Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
DVA STOLJEĆA NACIONALNE SAMOSVIJESTI: Kratka povijest bošnjaštva – od Bošnjaka do muslimana i obrnuto
“Bošnjaci neće zanijeknuti da su od južnoslavjanskog plemena, ali ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi i ništa drugo.”
JAKUB SALKIĆ
Ko je Bošnjak? Šta je to Bošnjak? Ovim se pitanjima bave historičari, politolozi, sociolozi, lingvisti i druge humanističke nauke skoro 200 godina. Kako je sve zapravo krenulo? Odgovore na ova pitanja pokušali su dati naučnici na Forumu Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića i Instituta za historiju UNSA pod naslovom “Bosna i bošnjaštvo – Od fra Ivana Franje Jukića do Adila Zulfikarpašića”.
Još iz ove rubrike
Uprkos tome što pojedini autori pitanje bošnjačke nacionalne samosvijesti pokušavaju smjestiti u vrijeme prije 19. stoljeća, treba napomenuti da je koncept nacije produkt evropske historije s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Naravno, to ne znači da stanovništvo nije imalo zajedničku svijest o pripadnosti zemlji, objašnjava dr. Hana Younis.
Na početku 19. stoljeća najvećim dijelom Balkana vladala je Osmanska država koja je u unutar svojih granica imala mnoštvo naroda i religija. Osmanlije su posmatrali društvo kao skup religijsko-narodnih zajednica – milet. Republika Turska koncept mileta zamijenila je konceptom građanina. Međutim, ovaj koncept nije bio prihvaćen u Bosni i Hercegovini zbog aspiracija susjednih zemalja prema bosanskohercegovačkoj teritoriju nakon povlačenja Osmanlija. Kako bi bilo sve jasnije, neophodno je pojasniti promjene u Bosni u 19. stoljeću: Osmanska država sve je slabija, unutar nje na istoku i zapadu dižu se ustanci i formiraju se sve snažniji nacionalni pokreti za nezavisnost, zemlje u bosanskom susjedstvu dobijaju široke autonomije, dok se to Bosanskom ejaletu nije dozvolilo, što izaziva nezadovoljstvo stanovništva posebno nakon reformi i neshvatanja Porte da granice Bosne trebaju braniti Bošnjaci, da njih nema toliko da bi mogli braniti osmanske granice i u drugim dijelovima države. Iako nikada nije bila upitna odanost Bošnjaka Osmanlijama, u 19. stoljeću dolazi do netrpeljivosti budući da vlasti nisu razumijevale položaj muslimana u Bosni. Ipak, svijest o pripadanju zemlji u 19. stoljeću bila je prisutna.
“Skrenula bih pažnju na jednu činjenicu – da bošnjaštvo u osmanskom periodu propagira Topal Osman-paša, osmanski zvaničnik sredinom 19. stoljeća. To je bio period relativnog mira, Bosna je dobila vilajetski ustav, pokrenut je list Bosna, uspostavljene višestepene vilajetske ustanove… Cilj je bio donijeti stabilnost i mir. Bosna je tada bila suočena s agresivnom propagandom susjednih zemalja. Svi su bili nezadovoljni, kršćani siromaštvom i nametima, muslimani gubljenjem povlastica i konstantnim vojnim zahtjevima. Takvi uslovi daju dodatni vjetar u leđa domaćem pravoslavnom i katoličkom stanovništvu za prihvatanje srpske i hrvatske nacionalne ideje, koja je na različite načine sistematski uvezena iz susjednih zemalja, čime je svjesnost o pripadnosti Bosni i bošnjaštvu s vremenom potisnuta”, kaže Younis.
Posljednju deceniju 19. stoljeća obilježili su nemiri, na Berlinskom kongresu Bosna je data Austro-Ugarskoj na upravljanje. Osim što je dobila novu upravu, Bosna je prvi put u svojoj historiji promijenila stoljetno ime u Bosna i Hercegovina.
Tada se dešavaju društveno-političke i kulturne promjene koje direktno utječu na status Bošnjaka, ali i na odnose među tri vjerske skupine. Unutrašnje podjele postale su očigledne, pravoslavni su se opredijelili za nacionalnu poziciju koja je u tom trenutku bila perspektivnija, kao i katolici. Benjamin Kallay pokušao je promovirati jedinstvenu naciju.
ILIRIZAM I SRBIZAM
“Političkim životom na Balkanu u 19. stoljeću dominirali su vladavina i sukob dvaju carstava – Osmanskog i Habsburškog. Slavenski narodi unutar tih carstva pokrenuli su dva procesa nacionalnog osvještavanja, jedan je realiziran u praksi uspostavom Srpske kneževine, a drugi se definirao na bazi široko zamišljenog kulturnog pokreta ilirizma na čelu s Ljudevitom Gajem i Stankom Vrazom na području Habsburškog carstva. Gajev ilirizam i srpski nacionalni pokret glavni su pokretački faktori i na području Bosne, zapravo su se preplitali preko djelovanja bosanskih franjevaca. Budući da je položaj bosanskih katolika u 19. stoljeću, iako se formalno popravio, bio najlošiji u društvu, franjevci su kao ideal vidjeli formiranje Srpske kneževine, odnosno smanjenje osmanske vladavine u Bosni u bilo kojem obliku u kojem je to moguće postići, iako su prije ili kasnije odbacili ideje srpske nacionalne ideologije jer su uočili njeno metastaziranje u srpsku nacionalističku ideologiju”, kaže doc. dr. Dženan Dautović.
Gajev ilirizam, dodaje on, nije imao takvu praktičnost, ali je svojom intelektualnom dubinom imao snažan utjecaj na mnoge franjevce u Bosni. Međutim, za razliku od Srpske kneževine, koja je imala teritorij na kojem je mogla razviti svoje djelovanje, zagovornici ilirizma bili su unutar sistema Habsburške države, koja ih je trpjela dok joj je to odgovaralo, da bi u nekom trenutku zabranila ilirski pokret. Budući da se takvi kulturni pokreti ne mogu tako jednostavno uništiti, Gajev ilirizam gotovo odmah bio je preoblikovan u hrvatsku nacionalnu ideologiju.
Tokom svog djelovanja Ivan Franjo Jukić blisko je sarađivao i sastajao se s liderima nacionalnih pokreta, njegove aktivnosti bile su kombinirane s idejama srpske ili hrvatske nacionalne ideologije. Za razliku od drugih franjevaca njegove generacije, on je imao i originalni pristup ogledan u osmišljavanju integralnog bošnjaštva.
“Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i rodoslovnom pravi Bošnjaci, slavni narod ilirski. (…) Ja sam mnogo ljudi vidio u Bosni, ali tamo nikad ne čuh za srpski narod ni jezik, tamo sve ide po bosanski i naški”, pisao je Jukić.
Prvi početak bošnjačke ideologije kod Jukića nalazimo u pismu Ljudevitu Gaju. On pod Bošnjacima podrazumijeva sve stanovnike Bosne od Une do Drine, od Save do mora, svi smo Bošnjaci, a “ova cijepanja i jesu nas dovele dovle gdje smo”.
Jukić je muslimane smatrao najlošijim segmentom bošnjačkog naroda. Oduševljenje i preveliko povjerenje u Omer-pašu Latasa zapravo je značilo propast za Ivana Franju Jukića.
Drugi istaknuti franjevac tog vremena bio je fra Antun Knežević, koji se smatra nasljednikom Jukića u njegovom kulturnom radu.
Sredinom 19. stoljeća zbog probuđene nacionalne svijesti Hrvata i Srba, kada su i jedni i drugi svojatali Bosnu, Knežević je bio oštar protivnik takve ideologije. Smatrao je da Bosna pripada Bošnjacima, a pod tim pojmom podrazumijevao je starosjedilačko stanovništvo Bosne. Bosna je, prema njegovom uvjerenju, imala podlogu da bude samostalna, ali ne i zatvorena prema saradnji sa susjedima. Za takvu politiku nije mogao naći podršku među Srbima i Hrvatima. Kao zaslugu Kneževiću se može pripisati da iz takve Bosne izvodi poruku međureligijske snošljivosti iako je u nekim radovima pokazao predrasude, pa i neznanje o vjerskim i kulturnim običajima muslimana.
Osim ideje o integralnom bošnjaštvu kao etnonacionalnoj ideji, njegovao je i svijest o posebnosti bosanskog jezika, pa tako kaže: “Neke naše komšije vrlo se ljute što se dičimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što za živu glavu nećemo da prihvatimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadanju na nas složne su naše komšije koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo, i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu za živu glavu da se slože. Prijatelj Jovo poručuje da uzmemo njegovo, a prijatelj Ivo veli jok, Bošnjače, ti si moj i moraš prihvatiti moje ime, potegni tamo, potegni amo, a sve bez našeg pitanja. Od same ljubavi, a sve zbog svoje svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli. Da se nismo odavno tome naučili, mi bismo se morali od čuda kameniti k’o kulašinsko dijete, a ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje koji se bave perom i štampom, zašto se tako svađate za nas kad dobro znate da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih naše domovine sjeća se onih vremena kad se domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. (…) Od toga nećemo, niti smijemo odstupiti, toga ćemo se držati vjerno i stalno. Ponosimo se time da je upravo naš jezik uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata, nazvaše ih srpski i hrvatski, a nama ni spomena, mi sigurno imamo prava dičiti se što se našim jezikom danas služe naši prijatelji Jovo i Ivo, to će nam svako priznati, ali nam nije jasno zašto oni što su naziv našem jeziku po svojoj volji dali sada nama pošto po to hoće da nametnu i da nam čak brane da mi u vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. (…) Takvo postupanje mi ne odobravamo. Ali čast, poštenje obojici naših prijatelja Srbu i Hrvatu, mi njihovu narodnost ne preziremo, nikad nećemo zanijekati da smo južnoslavenskog plemena nego ćemo uvijek pokazati da smo na prvom stepenu slavnog roda, ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i djedovi”, pisao je Knežević.
KALAJ I BOSANSKA NACIJA
Među franjevcima tog vremena, navodi dr. Muhamed Nametak, živjela je ideja o ponovnoj uspostavi samostalne bosanske države i postepenom oslobođenju od Osmanlija, na temeljima Bosanskog kraljevstva. Do te obnove trebalo je doći uz pomoć kršćanskih zemalja. Kneževićevi stavovi našli su se u procjepu između njegove netrpeljivosti prema Osmanlijama i činjenice da je od katoličkog klera njegov antiosmanski stav označen kao pretjerana zanesenost i separatistička težnja.
Ondje gdje su stali franjevci, nastavio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak za vrijeme austrougarske uprave. Ljubušak je bio pokretač lista Bošnjak. U zahtjevu za odobrenje lista Zemaljskoj vladi napisao je da se srpska i hrvatska štampa bore da pridobiju za svoje ideje pravoslavni i katolički element, dok bi Bošnjak branio čisto otadžbinsko, tj. bosansko osjećanje.
“Svojim lojalnim držanjem prema austrougarskoj politici ovaj list podržao je Kalajevu bosansku politiku, koja je bila projektirana za dugotrajnu perspektivu. S druge strane, isticanjem bošnjaštva nasuprot srpskoj i hrvatskoj ideji ovaj list bio je specifičan izraz osjećanja narodnih posebnosti muslimana. Bošnjak je nastojao suzbiti utjecaj srpske i hrvatske propagande među muslimanima”, ističe Mehmed Hodžić, viši stručni saradnik Instituta za historiju.
“Bošnjaci neće zanijeknuti da su od južnoslavanskog plemena, ali ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi i ništa drugo”. Ovakvo pisanje izazvalo je oštre reakcije srpske i hrvatske štampe.
Povlačenjem Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka Bošnjak je gubio utjecaj, posebno nakon pokreta za vjersko-mearifsku autonomiju. Svejedno, Ljubušakova uloga u promoviranju bošnjačkog identiteta ostavila je značajnog traga u povijesti Bosne i Bošnjaka.
Potreba nacionalnog opredjeljenja muslimana Bošnjaka postojala je i u vrijeme prve kraljevine SHS, pri čemu je to poprimalo izrazito antagonističke oblike. Ideja muslimanske nacije pojava je koja se veže tek za predsocijalistički i socijalistički period. U koncepcijama Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) prevladavali su različiti stavovi, od utapanja muslimana u jedan narod – Srbe ili Hrvate, do tretiranja kao konfesionalne zajednice, što je potvrđeno na sjednici KPJ 1940. godine u Zagrebu. Tada je KPJ imala stav da se Bošnjaci ne mogu smatrati etničkom grupom, nego mogu biti Srbi ili Hrvati. U Drugom svjetskom ratu KPJ je Bošnjake (Muslimane) vidjela ravnopravnim ostalim narodima Jugoslavije, što je potvrdio Josip Broz Tito u svom referatu na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću 1942. godine. Međutim, “ratni” narodnosni / nacionalni identitet je zbog otvorenih srpskih i hrvatskih pretenzija ukinut u Ustavu iz 1946. godine.
Vezivanje Bošnjaka za srpsko ili hrvatsko nacionalno ime trebalo je odrediti nacionalni karakter Bosne i Hercegovine kao srpske i hrvatske zemlje. U takvim okolnostima inteligencija je lojalno služila režimu prihvatajući to kao prirodni ambijent. No, i pored nametnutih ustavnih okvira, te ideološkog i političkog pritiska, Bošnjaci su znali dobro šta nisu.
Otpor srbizaciji i kroatizaciji Bošnjaci su pokazali na popisima 1948. i 1953. godine. Tada je među muslimanima bilo njih 71.971 koji su se izjasnili kao Srbi, a kao Hrvati 25.295, dok je neopredijeljenih bilo 778.000. Nakon što je popisom 1961. uvedena odrednica musliman kao etnička pripadnost, 842.954 osobe izjasnile su se kao muslimani, a 275.883 kao Jugoslaveni, nacionalno neopredijeljeni.
“Tito je smatrao da muslimane treba u nacionalnom smislu pustiti da se osjećaju kako se osjećaju. Komunističko priznavanje Bošnjaka muslimana 1968. nije bilo u suprotnosti sa komunističkom praksom i nije značilo stvaranje nekog novog muslimanskog identiteta nego prihvatanje nečega što je već postojalo. U naučnim krugovima bilo je debata o nacionalnom imenu Musliman, Bosanac ili Bošnjak. Oficijelni stav je išao u prilog imenu Musliman. Na jačanju bošnjačkog identiteta radio je jedan broj naučnika kako bi se u naučnim krugovima dokazao bošnjački nacionalni identitet, u tom pogledu imao je veliki značaj naučni skup iz novembra 1968. pod nazivom ‘Historijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine’. Mnogi su tada ukazivali na posebnost muslimanskog bošnjačkog nacionalnog identiteta, između ostalog, zaključeno je da je potreban jednak tretman svih naroda u Bosni i Hercegovinu i da bez ravnopravnosti nije moguć njen razvoj. Postoji teza da se bošnjački nacionalni identitet afirmirao od strane komunista kako bi isti imali lidersku poziciju u odnosu na Islamsku zajednicu iako su komunisti tada imali pod svojom kontrolom Islamsku zajednicu. U isto vrijeme se ukazivalo na snage koje su raspirivale muslimanski radikalizam forsiranjem nacionalnog panislamizama, bosanskog jezika, muslimanske književnosti i sl.”, navodi prof. dr. Izet Šabotić.
NAŠE POVIJESNO IME JE BOŠNJAK
Ipak, dodaje on, afirmiranje nacionalnog identiteta rezultat je temeljitog rada CKSKBiH. Nacionalni identitet Bošnjaka u punom obimu ostvaren je Ustavom iz 1974. godine, kada je Bosna i Hercegovina i zvanično postala ravnopravna jedinica u jugoslavenskoj federaciji, a narod koji su tretirali kao neopredijeljen dobio svoju nacionalnu rubriku – Musliman. Značajniji zaokret u pitanju nacionalne posebnosti Bošnjaka uočen je devedesetih godina uspostavom pluralnog sistema i novih političkih odnosa kada sa političke scene odlaze komunisti, a dolaze nacionalne stranke. SDA u svom programu ističe nacionalnu posebnost Muslimana kao autohtonog naroda koji ima svoje historijsko ime, svoje tlo pod nogama, svoju historiju, svoju kulturu, svoj jezik, svoju prošlost i svoju budućnost. Unutar SDA bile su prisutne određene razlike u definiciji nacionalnog identiteta. Adil Zulfikarpašić zagovarao je bošnjački nacionalni identitet i insistirao na usvajanju nacionalnog imena Bošnjak cijeneći da je to prilika da se Bošnjaci artikuliraju kao državotvorni faktor i većinski narod u Bosni i Hercegovini. Međutim, ovom prijedlogu suprotstavila se takozvana tvrda struja unutar SDA koja je smatrala da jedino nacionalni naziv Musliman izražava suštinu nacionalnog identiteta. Takav stav podržavala je i Islamska zajednica.
U kontekstu borbe za nacionalno opredjeljenje važno je spomenuti Husagu Ćišića. Alen Zečević smatra da je Husaga Ćišić predstavljao jednog od najznačajnijih intelektualaca, političkih aktivista i kulturnih radnika koji je svoju karijeru gradio kroz tri politička sistema. On je bio ličnost koja je personificirala bošnjačko pitanje iz ugla više identiteta. Iako je njegovo poimanje nacionalnog opredjeljenja imalo različite oscilacije, on je značajan jer je s periferije političkog života prvi put u historiji institucionalno postavio bošnjačko pitanje na dnevni red ustavotvorne skupštine 1945. i 1946. godine.
“Ćišić je iskusio sve političke sisteme na području Bosne. Iako je redefinirao svoje stavove po pitanju identiteta, nikada nije odustao od borbe za bošnjačku naciju. Svoj stav o nacionalnom identitetu formulirao je u studiji ‘Bosna Bosancima’ smatrajući da su bošnjaštvo i bosanstvo dvije sui generis kategorije, uvjetovane jedna drugom i kao takve Bosnu i Hercegovinu mogu predstavljati u punom smislu. On je bio usamljen slučaj zagovaranja bošnjačke, bosanske nacije u Jugoslaviji. Poznata je priča o pet ili šest buktinja koje su trebale predstavljati pet ili šest nacija i republika, njegovo pitanje gdje je šesta buktinja zapravo predstavlja prvi put u historiji postavljanje bošnjačkog nacionalnog pitanja kao ključnog pitanja definiranja unutrašnjih odnosa u Bosni i Hercegovinu”, smatra Zečević.
Jugoslavije odavno nema, ali ona će, smatra dr. Safet Bandžović, mnoge tajne odnijeti sa sobom.
Ne može se ne primijetiti jedna zanimljiva zakonitost. Naime, ono što su policijske strukture pisale o Adilu Zulfikarpašiću, to su kasnije preuzeli naučnici i to je ušlo u akademske krugove. Kada je Zulfikarpašić šezdesetih godina izašao s tezom o bošnjaštvu, i kazao: “Mi stojimo na cjelovitosti Bosne kao povijesne političke cjeline, u isto vrijeme je bošnjaštvo za nas nacionalno obilježje, bošnjaštvo nije nacionalizam jer ne nosi u sebi isključivost i agresivnost. Mi bošnjaštvo ne želimo nametnuti ni Srbima ni Hrvatima u Bosni niti želimo da se oni odreknu bilo kojeg svoga obilježja, mi odbijamo svaki etnonacionalizam u svim njegovim oblicima kao liberali i demokrate, a prije svega kao muslimani. Mi smo za saradnju sa svim liberalnim snagama na našem području”, u materijalima UDBA-e zapisano je da Zulfikarpašić zagovara bošnjaštvo i stvaranje etnički čiste nacionalne države Bošnjaka. Onda osamdesetih godina jedan profesor političkih nauka izrekne istu rečenicu koju je UDBA zapisala o Zulfikarpašiću.
“Ovdje su policija i politika odredile okvire ove priče. Odluke nisu zavisile od muslimana, odluke su se donosile i provodile bez pogovora”, kaže Bandžović.
“Cijelo 20. stoljeće ime nam daju drugi, mi ime unutar vlastite kuće nemamo, ime niko ne može zaboraviti, niko ti ne može zabraniti da se u kući zoveš imenom kojim želiš. Ime nikoga nije interesovalo, jer su Bošnjaci i dalje ostali muslimani. Ali Bošnjaci i muslimani nisu sinonimi, Bošnjaci nose i politički kvalitet”, kaže dr. Šaćir Filandra i zaključuje da je muslimanstvo samo stupanj u razvoju naše nacionalne samosvijesti i tim ljudima koji su se za to izborili treba odati priznanje za njihove povijesne rezultate. STAV
