Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026

Dnevne vijesti koje ne trebate propustiti!
Među ubijenima su djevojka porijeklom iz Cazina i mladić porijeklom iz Travnika i jedna djevojčica sa Kosova. Ima i ranjenih koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Daidža ubijene Hane (15) u Grazu: ‘Zvao sam je, nije mi se javljala. Slomljeni smo. Naš rajski cvijet KOMENTARI: Bože gdje ide ovaj svijet, šta se dešava sa dijecom, zašto se to radi, kakve filmove oni gledaju, kakve igrice oni igraju,šta da radimo mi roditelji da dijecu sačuvamo

Prvi dan škole nakon produženog vikenda. Tada počinje horor: neka se djeca prave mrtva, druga očajnički zovu roditelje dok bježe pred napadačem: “Mama, bježim da spasim vlastiti život.” Najmanje deset učenika i nastavnika čekaju uzalud.
Scene koje smo do sada povezivali s Amerikom duboko će se urezati u kolektivno pamćenje Austrije: djeca koja trče za život, helikopteri hitne pomoći koji slijeću jedan za drugim, policajci naoružani i skriveni iza živice, roditelji koji se slomljeni u suzama ruše na ulici. Masovno ubistvo u školi.
Jedna nastavnica skriva se s učenicima i zove supruga: “Na sigurnom smo, ali situacija je dramatična. Neprestano se puca.” Na društvenim mrežama pojavljuju se potresne poruke djevojčica i dječaka. Neki su se pravili mrtvi, neki su isprva mislili da se radi o petardama, a mnogi su nazvali roditelje, oprostili se i rekli im da ih vole. Čak su i ranjena djeca posezala za mobitelom.
Arthur A., 21-godišnji Austrijanac iz mjesta Kalsdorf u okolici Graza, u 15 minuta počinio je masakr. Upravo u školi koju je i sam pohađao, ali nikada nije završio. Bio je prijavljen kao nezaposlen na zavodu za zapošljavanje. Tog dana bez ikakvih prepreka ulazi u dvije učionice, jedna je navodno bila njegova bivša, i počinje pucati iz pištolja i sačmarice, koje je legalno posjedovao. Hladnokrvno puca iznova i iznova, cilja učenike i nastavnike. Tijela ranjenih i ubijenih padaju krvava, neka pogođena u glavu.
U isto vrijeme počinje najveća policijska i spasilačka operacija u historiji Štajerske. Brojne policijske jedinice i specijalci iz jedinice Cobra hitaju prema školi, uzlijeću policijski i spasilački helikopteri, a Crveni križ šalje 65 vozila. Kad prvi policajci s kacigama i pancirkama ulaze u školu, napadač si puca u glavu na školskom WC-u.
Spasioci su naišli na stravičan prizor. Ranjeni s prostrelnim ranama ležali su posvuda, a hitna pomoć ih je prevozila pod rotirkama u gradske bolnice. Bolnice su se u međuvremenu pripremile za tzv. “masovni priljev povrijeđenih”. Ljekari su satima pokušavali spasiti živote učenika i nastavnika, ali mnogima nisu uspjeli pomoći.
Do večeri je potvrđeno: najgori napad na školu u historiji Austrije odnio je najmanje jedanaest života. Uz napadača, poginulo je sedam djevojaka i četiri mladića. Još 12 osoba je ranjeno, od kojih devet teško.
Kako je rekao imam Sabahudin Hašić iz Džemata Bošnjaka Graz, stradali su djevojka porijeklom iz Cazina i mladić porijeklom iz Travnika. Kazao je i to kako ima i ranjenih koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. “Još se ne zna ishod, nažalost”, rekao je imam Hašić.
Bila je moje dijete, ne samo nećakinja. Rajski cvijet. Ne mogu vjerovati da je više nema, tim riječima započinje svoju emotivnu ispovijest Ilhad Kendić, ujak 15-godišnje Hane Akmadžić, djevojke porijeklom iz Cazina koja je tragično stradala u krvavom napadu u Grazu.

Ilhad je vijest o tragediji primio dok je bio na Viru. U početku nije znao što se točno dogodilo, samo da je nešto strašno. Kad je čuo da je među ubijenima i Hana, svijet mu se srušio.
Kad sam čuo vijesti, zvao sam je odmah, ali se nije javljala. Samo tišina. Srce mi je puklo. Taj trenutak nikada neću zaboraviti – govori Ilhad.
On s porodicom živi u Mariboru, ali je svakodnevno bio u kontaktu s Hanom, makar porukom, koja je s obitelji i starijim bratom živjela u Grazu.
To mi je bilo dovoljno. Nije bila samo dijete moje sestre, bila je kao moje vlastito. Ona je odrasla s mojom djecom – govori nam Ilhad jedva susprežući suze.
– Bila je povučena, tiha, nevjerojatno dobra i pažljiva. Bila je dijete kakvo svaki roditelj može poželjeti. Poštovala je starije, voljela školu, uvijek je bila uz majku. Nikome nije smetala, svima je bila draga. Zato ju je i Bog uzeo. Bila je prečista za ovaj svijet – govori nam Ilhad.
Zadnji put su se vidjeli samo nekoliko dana prije tragedije, pred Bajram.
Grlila me, smijala se… Nisam znao da će to biti posljednji put da je vidim. Nikad je nisam odvajao od svoje djece. Bila je dio mog srca. I sad tog dijela više nema. Htjela je upisati medicinu, htjela je pomagati drugima, posebice djeci – rekao nam je Ilhad, koji je odmah nakon što je saznao krenuo iz Vira u Graz.
– Kratko sam se čuo sa sestrom. Slomljeni smo. Jedino nas vjera drži na životu, to nas spašava. Neka naš melek ode u raj – zaključio je Ilhad.