MUNIR TAHIROVIĆ OTVORENO: Srbi i Hrvati su preuzeli bh. pravosuđe, umjesto da se sudi ratnim zločincima, oni osuđuju patriote

Dodajte izdvojeno.ba u omiljene izvore na Googleu

Murat Tahirović

Nakon što je Vijeće sigurnosti 2004. godine zaustavilo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), odnosno svojom Rezolucijom zabranilo dalje podizanje optužnica, cijeli teret procesuiranja ratnih zločina prebačen je na regiju, odnosno na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku i manjim obimom na Crnu Goru.

Još iz ove rubrike

PRIJETNJA DANA 2. Septembra 2026.

OD SREBRENICE DO GAZE: Mladić kao ogledalo Netanyahua: Jeziva paralela iz Tel Aviva koja trese Srbiju i Izrael – šta se dogodi kada država od zločina napravi herojsku priču?

PRIJETNJA DANA 31. Augusta 2026.

UZP IZ KARAĐORĐEVA JOŠ TRAJE: Sejfudin Tokić upozorava na osovinu Dodik‑Čović i dogovor Tuđman‑Milošević

Od 1996. do 2004. godine te zemlje su imale obavezu da prethodno dobiju saglasnost za procesuiranja ratnih zločinaca u regionu – projekat “Pravila puta Rimskog sporazuma”. Da bi se izbjegli politički motivirani procesi i hapšenja u BiH i regionu nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, predmeti protiv osumnjičenih su “sve strane” morale dostavljati Haškom tužilaštvu na ocjenu i mišljenje.

Nakon što je tribunal prestao sa podizanjem optužnica svi predmeti su 2004. godine vraćeni državama koje su i dostavljale predmete na pregled u Haški tribunal, a na osnovu sporazuma potpisanog 1996. godine. Od 2004. godine imamo kontinuiranu opstrukciju krivičnog progona ratnih zločinaca posebno lica “A liste Pravila puta” od strane Tužilaštva BiH. De facto i de iure Srbija i Hrvatska su postale raj za optužene i presuđene ratne zločince u BiH.

Primjera je mnogo, od Dominika Ilijaševića zvanog Como, pa do Novaka Đukića, prvi se sakrio u R. Hrvatskoj a drugi u R. Srbiji i tamo uživaju svu moguću zaštitu, kao ustalom na stotine njima sličnih koji su iskoristili i zloupotrebom dvojnog državljanstva pronašli utočište u te dvije zemlje. Od početka prenosa predmeta Tribunala u tužilaštvo BiH upozoravamo na opstrukcije i sabotaže i na zaštitu zločinaca upravo od onih kojih su ih morali progoniti. Kada je Tužilaštvo BiH preuzelo predmete odmah je započela opstrukcija 850 predmeta sa A liste – dovoljno dokaza. Još 2009. godine ja sam u javnom obraćanju najavio progon vojnog i policijskog pa i političkog vrha Republike BiH pod krinkom počinjenog ratnog zločina nad Srbima i Hrvatima u BiH.

I nakon višestrukih upozorenja, to nije izazvalo pažnju političkog niti bilo kojeg drugog organizacionog sistema u BiH koji bi tada dao adekvatan odgovor i bar pokušao preduprijediti ono što je uslijedilo u narednim godinama, a čije poljedice danas svi vidimo. Od Dobrovoljačke do Dudakovića. Cilj nisu bili zločinci sa A liste Tribunala, njih oko 850, nego patriote BiH.

Tada je već započeo projekat “tihog preuzimanja pravosuđa” od strane SH saveznika. U BiH je od strane tribunala vraćeno oko 5.000 predmeta selektovanih pod oznakama od A do G. Sve oznake su jasno ukazivale da li neki od predmeta imaju osnove za pokretanje postupka protiv lica u predmetu ili je potrebno dodatno istraživanje.

Tužilaštvo BiH 2007. godine kreće u izradu Strategije za proceuiranje ratnih zločina u BiH. Glavni ideolog strategije je Marko Prelec (Slovenac) uz punu podršku međunarodne zajednice ali i šefa Odjela za ratne zločine tužilaštva BiH Dejvida Švendimena.

Kada je 2008. godine Strategije predstavljena javnosti i doživjela ogormnu kritiku a udruženja žrtava, pogotovo Bošnjaka, zatražila da se ista ne usvaja, nekoliko nas je bilo izloženo teškim optužbama, izmišljenim postupcima koji su imali za cilj da nas predstave kao lopove i kriminalce, a s druge strane strategija je na Vijeću ministara BiH usvojena, jednoglasno.

Usvajanjem sfrategije stvoreni su preduslovi za progon pripadnika Armije i MUP Republike BiH.

Tzv. Strategijom za procesuiranje ratnih zločina u BiH (koja je propala, kao i nova tzv. revidirana) nije ni predviđeno procesuiranje zločina nad Bošnjacima, odnosno 850 predmeta A liste Tribunala je skoro sakriveno, od čega je trebalo procesuirati preko 700 lica srpske i hrvatske nacionalnosti.

Želim istaći još nekoliko bitnih činjenica o dostignućima Tribunala, ali istovremeno i o kolapsu pravosuđa BiH u procesuiranju ratnih zločina od 2004. godine do danas.

Tribunal je osnovan 1993. godine, a 2004. godine je obustavljeno podizanje optužnica i za nešto više od deset godina Tribunal je uspio da podigne 161 optužnicu i to optužnice protiv najodgovornijih za počinjene ratne zločine, uključujući i genocid.

Doprinos Tribunala u kažnjavanju najodgovornijih s područja bivše Jugoslavije i u razvoju međunarodnog prava je vjerovatno najveći uspjeh jednog ad hoc suda i teško da ćemo se više ikada susresti s takvim sudom, bar ne na prostoru Evrope.

Tribunal je stvorio istorijsko pravno naslijeđe. Arhiv za koji kažu, oni koji su imali uvida u isti, da je najobimnija građa ikada prikupljena pri jednom međunarodnom sudu, a radi se o milionima dokumenata, tonskih i videozapisa, svjedočenja preko 5.000 svjedoka, preko 10.000 izjava i niza drugih materijala koji su korišteni u procesima od strane tužilaštva i odbrane. Haški tribunal je uspio dokazati zločin protiv čovječnosti, silovanje kao ratni zločin, genocid, udruženi zločinački poduhvat od strane Srbije i Hrvatske, na čelu s Miloševićem i Tuđmanom ali i međunarodni sukob, odnosno agresiju Srbije i Hrvatske na RBiH, zločin istrebljenja i još niz drugih zločina za koji su osuđeni čelni ljudi tzv. Republike srpske u BiH i tzv. HZHB kao i čelni ljudi državne bezbjednosti R. Srbije, pogotovo imajući u vidu da je optuženi Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, umro s međupresudom da je odgovoran za genocid u sedam opština u BiH.

I zaista izgleda impresivno šta je urađeno kada se zna da je Tribunal imao desetak godina za podizanje optužnica.

Nakon što je Tribunal upao u jednu krizu 2012. i 2013. kada je došlo do zaokreta politike kažnjavanja optuženih i percepcije odgovornosti optuženih iz Srbije, ali i Hrvatske, koja je potom izazvala sukob između sudija, Tribunal se brzo vratio svom “izvornom” procesuiranju predmeta i uspostavljenoj sudskoj praksi. To vrijeme su obilježili razni kvazi stručnjaci u javnom prostoru BiH, ali i regiona, počesto nudeći svoje “znanje”, za velike apanaže.

Razni “dobronamjerni misionari“ i tzv. stručnjaci su nam govorili o propasti Haškog tribunala, o našem neznanju i neuspjehu da dokažemo ogromne zločine počinjene nad Bošnjacima. Ti “dobronamjerni misionari” su imali stvarnu ulogu da zaokupe javnost u BiH, a posebno bošnjačku, dok se u pozadini odvijao sistemski napad na bh. pravosuđe.

Priča, u to vrijeme, pa čak i do danas, o tome kako Tribunal nije uspio ništa dokazati, kako smo izgubili sve bitne procese (a u stvarnosti sve je obrnuto, jer smo sve dobili) bila je predstava onih koji su od početka radili da Tribunal ne uspije dokazati sve gore pobrojano. Posebno zločin genocida. Oni su istovremeno i svojevrsni negatori naslijeđa Tribunala i realizatori velikodržavnih politika na način da ne samo “dokazuju” nesposobnost nas u BiH, nego da se i na taj način amnestiraju velikodržavni projekti, da političke elite u Srbiji i Hrvatskoj minimiziraju rad Tribunala ali da se navedene političke elite opravdaju “dokazujući” da na Tribunalu Bošnjaci i nisu ništa dokazali.

Prema ovim misionarima, bjelosvjetskim hohštaplerima, mi u BiH smo glupi, korumpirani i izdajice svoje države BiH. Na njihovu žalost oni nisu uspjeli, iako i dalje “crvaju” u društveno-političkom prostoru BiH.

I dok su ti misionari pokušali razoriti sve benefite naslijeđa Tribunala i napraviti podjelu unutar probosanskih snaga svakodnevno koristeći dio medija BiH, Srbija i Hrvatska su pravosudni sistem u BiH stavili pod kontrolu.

Duboko vjerujem da Dodik nikada ne bi bio optužen da nije bilo “miga” iz Srbije.

Godinama unazad, sudjelujući na raznim konferencijama, susretao sam se s mnogim ozbiljnim osobama iz hrvatskog ali i srbijanskog pravnog i diplomatskog kora i tada su govorili da “nisu u Hagu uspijeli nametnuti svoj narativ ali će ga sasvim sigurno nametnuti u Bosni i Hercegovini”.

Posljedice toga vidimo i danas. Strategija za procesuiranje ratnih zločina iz 2009. godine je otvorila put upravo tom narativu gdje se odgovornost za zločine prebacuje na ARBiH i MUP RBiH i Predsjedništvo RBiH, a s druge strane u potpunosti su uklonjeni svi oficiri VRS-a i HVO-a iz procesa, odnosno praktično imamo nekoliko optužnica protiv oficira VRS-a, koji su nedostupni i nemamo niti jednu optužnicu protiv oficira HVO-a.

Po uspostavljenom narativu u tužilaštvu i sudu BiH npr. Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Ratko Mladić, Milovan Stanković, Mićo Stanišić, Stojan Župljanin, Andrija Bjelošević i dr. mogu biti presuđeni za UZP ili navedeni kao učesnici UZP-a u Doboju pred Tribunalom u Hagu, ali ne i pred Sudom BiH.

Kako objasniti da je Sud BiH oslobodio Paravca, Bjeloševića i Savića za zločine u Doboju u kojima se navodi da nema dokaza za UZP. Da podsjetim javnost, presude Tribunala vrve dokazima i zaključcima o spomenutoj trojici. Krizni štab Doboja i Paravac navedeni su u presudama Tribunala kao dio UZP-a isto tako Bjelošević, niz zaključaka o njegovoj krivičnoj odgovornosti za zločine, a Milan Savić kao nadređeni Crvenim beretkama koje su počinile stravične zločine.

Pored toliko očitih dokaza, vidljivih i jasnih, Tužilaštvo BiH nije uspjelo ništa dokazati. Ili nije htjelo?