NEKAD BILO: Stari sarajevski kafići – prvi tost i pica kod Naila, u Stari sat tek kad djevojku otpratiš kući, Bene do Sebilja

Sjećaš li se onog vremena kad je Sarajevo bilo živo srce, a ne samo tačka na karti? Kad si iz škole ili posla trčao ravno u Parkuš, da se uhvati zadnji čas uz filter kafu i prvi poljubac na klupi? Kad je Gaj kod Naila na Skenderiji mirisao na tek izvađenu picu – prvu pravu u gradu – i tost sa sirom koji ti je curio niz bradu dok si se pravio važan pred curama?

U Olomanu se već tada nije smjelo pušiti unutra, pa bi se šoljica espressa držala u ruci, a cigara pušila na trotoaru ispred, kao da si James Dean na Miljacki. A poslije 23 sata? Logavinom bi se penjalo uzbrdo prema Starom satu kod Neđe Alihodžića. Tamo se dolazilo tek kad bi djevojku otpratio kući, a onda bi se zaletio unutra s rajom. Dim se mogao rezati nožem, muzika je bila tiha, ali jaka, a u uglu bi uvijek sjedio Todor – džudista, harmonikaš i legenda – spreman da te u svakom trenutku nauči životu ili odsvira nešto što ti slomi srce.

Kod Beneta na Čaršiji – onaj crnoputi gazda sa španskim brkovima – probijao se kroz masu s tacnom iznad glave vičući „Benne, benne!“ i namigivao mangupski. Tamo su visjeli Željo fudbaleri: Škija, Hadžija, Čobo, Sepi… kasnije i rukometaši koji su donijeli prvu titulu. A Piket? Braća Pike i Medo Mujkić čuvali su mjesto kao svetinju. Legenda kaže da je baš tu Pape Sušić stavio potpis na predugovor za Inter i Torino – i eto, mandal na italijanski san, jer se u sarajevskom kafiću potpisuje srcem, a ne advokatom.Prekoputa Vijećnice kod Nede u Evergrinu, ili u Čarliju na Čaršiji – svuda je bila ista atmosfera: prijateljska, topla, bez tuče. Kako da se potučeš kad znaš da u svakom trenutku može ušetati Vikić, Todor ili Šerbo sa svojom ekipom dizača tereta? U Bel amiju se pila samo viski – kokuzi nisu imali šanse.

A kad bi se ogladnio, trk do Desetke kod Haseta Ferhatovića po deset u pola s lukom.I onda… Pimpek. Davorin Popović, koji je ostavio košarku i Želju zbog Indeksa, otvorio je kafić Davor na Marijin Dvoru. Tu su dolazili svi koji su htjeli vidjeti Mirzu i Varaju, šampionski dvojac Bosne. Šankeri koji su radili kod njega kasnije su sami postali legende – Ogi je otvorio Piccolo na uglu Logavine i Titove, uz samu tramvajsku prugu.Bio je to grad u kojem su se rađale ljubavi, karijere, prijateljstva i legende.

Grad u kojem je sportista bio magnet, pjevač kralj šanka, a konobar najbolji prijatelj. Grad sa stotinu kafića, gdje je svaki imao svoju priču, a sve zajedno – jednu veliku sarajevsku dušu.Danas mnoga vrata stoje zakucana daskama. Kod Piketa više nema gužve, Stari sat šuti, a Gaj kod Naila miriše samo na sjećanje. Možda smo mi jednostavno ostarili. Možda su nove generacije pronašle svoj način da vole ovaj grad.Ali jedno je sigurno – nikad više neće biti Sarajevo kakvo je bilo tad.

Grad sa stotinu kafića.

Grad u kojem se živjelo punim plućima, uz dim cigara,smijeh i pjesmu do zore.