Ponedjeljak, 12. Oktobra 2026
Ponedjeljak, 12. Oktobra 2026
OPKOLJAVANJE: Da li Bosnu i Hercegovinu čeka sudbina Armenije?
Ipak, najopasnija nit ove paukove mreže jeste srpskohrvatsko približavanje sa Tel Avivom
Mustafa Drnišlić
U geopolitičkoj geografiji malo je sudbina težih od one malih država okruženih većim i snažnijim susjedima i bez vlastitog izlaza na otvoreno more. Takve države, ali i narodi, gotovo uvijek su osuđeni da sopstvenu sigurnost traže kroz diplomatiju i u dobroj mjeri je i povjeravaju drugima te stoga gube vlastite mehanizme odlučivanja pa na bilo kakve iznenadne geopolitičke promjene reaguju sa zakašnjenjem a često i potpunom paralizom.
Još iz ove rubrike
Jedan takav primjer političke nepripremljenosti i obamrlosti nedavno nam je ponudila Armenija. Suočena s dva otvorena fronta, historijskim sporom s Turskom na zapadu te latnentnim teritorijalnim sukobom s Azerbejdžanom na istoku, armenska politička elita decenijama je živjela u smrtonosnoj iluziji bezuslovnog bezbjednosnog kišobrana Rusije pa se umjesto objektivne analize vlastite strateške pozicije te pokušaja gašenja barem jednog otvorenog fronta bavila internim stranačkim borbama i infantilnim pseudopatriotizmom te se tako na kraju obrela u gepolitičkoj izolaciji.
Sa druge strane Azerbejdžan je polako ali sigurno gradio mrežu savezništva i sporazuma sa Zapadom, Turskom, Moskvom i Izraelom…što je kapitalizirao pobjedom nad Armenijom u ratu 2020. godine te nizom manjih i većih pobjeda koje su zatim sljedile.
Pogled na današnju Bosnu i Hercegovinu, njeno okruženje, a naročito na političke horizonte bošnjačke politike neprijatno podsjeća na armensku situaciju. Bošnjaci se nalaze u procijepu između Srbije i Hrvatske, u stanju provincijalizirane političke kulture i misli koja ne vidi da oko njih nastaje izuzetno opasna regionalna konstrukcija koja ih postepeno izoluje. Takva geopolitička izolacija nikada ne nastupa preko noći već je plod višegodišnjeg zanemarivanja vanjske politike i diplomatije te odsustva svijesti o promjenama u globalnoj ili regionalnoj arhitekturi moći.
Primjer Armenije pokazuje kako ide taj opasan proces i kako se jedna država nađe u potpunom okruženju i izolaciji. Bez izlaza na otvoreno more, geografski ukliještena između Azerbejdžana i Turske, Armenija nije uspjela ostvariti čak ni dublje strateško partnerstvo sa susjednom Gruzijom, koja je izabrala bliske političke, vojne i ekonomske veze s Ankarom i Bakuom. Armenski lideri su sljepo vjerovali u formalne garancije Moskve, zanemarujući činjenicu da Rusija ima vlastite pragmatične i energetske interese s Azerbejdžanom.
Dok se Jerevan davio u unutrašnjoj političkoj polarizaciji i stranačkom revanšizmu nakon “Plišane revolucije“ 2018. godine, Azerbejdžan je diverzifikovao svoja partnerstva: zapadnim zemljama ponudio je energetske koridore izbjegavajući rusku infrastrukturu, Americi služio kao logističko čvorište u njenom “ratu protiv terora”, našao modus vivendi sa Rusijom a sa Izraelom uspostavio najsavremeniju vojnotehnološku saradnju…istovremeno je do svih njih kupovao oružje u milijardama dolara vrijednosti. Kada je krizni trenutak nastupio, Armenija se našla potpuno sama i izolovana; diplomatski odsječena, vojno nadjačana i bez ijednog saveznika spremnog da interveniše. Zato je ne samo izgubila rat već pretrpila i još uvijek trpi nešto što bi se najblaže moglo opisati nacionalnom katastrofom.
Isti scenarij geostrateškog opkoljavanja i izolacije danas se sistematski primjenjuje na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Bošnjake kao njen temeljni narod. Dovoljno je pogledati regionalnu dinamiku. Srbija je uspjela izvesti izuzetno proračunat geopolitički manevar i izgraditi direktne, pragmatične i strateške veze sa ključnim centrima moći.
Od saradnje sa Washingtonom, gdje se kroz investicione projekte te energetske sporazume kupuje naklonost nove konzervativne desnice, pa sve do historijski čvrstih veza s Moskvom i masivnih kineskih investicija u okviru inicijative “Pojas i put“. Hrvatska je članica NATO-a i Evropske unije, čvrsto uvezana ne samo u briselske već i washingtonske koridore moći i sa apetitima. U sredini su Bošnjaci, u obruču koji se svakim danom sve više steže.
Kao što je Jerevan bio slijep na sve veću izoliranost u kojoj se nalazi tako je i zvanično Sarajevo danas slijepo na činjenicu da se oko Bosne i Hercegovine gradi energetska, komunikacijska i politička mreža iz koje su Bošnjaci potpuno isključeni. Plinski projekti, cestovni koridori, pa čak i vojne nabavke susjeda i komšija odvijaju se isključivo na štetu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Na to treba dodati da se unutar samih granica BiH preko institucija manjeg bh.etniteta i HNS-a pravi i unutrašnji antibošnjački “cordon sanitaire”.
Ipak, najopasnija nit ove paukove mreže jeste srpskohrvatsko približavanje sa Tel Avivom. Cionistički pragmatizam je našao zajednički jezik kako sa srpskim tako i sa hrvatskim nacionalizmom u Bosni i Hercegovini, baš kao što je našao i sa azerbejdžanskim. Posjete, privredni forumi i investicije u Mostaru i Banjoj Luci nisu nikakva slučajnost već pažljivo osmišljena strategija sa kojem se ekonomski i politički etabliraju i utvrđuju autonomni srpskohrvatski etno-teritorijalni bastioni unutar Bone i Hercegovine, dok se istovremeno postepeno izoluju Bošnjaci koje cionisti preko svojih medija i lobista prikazuju kao “sigurnosnu prijetnje“, “radikalni muslimanski element“ ili “turski mostobran u Evropi“.
Cilj ovog poduhvata nije samo slabljenje bošnjačke političke pozicije već i želja da se u potpunosti potisne uticaj Turske na Balkanu. Ankara već duže vrijeme predstavlja ključni stabilizirajući faktor u kontekstu Bosne i Hercegovine te upravo zbog toga strateški plan opkoljavanja Turske na njenom zapadnom boku podrazumijeva i sistematsko slabljenje i izoliranje Bošnjaka kao njenog prirodnog političkog i kulturnog partnera, naročito političkih organizacija koje se percipiraju kao skloni saradnji sa Turskom.
Za to vrijeme bošnjački politički diskurs je poptuno odvojen od ove surove realnosti. Borbe za fotelje, raspodjela resursa kantonalnih hazni te udvorništvo stranim izaslanicima zamjenili su zdravorazumsko strateško promišljanje vlastite pozicije i traženje izlaza iz izolacije u koju smo stjerani. Četri godine vlasti nametnutih diletanata, naročito na polju vanjske politike, demoralisali su bošnjačko društvo i gurnuli ga u neku vrstu anestezije gdje se svaka upozoravajuća analiza geopolitičke izolacije proglašava “paranojom“ ili “kvarenjem odnosa s partnerima“ ako se već ne ignoriše. Biće dobro. Valjda.
Kataklizma Armenije je surova pouka za sve male narode i države koje dopuste da se uspavaju u status kvo te tako dopuste da postanu geostrateški kusur u stalnoj igri velikih sila. Bošnjaci bi konačno počeli trebati učiti iz tuđih grešaka a ne čekati da uče iz vlastitih. Nadati se da ćemo sada, nakon izbora, dobiti vlast koja će voditi računa o ovom gorućem problemu.
