Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
MINISTARSTVO UNIŠTAVALO PAPIRE PODATAKA UBIJENE DJECE SARAJEVA: Poznanici mi šalju slike ubijene djece
Podatak je da je 1.601 dijete ubijeno. Udruženje je konstituisano dosta nakon rata. Mi smo tada pokrenuli akciju prikupljanja podataka o ubijenoj djeci. Roditelji koji su dolazili donosili su dokumente te objašnjavali kako se sve dogodilo. Bilo je onih koji nisu željeli učestvovati u ovim akcijama. Ja sam onda išao po privatnim adresama
Đemil Hodžić i Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja djece ubijene u opsadi Sarajeva, u emisiji ‘Istraga sedmice’ su govorili o ovoj temi te kako sačuvati sjećanje na ovo šta se desilo.
Podatak je da je 1.601 dijete ubijeno. Udruženje je konstituisano dosta nakon rata. Mi smo tada pokrenuli akciju prikupljanja podataka o ubijenoj djeci. Roditelji koji su dolazili donosili su dokumente te objašnjavali kako se sve dogodilo. Bilo je onih koji nisu željeli učestvovati u ovim akcijama. Ja sam onda išao po privatnim adresama te se susreo sa raznim iskustvima. Kad je to postalo diskutabilno, do koje dobi se dijete smatralo djetetom, razgovarao Arifom Smajkićem tadašnjim direktorom za Javno zdravstvo. Rekao mi je da je neko ministarstvo uselilo u te prostorije Zavoda i uništilo te papire – kaže Grabovica
Još iz ove rubrike
Džemil Hodžić je poznat po svom nalogu na platformi X, Sniper Alley Photo, gdje objavljuje podatke o ubijenoj djeci Sarajeva. Ovaj njegov projekat je počeo sa objavom slike njegovog brata što je i bio cilj.
Meni je svaki dan žalosti. Nema nikakve razlike između Amela i Dragane koji su ubijeni. Mislio sam da objavim podatke samo na jedan dan. Ali objavljivanjem svakog dana dobio sam puno informacija od stranih novinara, komšija i prijatelja te sam ispravio neke stvari u bazi podataka. Prijatelji meni pošalju sliku gdje žele da vide sliku svog prijatelja u objavi. Nakon jedne objave mi se setra javila i pitala odakle mi ta slika njenog brata. Ono što je bila zamisao da nađem sliku svog brata, preraslo je u to da sam našao slike mnogih drugih. Ja to objavljujem na engleskom i mene kontaktiraju ljudi iz inostranstva šta da kupe i gledaju kada dođu u BiH. Tada sam shvatio da nemamo ništa na jednom mjestu a da je na engleskom jeziku. Recimo ljudi se slikaju ispred spomenika ubijenoj djeci a smiju se. Jednostavno mnogi ne razumiju gdje se slikaju.
