KO NAS TO PRODAJE: Može li BiH postati predmet dogovora Washingtona i Moskve?

U ozbiljnoj politici, fotografija rijetko govori sve. Ali ponekad pokaže gdje treba početi postavljati pitanja. Fotografija Katie Wiles, kćerke Susie Wiles, šefice kabineta predsjednika Donalda Trumpa, sa Željkom Budimirom, ministrom unutrašnjih poslova Republike Srpske, postaje politički značajna kada se posmatra u kontekstu lobističkih aktivnosti u korist rukovodstva RS-a, njegovih veza s Moskvom i pokušaja da se promijeni američki pristup Miloradu Dodiku, piše Nedžad Ahatović za Stav.

Ovdje nije riječ o tome da se na osnovu jedne fotografije izrekne presuda. Riječ je o nečemu mnogo važnijem: Ko je organizovao susret, ko je omogućio pristup, šta je bila njegova svrha i postoji li veza između privatnih poslovnih interesa i političkih kanala koji vode prema vrhu američke administracije?

Još iz ove rubrike

PRIJETNJA DANA 7. Oktobra 2026.

KASNO KAJANJE: Šta ćemo sad, Bošnjaci?

PRIJETNJA DANA 6. Oktobra 2026.

MANDAT POD FINANSIJSKOM LUPOM: Šta Nikšić ostavlja iza sebe: Federacija pred milijardama novih zaduženja i računom koji dolazi na naplatu

Američki mediji izvijestili su o angažmanu lobističke kompanije Continental Strategy za zastupanje interesa Republike Srpske, uz objavljenu mjesečnu naknadu od 35.000 dolara. U tom poslovnom kontekstu pojavljuje se i Katie Wiles, dok kompanija tvrdi da ona nije kontaktirala američke državne zvaničnike u ime RS-a. Bijela kuća je saopćila da Susie Wiles s kćerkama ne razgovara o poslovnim pitanjima.

Te izjave predstavljaju relevantan dio priče, ali ne odgovaraju na sva pitanja. Formalna odvojenost privatnog poslovanja od službene funkcije nije dovoljna da ukloni sumnju kada se u istoj priči pojavljuju porodica visokog američkog zvaničnika, plaćeno političko savjetovanje i predstavnici vlasti koja godinama gradi političke odnose s Moskvom. Nije potrebno unaprijed tvrditi da je zakon prekršen da bi se zahtijevala potpuna transparentnost.

Dodikova strategija: Od Moskve do Washingtona

Milorad Dodik godinama gradi političku strategiju koja se oslanja na odnose s Rusijom, osporavanje autoriteta državnih institucija Bosne i Hercegovine i predstavljanje Republike Srpske kao političkog subjekta koji može pregovarati mimo ustavnog poretka države. Istovremeno, njegovo političko okruženje nastoji uspostaviti i ojačati kontakte s ljudima koji imaju pristup američkoj administraciji.

Upravo tu leži suština problema. Ako se preko privatnih političkih konsultanata pokušava promijeniti američka politika prema Dodiku, ukinuti politička izolacija ili osigurati podrška njegovim potezima, javnost ima pravo znati ko te aktivnosti finansira, koje ciljeve konsultanti zastupaju i s kim su u Washingtonu razgovarali.

Dodikovi kontakti s Moskvom sami po sebi ne dokazuju da je svaki njegov kontakt s Amerikancima dio ruske operacije. Međutim, oni su relevantni za procjenu političkog konteksta. Kada lider koji se oslanja na podršku Kremlja istovremeno ulaže napore da ostvari pristup ljudima iz Trumpovog političkog kruga, američke institucije imaju razlog da pažljivo provjere prirodu tih veza.

Posebno je važno razjasniti ulogu političkih konsultanata Chrisa LaCivite i Bryana Lanze, koji su se u medijskim izvještajima povezivali s poslovima za strukture bliske Dodikovom političkom bloku. Potrebno je utvrditi šta je tačno bilo predmet njihovih angažmana, ko ih je plaćao, koje su kontakte ostvarivali i da li su djelovali u skladu s američkim propisima o zastupanju stranih interesa i lobiranju.

Postojanje takvih angažmana nije dokaz da su oni bili dio dogovora između Washingtona i Moskve. Ali upravo zato treba pregledati ugovore, evidencije kontakata, prijave lobističkih aktivnosti i eventualnu komunikaciju s američkim državnim institucijama. U politici velikih sila razlika između legitimnog lobiranja i neformalnog političkog posredovanja može biti presudna.

Ko podržava srpski svet?

Najjasniji primjer za ovu temu je političko djelovanje uvaženog republikanskog senatora iz Alabame Tommy-a Tumbervill-a. U martu 2026. označio je muslimanskog gradonačelnika New Yorka Zohrana Mamdanija kao dio „neprijatelja unutar kapija“, uz fotografije napada 11. septembra i Mamdanija na iftaru. Ranije je zagovarao masovno protjerivanje muslimana iz SAD-a, a radi se o gorljivom zagovorniku predsjednika Trumpa.

Pored političke naracije islamofobije koja je sveprisutna u američkim medijima, dodatnu pažnju izaziva vremenski kontekst događaja iz maja 2025. godine. Direktor CIA-e John Ratcliffe boravio je u Moskvi 15. maja, a Milorad Dodik sastao se s Vladimirom Putinom 21. maja.

Vremensko podudaranje ovih događaja nije dokaz da su oni bili međusobno povezani. Nema javno potvrđenih dokaza da su ti susreti bili dijelovi jedne operacije ili da je postignut tajni američko-ruski dogovor o Bosni i Hercegovini. Ipak, vremenski slijed opravdava konkretno istraživačko pitanje: Jesu li, pored službenih diplomatskih kanala, postojali privatni posrednici koji su pokušavali utjecati na američku politiku prema Balkanu dok je Washington razgovarao s Moskvom o širim sigurnosnim pitanjima?

Ako takvi kanali nisu postojali, dokumentacija i službena objašnjenja trebali bi pomoći da se sumnje otklone. Ako jesu, potrebno je utvrditi ko ih je koristio, kakve su poruke prenošene i da li su se privatni interesi preklapali sa službenom vanjskom politikom SAD-a.

To je pitanje posebno osjetljivo zbog rata u Ukrajini i dugoročnog nadmetanja Zapada i Rusije za politički utjecaj u Evropi. Balkan nije prostor izvan tog nadmetanja. Rusija je godinama koristila političke veze, medijski utjecaj i podršku pojedinim regionalnim akterima kako bi osporavala zapadne inicijative. Bosna i Hercegovina je, zbog svojih unutrašnjih slabosti i neriješenih političkih pitanja, posebno izložena takvim pritiscima.

Da li se u javnim i tajnim pregovorima o budućnosti Ukrajine otvara prostor za prešutnu pogodbu u kojoj bi Moskva dobila povoljnije uslove na istoku Evrope, dok bi Bosna i Hercegovina bila prepuštena političkim procesima koji potkopavaju njenu funkcionalnost i evroatlantsku perspektivu?

Ako Washington istovremeno pregovara s Moskvom o ekonomskim interesima i mijenja odnos prema političkim strukturama u BiH koje godinama osporavaju autoritet državnih institucija, onda Sarajevo ima pravo tražiti jasna objašnjenja. Iz svega je jasno da postoji rizik da velike sile tretiraju sigurnost BiH kao sporednu stavku u širim pregovorima. Za državu čiji su suverenitet i teritorijalni integritet međunarodno garantovani Dejtonskim mirovnim sporazumom, to je ozbiljno pitanje, posebno sa aspekta naoružavanja susjeda koje ide ka razvijanju vojne doktrine skraćivanja borbenih djelovanja upotrebom savremenih vojno tehnoloških rješenja koje Bosna i Hercegovina nema, niti ima nabavku tih sredstava u bližoj perspektivi.

Ako se na ovaj besraman način nacionalistička politika nagrađuje kada postane korisna velikim silama, a njene posljedice po druge narode i samu državu ostaju sporedno pitanje, onda problem više nije samo u političarima koji takvu politiku vode. Problem je i u međunarodnim centrima moći koji odlučuju koliko će dugo tolerisati njene posljedice. Drugim riječima ako Washington podržava političke aktere koji su neprijateljski nastrojeni prema državi Bosni i Hercegovini zato što obećavaju kratkoročnu stabilnost, poslovne aranžmane ili određeno udaljavanje od Moskve, a pritom zanemaruje njihove ranije poteze protiv državnih institucija BiH, onda takva politika može imati katastrofalne posljedice ne samo po Bosnu i Hercegovinu, već i po Evropu općenito.

Novembarski međuizbori: Zašto bi Washington morao odgovoriti?

Američki međuizbori u novembru 2026. godine dodatno povećavaju političku osjetljivost ovakvih pitanja. Predizborni period donosi pojačanu kontrolu rada administracije, posebno kada se radi o transparentnosti, finansijskim interesima i odnosima između političkih funkcionera i privatnih kompanija.

Demokratski članovi Kongresa i istraživački novinari mogli bi tražiti dokumentaciju o lobističkim ugovorima, kontaktima s administracijom i mogućim sukobima interesa. Republikanska administracija, sa svoje strane, ima interes da pokaže da se vanjska politika vodi na osnovu nacionalnih interesa, a ne privatnih poslovnih odnosa. Nije moguće unaprijed tvrditi kakav će izborni učinak ovaj slučaj imati, ali pitanja transparentnosti i odgovornosti mogu postati predmet javne i kongresne rasprave.

Ovdje se ne radi samo o političkoj šteti za jednu stranku. Ako američki građani steknu utisak da strani politički akteri mogu kupovati pristup centrima moći preko privatnih konsultanata, to može oslabiti povjerenje u institucije. Ako se, pak, pokaže da su svi angažmani bili transparentni, zakoniti i bez utjecaja na službenu politiku, dokumentovani nalazi trebali bi to jasno pokazati.

Bijela kuća bi zato trebala razjasniti šta je znala o relevantnim lobističkim angažmanima, da li su osobe povezane s tim poslovima koristile svoje političke veze za pristup zvaničnicima i jesu li postojali kontakti koji nisu bili pravilno prijavljeni. Kongres, novinari i nadležni organi imaju legitimnu ulogu u provjeri takvih pitanja.

Šta Bosna i Hercegovina mora razumjeti?

Privatni politički pristup nije isto što i odluka američke države. Lobistički ugovor nije isto što i diplomatsko priznanje političkih zahtjeva. Fotografija nije isto što i dokaz tajnog sporazuma.

Ali katastrofalna greška bila bi potpuno zanemariti politički značaj takvih kontakata. Rukovodstvo RS-a ima interes da veze s ljudima iz američkog političkog establišmenta predstavi kao dokaz promjene američkog stava. Takva percepcija može imati posljedice po političke odnose unutar Bosne i Hercegovine, čak i prije nego što se utvrdi da li je Washington promijenio svoju zvaničnu politiku.

Zato institucije BiH trebaju insistirati na činjenicama, pratiti dokumentovane lobističke aktivnosti i procjenjivati stvarne odluke američke administracije, a ne političke poruke koje pojedinci šalju preko društvenih mreža ili fotografija s utjecajnim osobama.

Suština ovog slučaja nije ko je s kim stajao pred kamerom. Suština je da li su privatni politički i poslovni interesi pokušali utjecati na američku politiku prema zemlji čija je stabilnost od strateškog značaja za Evropu.

Washington mora prije svega svojoj javnosti odgovoriti na pitanja o lobiranju, pristupu i transparentnosti. A Sarajevo mora insistirati na provjeri činjenica. Zato je pravo i prvo pitanje Trumpovoj administraciji: Da li Washington svjesno žrtvuje dugoročnu stabilnost i multietnički karakter Bosne i Hercegovine radi kratkoročnih političkih i finansijskih interesa?