FRANJO TOPIĆ: Švicarski model za Bosnu i Hercegovinu

Franjo Topić

Gotovo trideset godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma još uvijek je Bosna i Hercegovina (BiH) u svojevrsnoj komi, neki govore da nikad nije bila gora kriza, što se inače često govori od rata. Ovaj tekst[2] nije dnevno-politički i neka ga se tako ne tumači, nego razmišljanje jednog angažiranog intelektualca kojemu je stalo do cijele Bosne i Hercegovine i do svih građana i naroda ove zemlje, i posebno do mira u BiH i svijetu. Kako kaže poznata izreka: bez mirne Bosne, nema mirne Europe. Sad BiH ima šansu 21. ožujka 2024. dobiti početak pregovora za ulazak u Europsku uniju, što je uistinu najvažnija politička  činjenica od Daytona.

Nema idealnih rješenja, ali je svima jasno da je ovakvo entitetsko uređenje iscrpljeno i da bi trebalo nešto mijenjati i usavršavati. I arhitekta Daytonskog sporazuma 1995. – koji je zaustavio rat što treba uvijek isticati, jer je to ipak najvažnije – američki diplomata Richard Holbrook je govorio i pisao da se treba organizirati Dayton 2, što neki apriori odbijaju, a ne bi trebali jer traženje dobrih rješenja je valjda obaveza sviju onih koji djeluju u javnosti. Ovakva BiH nije funkcionalna kao država, nije temeljno pravedna, jer mnogi nemaju jednaka prava na svim dijelovima BiH i ne osigurava dobru budućnost Bosni i Hercegovini. Korisno je prisjetiti se jednog događaja koji je bio vrlo važan u svom vremenu, a njegovi prijedlozi su i danas aktualni i po svemu sudeći nude bolje rješenje uređenja BiH od ovoga sadašnjega. To je u biti švicarski model kantonizacije cijele BiH. Posebno je od početka samostalne BiH Stjepan Kljuić govorio da BiH treba postati kao Švicarska. Ništa nije lako mijenjati, ali je moguće. Nije se lako stvorila ni današnja Švicarska, no ne treba se umarati i raditi na tome. Treba prije svega politička volja vođa, a i dosta rada stručnjaka da se ovaj ustavni model promijeni na zadovoljstvo svih građana i naroda BiH, pa i međunarodne zajednice. Temeljno treba prepisati ono što je dobro iz švicarskog ustava. Da su promjene moguće govori i činjenica da je dosada dosta promijenjeno od Daytonskog sporazuma. I to bi trebali uraditi zajednički slični akteri kao i Dayton 1.

Opisat ćemo širi kontekst, jer se i inače bez konteksta ne mogu stvari pravilno razumjeti. Da se podsjetimo. Bosanski Srbi su se pobunili protiv neovisne Bosne i Hercegovine (referendum 1. ožujka 1992.) onda su zajedno s krnjom Jugoslavijom (tj. Srbija i Crna Gora) započeli rat u BiH. Kao što je poznato, u travnju 1993. došlo je do sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i (bošnjačke) Armije RBiH. Kako se situacija u Sarajevu i BiH sve više komplicirala i pogoršavala s opasnošću totalnog rata i nestanka BiH i bosanskih Hrvata, to su sarajevske hrvatske i katoličke organizacije radile na suzbijanju sukoba barem u Sarajevu, a i na rješavanju mnogih otvorenih pitanja.

Treba podsjetiti, jer je bitno za što bolje razumijevanje teksta,  da je Sarajevo živjelo u potpunoj opsadi, da mjesecima nije bilo struje i vode, a da je 1993. humanitarna pomoć bila najčešće 200 grama riže tjedno. Barem dobre dvije godine uz različite oscilacije 1 kg riže je koštao 60 DEM, šećer 50 – 60, litar ulja 50, kilogram kave 120 DEM itd. I što je najgore svaki dan se ginulo širom BiH i tada se nije nazirao kraj ratu. Tijekom kolovoza 1993. pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela hrvatskih stranaka, Crkve i HKD-a Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen – zbog opasanosti sukoba HVO i Armije RBiH i u Sarajevu – Hrvatski koordinacioni odbor (HKO) kojeg su činile: Vrhbosanska nadbiskupija (vlč. Nikola Lovrić), Franjevačka provincija (fra Ljubo Lucić), Caritas (vlč. Franjo Tomić), Hrvatska demokratska zajednica grada Sarajeva (Tomo Obrdalj), Hrvatska seljačka stranka BiH (Ivo Komšić), Hrvatsko vijeće obrane iz Sarajeva (Slavko Zelić), HKD Napredak (Franjo Topić) i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić, predsjednik Zbornice, dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk. HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica, što je fenomen za šire proučavanje. Zasjedalo se često, a nekada svakodnevno u Vrhbosanskoj Bogosloviji i u HKD Napredak, koji je djelovao u Bogosloviji. Sve su odluke i priopćenja donošeni usuglašavanjem stavova, a nikada preglasavanjem. Obavljeni su razgovori sa svim važnim domaćim i međunarodnim čimbenicima (T. Nevjestić, Isječak našeg vremena, u: Napretkov Hrvatski narodni godišnjak za 1997., 372-376). HKO je, prema sudu sudionika i svjedoka toga teškog vremena, odlučujuće utjecao da ne dođe do sukoba Armije RBiH i HVO-a u Sarajevu, a neki su to željeli i radili na tomu na objema stranama. Da je došlo do sukoba, mnoge bi stvari bile teže i kompliciranije, ne samo u Sarajevu kao glavnom gradu, nego i u cijeloj BiH.

HKO je bio organizator, a HKD Napredak logistički odrađivao, Sabora Hrvata BiH u Sarajevu 6. veljače 1994., dan nakon stravičnog masakra na tržnici Markale. Na Saboru su usvojeni dokumenti koji su bili prisutni i na Ženevskim pregovorima. Na ovom saboru je izabrano Hrvatsko narodno vijeće (HNV), čiji je prvi predsjednik bio dr. Ivo Komšić, koje je nastavilo ostvarivati slične ciljeve i zadatke HKO-a, ali u kojem više nisu bile službeno ranije spomenute organizacije i institucije, nego pojedinci. Dr. Komšić u svojoj memoarskoj knjizi govori dosta o HKO-u, HNV-u i Saboru. HKO je odigrao svoju važnu ulogu i, što se rijetko događa, sam sebe dokinuo. Treba reći da je Steve Bubalo osim što je došao iz Amerike sa suprugom, Perom Radielovićem i Valentinom Ivankovićem bio donator Sabora.

Na Saboru su sudjelovale mnoge ugledne osobe iz javnog života Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske: Drago Stipac, legendarni HSS-ovac, Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Stipe Mesić, Zvonimir Šeparović itd. Bio je Haris Silajdžić, tada predsjednik Vlade RBiH, Ejup Ganić, član Predsjedništva RBiH, Miro Lazović, predsjednik Skupštine RBiH, biskup Pero Sudar (nadbiskup Vinko Puljić je bio u inozemstvu), Mariofil Ljubić, potpredsjednik Skupštine RBiH itd., kako je netko napisao: sve od hrvatske inteligencije i umjetnika bilo je prisutno. Saboru su prisustvovali različiti veleposlanici i međunarodni predstavnici na čelu s američkim veleposlanikom Victorom Jackovichem, francuskim Henry Jacolinom, koji je bio posebno značajan jer je francuski UNPROFOR kontrolirao sarajevsku zračnu luku i uglavnom cijelo Sarajevo. Važnu ulogu je imao i Sergio de Mello, predstavnik Ujedinjenih naroda za bivšu državu, omogućivši dolazak stotinjak ljudi zrakoplovima UN-a iz Zagreba, Splita i Frankfurta, što je u to doba bio pravi pothvat jer nisu mogli ni ministri lako dobiti dopuštenje za te letove.

Na Sabor i njegove rezultate s nestrpljenjem su čekali mnogi domaći i strani političari.

Osnovni prijedlog je bio da se Bosna i Hercegovina uredi prema švicarskom modelu s deset županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora su bitno utjecali na zaustavljanje sukoba Armije RBiH i HVO- a, i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma, koji je definitivno okončao sukob HVO i Armije RBiH odnosno Bošnjaka i Hrvata i bio podloga za osnivanje hrvatsko-bošnjačke federacije. Da nije bilo Sabora, u Lašvanskoj dolini bi bio pokolj neviđenih razmjera. Prema stranim promatračima, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini je bilo oko 30.000 vojnika Armije RBiH. Da je propala Srednja Bosna, pitanje je bi li uopće i bilo Bosne i Hercegovine?

Zagrebački političar i publicist Slavko Goldstein je napisao kako je ovaj sabor unio u hrvatsku javnost „dašak već gotovo zaboravljenog optimizma“ (Hrvatska poslije sporazuma, u: Erasmus 6./1994, 20. s.). Peter Galbraith, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, ustvrdio je: „Također je važno bilo to što se pojavila skupina Hrvata koja je predložila drukčije ideje… Dakle, Sabor u Sarajevu bio je vrlo važan… Također za raspravu o zemljovidima, posebno su bile važne njihove ideje o tomu. Bili su osnova (za raspravu iza stvaranje federacije). Također su pridali značaj pitanju Posavine, što u dotadašnjim raspravama nije bio slučaj“ (Erasmus 6/1994., 14-15.).

Saborska deklaracija sadržavala je sljedeće točke:

Zar ne bi bilo i danas ovakvo uređenje bolje od ovoga što imamo? S postojeća dva entiteta BiH nema dobru i normalnu budućnost što se svakodnevno osvjedočujemo. I u aktualnim pregovorima dva su praktično suprotstavljena koncepta: jedan isključivo etnički, a drugi isključivo „građanski“. Treba pojasniti jer se često pravi zbrka oko ovog pojma: u političkom smislu ovdje građanski znači jedan čovjek, jedan glas, što je neprihvatljivo za ovu višenacionalnu zemlju. Entiteti su praktično „neovisne“ državice i teško mogu solidno zajednički funkcionirati. Jedan od glavnih argumenata nekih iz međunarodne zajednice zašto ne treba reformirati entitet Republika Srpska jest da ona funkcionira. Funkcioniranje je vrlo važan argument, ali nije dovoljan niti jedini, pa i Sjeverna Koreja funkcionira – naravno da time ne uspoređujemo entitet Republika Srpska ni Bosnu i Hercegovinu sa Sjevernom Korejom.

Bosnu i Hercegovinu treba organizirati, po našem sudu, na principu „kombinirane demokracije“, tj. trebaju biti osigurana osobna i nacionalna prava. Ovdje će još dugo biti važan nacionalni element i od toga se ne smije bježati. Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH osiguravaju simbolički ravnopravnost na državnom nivou, a kantoni osiguravaju nacionalna prava na terenu: obrazovanje, kulturu itd. Treba omogućiti da svaki narod bira svoga člana Predsjedništva BiH, stručnjaci trebaju to razraditi da ne bude na štetu Hrvata a ni čitave BiH. Neozbiljan je argument da je to daljnje dijeljenje BiH, kao da već nije podijeljena i to popola! A mnogi uopće i ne spominju tu glavnu podjelu. Zašto? Već smo spomenuli, da je Međunarodna zajednica, domaći akteri to nisu htjeli, a ni mogli, učinila najvažniju stvar kad je zaustavila rat. Ali to nije dovoljno, sad treba organizirati Dayton 2, da ponovimo, da bi zemlja bila što funkcionalnija, pravednija i jeftinija. Jasno je da su domaći političari prije svega odgovorni i da bi trebali naći neko dobro kompromisno rješenje. I kad neki kritiziraju međunarodnu zajednicu, ne bi smjeli zaboraviti da bi i sada bez Međunarodne zajednice bilo teže i lošije živjeti. Tko brani da se domaći lideri dogovore i ostave međunarodnu zajednicu bez posla? Često se zaboravlja da bi bez prisustva međunarodne zajednice bilo puno manje inozemnih ulaganja. Ali uzaludno govori i međunarodna zajednica da se trebaju dogovoriti domaći političari. Da su htjeli i mogli već bi to učinili za toliko godina. I međunarodna zajednica je suodgovorna jer je sukreirala Daytonski mirovni sporazum te je  suodgovorna i za njegovo funkcioniranje i usavršavanje. A odgovornost je domaćih lidera i Međunarodne zajednice da ovdje ne dođe do sukoba, koji se stalnim svađama u biti pripremaju. Mir je djelo pravde i nema cijene. Ponovit ćemo i ovog puta: Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa!

Nadamo se i želimo da do sljedećeg teksta Bosna i Hercegovina dobije početak pregovora za pristupanje Evropskoj uniji.