Ponedjeljak, 12. Oktobra 2026
Ponedjeljak, 12. Oktobra 2026
TRAMPOVA AMERIKA: Milijarde nestaju, arsenali se prazne, Iran i dalje opstaje
Više od šest mjeseci operacije 'Epic Fury' protiv Irana koštalo je Washington desetine milijardi dolara, iscrpivši zalihe oružja dok Iran i dalje opstaje unatoč udarima. Pitanje je koliko dugo SAD mogu plaćati cijenu rata koji nije donio konačan politički ishod
Ono što je trebalo biti kratka demonstracija američke vojne nadmoći pretvorilo se u dugotrajan sukob koji troši milijarde dolara, iscrpljuje zalihe ključnog naoružanja i otvara pitanje koliko dugo Sjedinjene Američke Države mogu održavati ovakav tempo ratovanja.
Samo borbene operacije u okviru operacije „Epic Fury“ već su koštale više od 33 milijarde dolara. Najveći dio novca odlazi na municiju, posebno skupe projektile i sisteme kojima se presreću iranske rakete i dronovi. Washington sve otvorenije govori o pritisku na američke zalihe municije, odnosno o situaciji u kojoj dugotrajni rat počinje direktno zadirati u sposobnost SAD-a da održavaju potrebne rezerve za druge potencijalne sukobe.
Još iz ove rubrike
Američki Kongresni ured za budžet procjenjuje da bi svaki dodatni mjesec rata mogao donositi još dvije do tri milijarde dolara troškova, zavisno od intenziteta borbi. To znači da svaki novi mjesec bez trajnog političkog rješenja proizvodi novu milijardu po milijardu dolara računa koji će, na kraju, platiti američki budžet.
A to nije konačan račun.
Ovi iznosi ne uključuju sve troškove obnove i popravke vojnih baza koje su pretrpjele štetu tokom iranskih napada. Pentagon je krajem juna zatražio gotovo 70 milijardi dolara dodatnih sredstava za operacije na Bliskom istoku. Oko 42 milijarde trebalo bi pokriti direktne troškove borbenih operacija, dok bi dodatnih približno 25 milijardi bilo usmjereno na infrastrukturu, cyber sigurnost, dronove, radare i druge vojne kapacitete.
Drugim riječima, rat više nije samo pitanje aviona koji polijeću, bombi koje padaju i projektila koji presreću rakete. Postao je ogroman finansijski sistem koji svakim novim danom traži nove milijarde.
Više od 50.000 američkih vojnika uvučeno u sukob
Na terenu je angažirano više od 50.000 američkih vojnika, dok su američke snage izvele oko 3.700 zračnih napada. Iran je odgovorio sa približno 1.100 napada na američke baze i objekte njihovih saveznika širom regije.
Prema navedenim podacima, poginula su 22 američka vojnika, dok je broj poginulih među Izraelom i drugim američkim saveznicima najmanje 280. U Iranu su posljedice još teže, a procjene Ujedinjenih nacija govore o približno 4.000 poginulih.
Washington je u rat ušao s uvjerenjem da će ogromna američka vojna nadmoć omogućiti brzo ostvarivanje postavljenih ciljeva. Međutim, što sukob duže traje, to postaje očiglednije da uništavanje ciljeva iz zraka nije isto što i politička pobjeda.
Iran je pretrpio ozbiljne udare. Njegove komandne strukture, raketne pozicije i lansirne platforme našle su se pod snažnim napadima. Procjene govore da je tokom prvih mjeseci sukoba uništen veliki dio raketnih kapaciteta.
Ali Iran nije nestao.
Nije nestao njegov politički sistem, nije nestala Revolucionarna garda, nisu nestale sposobnosti proizvodnje raketa i dronova, a nisu nestale ni mogućnosti da se napadaju američki interesi i saveznici u regiji.
To je upravo ono što američku administraciju stavlja pred mnogo komplikovaniji problem nego što se moglo očekivati na početku rata.
Washington troši ono što je najskuplje
Moderna američka vojna moć počiva na ogromnoj tehnološkoj prednosti, ali ta prednost ima cijenu. Rakete presretači, krstareće rakete i druga precizno navođena municija nisu beskonačni resurs.
Svaki projektil ispaljen u napadu na Iran mora biti zamijenjen. Svaki presretač koji uništi iransku raketu također mora biti proizveden ponovo. A proizvodni kapaciteti američke vojne industrije ne mogu se preko noći povećati.
Zbog toga dugotrajni rat proizvodi paradoks: što je američka vojska aktivnija, to se brže troše zalihe koje joj trebaju i za buduće sukobe.
To posebno postaje važno u trenutku kada Washington istovremeno mora računati na sigurnost Evrope, Indo-Pacifika i drugih kriznih područja.
Rat protiv Irana tako više nije samo pitanje Bliskog istoka. Njegove posljedice ulaze u samu strukturu američke globalne vojne strategije.
Iran nije jedini problem
Washington istovremeno mora braniti svoje vojnike, baze i saveznike. Iranski napadi nisu ostali ograničeni na jedan front. Rakete i dronovi ugrožavaju američku infrastrukturu i ciljeve širom regije, dok je civilna infrastruktura u Izraelu i zemljama Perzijskog zaliva također bila izložena napadima.
Američki saveznici zbog toga ubrzano kupuju dodatne sisteme protivzračne odbrane, municiju i drugo naoružanje. Procjenjuje se da su njihove narudžbe od SAD-a dostigle oko 45 milijardi dolara.
To za američku vojnu industriju predstavlja ogroman posao, ali za američki budžet istovremeno znači još veći pritisak da finansira proizvodnju i obnovu potrošenih arsenala.
Rat tako proizvodi vlastitu spiralu troškova: napadi stvaraju potrebu za odbranom, odbrana troši municiju, potrošena municija mora biti proizvedena, oštećena infrastruktura mora biti obnovljena, a saveznici traže dodatno oružje.
I sve to dok sukob nema jasno političko rješenje.
Hormuz postaje veći problem od samih bombi
Najopasniji dio cijele priče možda se više ni ne nalazi iznad Irana.
Nalazi se na moru.
Hormuški moreuz, jedan od najvažnijih energetskih prolaza na svijetu, ostao je ozbiljno ograničen za pomorski saobraćaj. Svaki poremećaj u tom području direktno udara na globalnu trgovinu energentima.
Istovremeno, Bab al-Mandab predstavlja dodatnu tačku rizika za brodove koji prolaze između Crvenog mora i Indijskog okeana. Huti, povezani s Iranom, predstavljaju dodatnu sigurnosnu prijetnju pomorskom saobraćaju.
Time rat dobija potpuno novu dimenziju.
Amerika više ne mora samo bombardirati Iran. Mora štititi brodove, baze, saveznike i ključne pomorske pravce. Svaki od tih zadataka zahtijeva dodatne avione, brodove, vojnike, radare, presretače i gorivo.
A sve to košta.
Trump je govorio o kratkom ratu
Posebno neugodno pitanje za Washington predstavlja činjenica da rat traje mnogo duže nego što je prvobitno najavljivano.
Donald Trump je na početku govorio o sukobu koji bi mogao trajati četiri ili pet sedmica. Umjesto toga, prošlo je više od šest mjeseci.
To je razlika između kratke vojne operacije i rata koji počinje stvarati vlastitu ekonomsku, vojnu i političku dinamiku.
Početkom aprila došlo je do prekida vatre koji je smanjio intenzitet borbi. Ali primirje nije riješilo ključna pitanja. Nakon njegovog narušavanja početkom jula sukob je ponovo eskalirao, iako manjim intenzitetom nego tokom prve faze.
Drugim riječima, rat nije završen. Samo je promijenio tempo.
Iranov nuklearni program ostaje neriješen
Jedan od ključnih ciljeva Washingtona bio je spriječiti Iran da obnovi svoje nuklearne kapacitete.
Američke snage napale su više lokacija povezanih s iranskim nuklearnim programom, uključujući objekte u Isfahanu i Natanzu. Međutim, veliki dio iranske infrastrukture nalazi se pod zemljom, što značajno otežava potpuno uništenje kapaciteta iz zraka.
Građevinske aktivnosti u blizini pojedinih podzemnih lokacija dodatno su otvorile pitanje da li Iran pokušava obnoviti ili proširiti dio infrastrukture.
Za sada nema konačnog odgovora.
I upravo je to jedan od najvećih problema za Washington: može bombardirati objekte, ali ne može bombardirati znanje, iskustvo i sposobnost da se infrastruktura ponovo izgradi.
Ako je cilj bio trajno eliminirati iranske nuklearne ambicije, sama vojna sila očigledno ne daje jednostavan odgovor.
Najskuplja lekcija ovog rata
Sjedinjene Američke Države i dalje posjeduju jednu od najmoćnijih vojnih mašina na svijetu. Njihova sposobnost izvođenja zračnih operacija na velikim udaljenostima, korištenja satelita, dronova, preciznog oružja i sistema protivzračne odbrane ostaje ogromna.
Ali rat protiv Irana pokazuje i drugu stranu te moći.
Vojna nadmoć nije isto što i beskonačna vojna izdržljivost.
Svaka bomba ima cijenu. Svaka raketa ima cijenu. Svaki presretač ima cijenu. Svaki sat leta bombardera ima cijenu. Svaki vojnik, brod, nosač aviona, radar i vojna baza imaju cijenu.
A kada rat traje mjesecima, milijarde više nisu izuzetak nego pravilo.
Najveće pitanje zato više nije može li Washington izvesti još jedan napad. Može.
Pitanje je koliko dugo može plaćati cijenu rata koji nije donio konačan politički ishod, dok istovremeno mora obnavljati vlastite arsenale, štititi desetine hiljada vojnika, braniti saveznike i održavati kontrolu nad ključnim pomorskim putevima.
Iran je teško pogođen, ali nije slomljen. SAD su pokazale ogromnu vojnu moć, ali su istovremeno otvorile račun koji raste iz dana u dan.
A što rat duže traje, sve manje izgleda kao kratka operacija, a sve više kao skupi test granica američke moći.
