Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
EFENDIJA VELIĆ: Agresori su mislili da ćemo odustati od sebe i svog bića, od naše domovine, od ideje Bosne, a mi postali još jači
Mi znamo da je ova naša zemlja natopljena šehidskom krvlju. Zarad onih koji su ubijeni na ovim prostorima, mi smo dužni da danas govorimo istinu, ali vođeni osnovnim uputama i smjernicama iz časne knjige Kur’ana i sunnetom Božijeg poslanika Muhameda, a. s. Tragom pravih vrijednosti ostali smo vjerni i dosljedni sebi, ne napuštajući nijednu vrijednost koja nas krasi kao muslimane. Nažalost, naše komšije nisu još kolektivno sa svojim institucijama ili vodstvom osudili to zlo koje je počinjeno. Naša obaveza je čuvati sjećanje na sve one koji su se borili za našu domovinu
Razgovarali smo s Muhamedom ef. Velićem o Bošnjacima i njihovom bremenu koji su nosili na svojim plećima i kojima danas dugujemo zahvalnost jer uživamo u slobodi za koju su se oni borili.
Mi znamo da je ova naša zemlja natopljena šehidskom krvlju. Zarad onih koji su ubijeni na ovim prostorima, mi smo dužni da danas govorimo istinu, ali vođeni osnovnim uputama i smjernicama iz časne knjige Kur’ana i sunnetom Božijeg poslanika Muhameda, a. s.
Još iz ove rubrike
Bog traži od nas da govorimo istinu, bezuvjetnu, neumoljivu. Istina je prvi poziv naše vjere, i u našim životima na ovom svijetu. Mi moramo govoriti istinu o našem Gospodaru i o našem životu. Trebamo govoriti o svemu onome što nam se događa u životu. Trebamo govoriti o povijesti koja je bila, moramo istinito govoriti i od nje učiti. Kako ste kazali o šehidima koji su ubijeni na Allahovom putu, to je prva kategorija šehida, to je prva kategorija, oni ljudi koji su bili u borbi ili su nedužno ubijeni na Božijem putu zbog istine koju su nosili i čuvali, a kojima takva drugima nije odgovarala – šehidi su krunska istina o kojoj moramo stalno govoriti. Allah, dž. š., o šehidima dosta u Kur’anu govori. U suri Bekare u prvom ajetu se kaže: ‘Ne recite o onima koji su ubijeni na Allahovom putu da su mrtvi, oni su živi, samo ih vi ne vidite.’ Često vidimo i kada se radi ekshumacija da su neka tijela netaknuta. Allah, dž. š., je zabranio zemlji da dira tijela Božijih poslanika. Tako je i sa šehidima. Mnogo smo u ratu svjedočili o šehidima, i kad oni presele, osjeća se poseban hal, miris koji dolazi s različitih strana, ne možete ga opisati. Naravno, možemo govoriti zadugo, ali želim da kažem da su dvije svetinje Bosne kao dva sjemena Bosne iz kojih Bosna raste i klija. Ovi što mrze Bosnu, što žele da joj naude, ko god je na to udario na ta dva temelja, na te dvije svetinje i ta dva sjemena koje je Bog tako dao da iz njih klija i raste naša zemlja, domovina Bosna i država, nisu se dobro proveli, dugoročno gledano, ili da kažemo zube su polomili, a te dvije svetinje su šehidi i vakufi. Ko god je udario na šehide i vakufe, nije dobro prošao. S druge strane kad gledamo, Bog je dao, u ta dva sjemena su sačuvane velike ideje, jedna od njih je ideja naše domovine. Naša šansa, dugoročno gledano, jeste u tome da mi budemo i ostanemo dobri kao što su naši preci bili. Mi smo, naravno, Bošnjaci, ali naše staro ime je ‘dobri Bošnjani’. Volio bih da ne ispuštamo ovaj atribut ‘dobri Bošnjani’.
Nismo bili naivno dobri ljudi. Onaj ko je bio naivno dobar, on je ugrozio svoju egzistenciju, to su bili pametni, dobri ljudi. Naša šansa je u dobroti. Ako bismo se takmičili s našim komšijama koje su počinile zlo… Nažalost, oni nisu još kolektivno sa svojim institucijama ili vodstvom osudili to zlo koje je počinjeno, neki jesu, ima časnih pojedinaca, ali ima i pojedinaca koji podgrijavaju tu priču i tu politiku. Postoje ta dobra sjemena, ali postoje i ta loša sjemena koju šejtan daje i u njih ubacuje svoje ideje. Ako bismo se takmičili s tim zlom koje je nama učinjeno u agresiji, ali i ranije, svega što nam je učinjeno, i velikih genocida i zločina, ovo je jedanaesta agresija koja se vodi protiv bošnjačkog bića od naših komšija… Ako bismo se mi takmičili s njima u zlu, mi nemamo šanse sigurno, jer ćemo tada izgubiti Boga kao saveznika. Bog je saveznik dobrih. Allah je na strani dobrih. Zato je važno imati Boga na svojoj strani dugoročno. Mi možemo biti stavljeni na veliko iskušenje, ne trebamo govoriti o kazni, jer oni koji vjeruju i čine istigfar, njima nema kazne, ali mogu proći strašno velika iskušenja kao što smo prošli mi, naš narod i dobri ljudi ove zemlje. Da smo bili zli u prethodnim vremena i loši, da smo se počeli svetiti, iako smo imali pravo na osvetu, to je zapravo kur’ansko-tevratsko pravilo. Da oni kojima je učinjeno neko zlo i nepravda imaju pravo uzvratiti istom mjerom, oko za oko, zub za zub, uho za uho. Mi ćemo se boriti da svi zločinci dobiju kazne, neki jesu, neki nisu. To mi moramo tražiti, mi moramo tražiti i odštetu za učinjeno razaranje i krađu naše države. Mora se tražiti pravda, ko je počinio zločine, mora odgovarati. Naravno, tu nije kraj ajeta, u nastavku se govori: ko oprosti i izmiri se, imat će nagrade kod dragog Allaha, dž. š. Bog ne voli zulumčare. Mi ćemo oprostiti i izmiriti se samo ako se prije toga uspostave neki uvjeti, kada se zločinci pohapse, kad dobiju neke kazne, kad se prestane s politikom genocida, politikom negiranja, anuliranja drugog, drugačijeg, ali bojim se da je dugo do te neke kolektivne dobrote naših komšija. Naša je šansa u dobroti. Ako budemo loši i zli, izgubit ćemo Boga kao saveznika i tada definitivno nemamo šansi i ostajemo sami, kazuje ef. Velić
Duhovna ličnost ljudi koji su prolazili kroz sva najteža dunjalučka iskušenja su neopisiva.
Dio mog posla je vezan za dženaze. Često svjedočimo zaista bolnim trenucima kada roditelj izgubi sina jedinca ili tako tim nekim traumatičnim situacijama, kada čekaju dugo bebu pa ih Allah, dž. š., počasti. Rodi se beba, a ubrzo nakon toga beba preseli. To su bolni trenuci koji se ne mogu mjeriti s bolom gdje smo kao narod sve to doživjeli, jer svaka ta smrt, to ubistvo nedužnog insana je, zapravo, ubistvo svih nas. Kur’an govori kako je ubistvo jednog čovjeka ubistvo svih nas, a s druge strane je spas, kad se spasi jedan čovjek, kao da se spasio cijeli svijet. Ja želim pokušati da dam odgovor: koja je to snaga i energija ili gorivo da ljudi nakon toga ostanu ne samo živi, nego koliko-toliko normalni. Onda dolazimo do toga da je to, zapravo, odgovor koji Allah, dž. š., spušta kao smiraj u vidu vjere i da je to što su zločinci uradili nije konačno, da to nije zadnja riječ i zadnji akt, da ima Božija riječ i Božiji sud, i da ima svijet i život i poslije života. Ljudi koji su ubijeni i ovo što Kur’an govori u suri Bekare – živi su. Šehid znači svjedok, on svjedoči tome što su ti zlikovci uradili. Kad dođemo pred Gospodara, to će biti jedini kapital koji će čovjek donijeti i imati sa sobom. Nama tu vitalnu snagu da to prebrodimo i preživimo daje naša vjera i ta duhovna energija spuštena u Kur’an, u kojem se govori o istini života ovoga i budućeg svijeta. Kada pogledamo sliku Safeta Zeca, „Majke Srebreničanke“, dobro poznatu sliku s rukama na licu, šta možemo da vidimo na toj slici? Pa vidimo svu patnju i svu bol ovoga svijeta koju je slikar vjerno oslikao i upravo su toj majci saopćili vijest da su joj pronašli petoricu sinova, i supruga, i braću, i oca, i majku, i ona prima tu vijest s rukama na licu, udara se. Taj motiv zatječemo i u Kur’anu. Naime, kada starici Sari, Ibrahimovoj ženi… kada su joj došli kazati da će kao starica roditi sina, jer će Bog promijeniti prirodni zakon, i da će kao starica roditi sina Ishaka, isti taj motiv je i u Kur’anu, udara se rukama po licu. Te ruke na Safetovoj slici su iste te ruke, iste traume, rodit će se novi život. Rodit će se nova nacija koja će biti bolja, pravednija, jer je Bog na našoj strani. Bog od nas traži da budemo dobri, on će nas održati, kazuje nam ef. Velić.
Tragom pravih vrijednosti ostali smo vjerni i dosljedni sebi, ne napuštajući nijednu vrijednost koja nas krasi kao muslimane koji prate časnu knjigu Kur’an.
Poslaniku je ponuđen cijeli ovaj svijet, on je odgovorio: „Kada biste mi dali u jednoj ruci Sunce, u drugoj Mjesec, ne bih odustao od misije koju imam i koju mi je Allah, dž. š., obznanio – da dostavim istinu ljudima.“ Tako ni agresori nisu mogli nas. Mislili su da ćemo odustati od sebe i svog bića, od naše domovine, od ideje Bosne, i od tih datuma postali smo samo jači. U strategiji se biraju oni datumi kada u njima ima pojačan intenzitet prisustva duhovnog, vjerskog, kao što su ramazani, petkom džume itd. Što se tiče imama koji su planski mučeni, pred svojim džematom ubijani, procentualno je dokazano – koliko je stradalo našeg naroda, toliko je stradalo i naših imama. Postojao je plan da imame eliminišu, prvo da ga javno obeščaste, da ga ponize pred svijetom. Imami nisu uradili neku ponižavajuću gestu, a onda su ih agresori klali i ubijali pred džematom. Tri primarne mete su bile: imam, džamija i medresa, kao sjemeništa, uvjetno kazano, odakle se razvija naš duh i hvala Allahu, dž. š., mi smo opstali u našoj zemlji, sačuvali smo naš narod. Reagovali smo kada su neki intelektualci kazali da je država kao na točkovima, može se zamijeniti, reagovali smo mi, rekli da je država nezmjenjiva, Allah je stvorio jednom zemlju, više je ne stvara. Mi smo stvoreni od naše bosanske zemlje, a šehidi od naše najbolje bosanske zemlje, kazuje nam ef. Velić.
Oni koji nisu danas s nama svjedočili su da su upravo i u ovim najtežim okolnostima postili.
To je bila jačina imana, a ramazan je vrijeme kada će oni biti u našim dovama, svi oni koji su branili našu domovinu, čiji su životi oduzeti zarad slobode koju danas imamo.
Naša obaveza je čuvati sjećanje na sve one koji su se borili za našu domovinu. Želio bih da kažem da sam napisao jednu kolumnu s naslovom ”Tajna tespiha boje šehidske krvi”. Nikad vam nisam u prilici da ovo ispričam, ali evo sad prilike. Jednoj našoj majci je sin poginuo u borbi i granata ga je raznijela i bukvalno su ga sastavili. On je nosio tespih na ramenu, to je bio znak raspoznavanja. Želim da napravim poveznicu kako je ta naša svetinja povezana sa svetinjama naše vjere. Kada su majci donijeli tespih koji je bio boje krvi njenog sina, boje šehidske krvi, to se nije pralo, jer se šehidska krv ne pere. Pet vrsta je šehida: oni koji umru od stomačnih problema, od kuge, šehidi koji se utope, šehidi pod ruševinama i šehidi koji poginu u borbi. E, ovi šehidi koji umru u borbi, njihova odjeća se ne pere, oni se ne kupaju, klanja im se dženaza, meleci im klanjaju dženazu. Ovaj je bio ‘šehidun dunija’, drveni tespih, od bosanske lijeske i od drugog drveta. Majka je taj tespih čuvala kao nešto najsvetije. Otišla je na hadž i tamo, u Poslanikovoj, a. s., džamiji, Revdi i mezarju Allahovog Poslanika, a. s., ta šehidska majka ga je čuvala kao zjenicu oka svoga, u posjeti mezarju, kada im je predala selame i kad je učila, i dovila i plakala, i dovila za svoju porodicu, i kada je izašla, tespiha nije bilo u njenim rukama, niko ga nije više mogao naći. Tespih je čudnovato ostao tu. Možete misliti, taj bosanski šehid i tespih natopljen šehidskom krvlju završio je u Revdi, kod Poslanikovog mezarja, donijela ga je majka bosanskog šehida. Naše svetinje postoje i Allah zna za njih, a na nama je da budemo branitelji i čuvari tog sjećanja i istine o nama, za kraj je poručio ef. Velić.
Šehidska krv je, zapravo, obaveza, kapljica tinte kojom ispisujemo sve što je bilo, a jednako je značajno kod Boga dragog i sigurno obavezujuće za svakog od nas, zaključeno je u emisiji ”Stil života u islamu” ove osamnaeste ramazanske noći. HAYAT
