Četvrtak, 10. Septembra 2026
Četvrtak, 10. Septembra 2026
DOKLE VIŠE: Zapad je igrao prljavu igru protiv Bošnjaka 90-tih, i nastavlja
Pregovori u Dejtonu nisu vođeni između ravnopravnih strana, već pod brutalnim pritiskom Zapada, koji je prethodno Bosni i Hercegovini nametnuo embargo na oružje i faktički onemogućio odbranu države od agresije. Taj isti Zapad je, uz izraze zabrinutosti, zabranio žrtvi da se brani, dok je agresoru ostavio kompletan arsenal Jugoslovenske narodne armije. Dejton je, u konačnici, posljedica dogovora Milošević–Tuđman, modernog nastavka sporazuma Cvetković–Maček, prema kojem je Bosna i Hercegovina trebala nestati, a Bošnjaci djelimično biti pobijeni, a djelimično raseljeni širom svijeta
U Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoji politička tema o kojoj se govori s više samouvjerenog neznanja nego o Dejtonskom mirovnom sporazumu.
To je naročito izraženo na društvenim mrežama, ali i u raznim “analitičkim” komentarima, gdje sve češće gledamo i slušamo kritike na račun uloge Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića u tom procesu.
Upravo tu vidimo punu istinitost izreke da je lako biti general poslije bitke, jer su te kritike mahom pojednostavljene, oštre, ali i pogrešne. Pregovarači se proglašavaju nesposobnima, a nerijetko i izdajnicima, jer su „pristali“ na Republiku Srpsku, kao da je ona nastala za pregovaračkim stolom u Dejtonu, a ne na genocidu, etničkom čišćenju i masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine.
Takve tvrdnje ne vrijeđaju samo historijsku istinu, nego i elementarnu inteligenciju.
Pregovori u Dejtonu nisu vođeni između ravnopravnih strana, već pod brutalnim pritiskom Zapada, koji je prethodno Bosni i Hercegovini nametnuo embargo na oružje i faktički onemogućio odbranu države od agresije. Taj isti Zapad je, uz izraze zabrinutosti, zabranio žrtvi da se brani, dok je agresoru ostavio kompletan arsenal Jugoslovenske narodne armije. Embargo se pravdao „humanitarnim razlozima“, iako je u praksi bio savršeno sredstvo za provođenje političkih ciljeva velikosrpske ideologije i genocida nad nenaoružanim narodom koji se nije uklapao u radikalno zamišljenu sliku „srpskog sveta“.
Kada taj plan nije u potpunosti uspio, jer su se Bosanci i Hercegovci, bez obzira na cijenu, organizirali i odbranili, međunarodna zajednica je požurila da rat zaustavi upravo u trenutku kada se mogao završiti drugačijim ishodom. Isti oni koji su mirno posmatrali kako se u Srebrenici, pod “zaštitom” Ujedinjenih nacija ubijaju hiljade ljudi, odjednom su postali neumorni zagovornici “mira” po svaku cijenu.
Još iz ove rubrike
Prije Dejtona postojala je čitava serija mirovnih planova, Cutileirov, Vance–Owenov, Owen–Stoltenbergov, kao i plan Kontakt-grupe. Svi su imali isti cilj, podjelu Bosne i Hercegovine po etničkim linijama. Dejton, dakle, nije bio izuzetak od tog obrasca, već njegovo finale, odnosno završni pečat na plan osmišljen mnogo ranije i mnogo dalje od vojne baze u Ohaju.
Zato je krajnje licemjerno, ali i politički nepismeno, govoriti o „lošim namjerama“ bosanskohercegovačke delegacije. Njihov utjecaj na sadržaj sporazuma bio je minimalan, gotovo simboličan. U poređenju s njihovim utjecajem na odluku o embargu, može se reći da ga nije ni bilo. Odluke su donesene tamo gdje su donesene, a Dejton je bio tek formalna legalizacija rezultata nasilja i pokušaj Zapada da pacificira razoreni balkanski prostor.
Dejton je, u konačnici, posljedica dogovora Milošević–Tuđman, modernog nastavka sporazuma Cvetković–Maček, prema kojem je Bosna i Hercegovina trebala nestati, a Bošnjaci djelimično biti pobijeni, a djelimično raseljeni širom svijeta. To što se taj plan nije u potpunosti ostvario nije zasluga velikih sila, već hrabrosti običnih ljudi koji su u patikama i trenerkama stajali pred tenkovima i izdržali sve nedaće. Ti ljudi nisu branili procente teritorije niti apstraktne ciljeve, već goli život i svoje najbliže.
Zato je besmisleno i bezobrazno današnje „pregovarače“ stavljati u istu ravan s ljudima koji su pregovarali dok su na nas padale granate. Dok su se vodili razgovori o Owen–Stoltenbergovom planu, Igman je gorio, a Sarajevo bilo na ivici potpunog gušenja. Vašingtonski sporazum dogovaram je u trenutku kada je Goražde bilo pred uništenjem.
Moramo biti realni i svjesni da današnji politički akteri ne pregovaraju pod prijetnjom genocida, ali bez problema pristaju na ustupke zbog kojih su se nekada vodile bitke.
Današnja politička elita nije dostojna tog poređenja. Nije u stanju ni na papiru sačuvati ono što je krvlju odbranjeno u ratu. Državne institucije se sistematski urušavaju, ustavni poredak se razgrađuje, a sve uz prešutnu ili otvorenu podršku susjednih država čije obavještajne i sigurnosne strukture godinama, sistematski, rade na projektima secesije. Domaći politički akteri su, manje-više, tek korisni idioti u realizaciji tuđih političkih projekata, zarobljeni u vlastitim koruptivno-klijentelističkim šemama do te mjere da često nisu ni svjesni šta se oko njih dešava i kakve dugoročne posljedice to nosi.
Čak i ako Dejton posmatramo kao poraz, to nije poraz pregovarača iz 1995. godine. To je poraz današnje politike, današnje elite i društva koje je pristalo na zaborav, relativizaciju i lažnu simetriju. Dejton je tada bio minimum potreban za opstanak našeg naroda i države. Sve što je nakon toga izgubljeno, izgubljeno je našom krivicom, posebno krivicom onih koji su pristali na suspenziju Ustava i obezvrijedili ustavni položaj Bošnjaka, pretvorivši ga u robu za političku trgovinu.
I to je jedina istina koju današnji politički profiteri ne žele čuti. Oni koji nisu u stanju očistiti grad od snijega, danas kritikuju one koji su uspjeli sačuvati i državu i građane od najvećeg zla.
