BERLINALE 2026: Festival koji su žene pretvorile u glas savjesti za Palestinu

Na 76. Berlinskom filmskom festivalu koji se upravo završio, nije se radilo samo o „pokretnim slikama“. Hrabre, snažne, intelektualno moćne i umjetnički nadarene žene su Berlinale 2026., pretvorile u glas savjesti. Nisu tražile aplauz. Tražile su odgovornost.

Sve je počelo još prije festivala – raspravom i pozivima na ostavku nepokolebljive Francesce Albanese. Specijalna izvjestiteljica UN-a za okupirane palestinske teritorije nazvala je genocid u Gazi pravim imenom. Evropske vlade – Francuska, Njemačka, Italija, Austrija, Češka, tražile su njenu smjenu, optužujući je za antisemitizam na osnovu izvrnutih citata i dezinformacija. Čak je UN-ov odbor za posebne procedure osudio te napade kao „zlonamjerne i utemeljene na dezinformacijama“.

Ali Albanese nije popustila. „Neću podnijeti ostavku“, rekla je jasno, i ponovila da se genocid nastavlja čak i sada, pod lažnim primirjima. Njena nepokolebljivost postala je svjetionik. Pokazala je da jedna žena koja kaže „ne“ može pokrenuti lanac. I pokrenula je.

Inspiriran njenom borbom, val otpora stigao je i do Berlinalea pa se tako Festival neće pamtiti samo po „pokretnim slikama“, nego po krikovima savjesti, pozivima na odgovornost i ljudskosti. Glasovi tih divnih, hrabrih i moćnih žena, nisu bili samo pojedinačni činovi. One su zajedno stvorile korpus otpora koji je nadjačao šutnju festivala.

ARUNDHATI ROY, indijska književnica čiji romani i eseji već desetljećima probijaju zidove hipokrizije, povukla se s Berlinalea čim je čula da predsjednik žirija Wim Wenders tvrdi da „umjetnost treba biti apolitična“.„Zgrožena sam i bijesna“, napisala je. „Čuti da umjetnost treba biti apolitična dok se odvija zločin protiv čovječanstva – to je nevjerojatno.“ Njeno povlačenje bilo je optužba: Festival se skriva iza estetike, dok djeca umiru.

KAOUTHER BEN HANIA, tuniska rediteljica poznata po politički angažiranim filmovima, dobila je nagradu „Most Valuable Film“ za projekt “The Voice of Hind Rajab”. Film rekonstruira posljednje sate života šestogodišnje Hind Rajab, ubijene u Gazi zajedno s porodicom i spasiocima koji su pokušali da je izvuku. Uzela je statuu, zastala i rekla:„Ono što se desilo Hind nije izuzetak. To je dio genocida. Večeras ovu nagradu neću ponijeti kući.“ Ostavila je nagradu na pozornici. Bio je to čin koji je ceremoniju pretvorio u trenutak istine. „Mir nije parfem koji se prska preko nasilja“, dodala je, ističući s indignacijom da je te iste večeri, tu na festivalu, nagrađen umirovljeni izraelski general Noam Tibon.

MARIE-ROSE OSTA, libanonska rediteljica je primila Zlatnog medvjeda za najbolji kratki film (Jednog dana, dijete) o dječaku koji u mašti ima super moći da obara avione. Ali to je u stvarnosti daleko od toga kazala je Osta: „Djeca Palestine i mog Libanona nemaju nikakve super moći da ih zaštite od izraelskih bombi. http://skr.rs/zKiG Nijedno dijete ne bi smjelo trebati super moći da preživi genocid koji podržavaju veto sile i kolaps međunarodnog prava.“ Dodala je: „Ako ovaj Zlatni medvjed išta znači, neka znači da libanonska i palestinska djeca nisu predmet pregovora.“ Njezine riječi pretvorile su nagradu u krik, a dvorana je nakon trenutka tišine prasnula u dug aplauz.

Inspirirano Albaneseinom borbom, došlo je otvoreno pismo Film Workers for Palestine: počelo s preko 80 potpisnika, naraslo na više od 100 (uključujući i kasnije dodane poput Marka Ruffala).

Potpisnici optužuje festival za institucionalnu šutnju i cenzuru i traže jasnu osudu genocida u Gazi, te prestanak saučesništva. Žene su bile dominantne među potpisnicima: Tilda Swinton, Nan Goldin, Adèle Haenel, Tatiana Maslany, Alia Shawkat, Angeliki Papoulia i deseci drugih – glumice, redateljice, umjetnice koje su rekle „dosta“ Pokazale su da hrabrost nije solo. Ona je kolektivna i nezaustavljiva.

Istovremeno dok se održavao Festival, njemački sociolog Jürgen Mackert napisao je oštar članak pod naslovom: „Njemačka se pretvara u ‘Mali Izrael’: Laži, klevetničke kampanje i cionistička propaganda.“ http://skr.rs/zKiN u kojem optužuje njemačke lidere za bezuslovnu podršku genocidu, širenje laži (poput manipuliranih tvrdnji o događajima 7. oktobra), klevetanje kritičara optužbama za antisemitizam i usvajanje metoda koje vidi kao cionističke. Prema profesoru Mackertu, Njemačka gubi integritet, ponavljajući greške prošlosti. Umjesto da se suoči s njima, postaje saučesnik.

Tako će Berlinale 2026. bez sumnje ostati upamćen i po gorkom ukusu u ustima, praznom postolju na gali, napuštenoj statui, dječjim super moćima koje ne postoje, ali najviše po ženama koje su, jedna za drugom, odbile biti ukras. Nisu tražile aplauz. Tražile su odgovornost.

…