i dar Begićevog saobraženja s književnim djelima. Nakon zapaženih eseja o Maku Dizdaru i Skenderu Kulenoviću, a onda i svim značajnijim bosanskohercegovačkim pjesnicima, priredio je prvu ediciju bošnjačke književnosti; da bi sada, dvadeset i pet godina nakon Biserja , i kao autor i kao urednik “Alefovom” izdanju antologije ponudio sliku onoga što je najvrijednije u bošnjačkoj književnosti XX vijeka. A na taj način počinje se ostvarivati ​​dugo očekivana književnohistorijska sinteza bošnjačke književnosti, napisao je rametli Alija Isaković o djelu Enesa Durakovića .

„Mit o riječi kao ogledalu svijeta dobio je još jednu potvrdu i u esejističkom diskursu Enesa Durakovića, pjesnika od kritike. Riječ kritika, u strogo normativnom smislu, ovdje jedva da bi i pristajala, jer se Durakovićeva esejistička gama tako stopila s tekstom koji ocrtava da se može bez pretjerivanja reći da se iz stvaralačkog susreta (i prepleta) dva tako disparatna diskursa dobio jedan novi, samoegzistentni tekst. Doduše, i ovdje Duraković nije pošao ni iz čega, tragova ima, korijeni su znatni, modeli ili tipovi čitanja, odnosno pisanja na način samoga djela o kojemu je riječ odavno već postoje. Jedan od najizrazitijih čitača i analitika svakako je Midhat Begić, dok je neobavezniji, ali pjesnički i izražajno slobodniji Skender Kulenović. Od prvoga je lukavo, no ne i epigonski, preuzeo bašlarovski nacrt da se kroz djelo ide posredstvom imaginacije, od drugoga lirsku izražajnost diskursa, koji se ponaša onako kako to on sam želi. Dakle, Enes Duraković je analitik, koji se lirski nadnosi nad djelo, i u nekoj nenametljivoj disciplini mašte pokušava izmiriti dva u biti oprečna svijeta“, napisao je profesor Nihad Agić.  Stav