ZLOČIN O KOJEM SE NE GOVORI: U ratu je silovano 3.000 muškaraca

Svjedoku H je naređeno da mu liže golu stražnjicu, a G da mu sisa penis i zatim da mu odgrize testise. Za to vrijeme, grupa srpskih muškaraca u uniformama stajala je oko kanala posmatrajući i vičući da jače grize

U Bosni i Hercegovini postojalo je tokom rata oko 400 logora. O masovnim silovanjima žena se zna, o tom je zločinu pisano, o njemu se istraživalo i on je presuđivan na sudovima, kako u Hagu, tako i u Bosni i Hercegovini. Ono o čemu se u Bosni i Hercegovini, međutim, ne zna mnogo jeste seksualno zlostavljanje i silovanje muškaraca logoraša.

– Tokom rata u BiH silovano je oko 3.000 muškaraca – kaže za Stav Sabiha Husić, čelnica organizacije “Medica”, koja se, između ostalog, bavi i pomaganjem žrtvama seksualnog nasilja.

“Medica” je prva profesionalna ženska nevladina organizacija osnovana u BiH s ciljem pružanja pomoći i podrške ženama i djevojčicama koje su preživjele ratno seksualno nasilje, odnosno silovanje i druge oblike seksualnog nasilja. “Medica” ima psihološko savjetovalište koje je dostupno i muškarcima koji su preživjeli ratno seksualno nasilje, kao i nasilje u porodici.

– Do sada je dvadesetak muškaraca prošlo kroz naše savjetovalište i terapiju. Taj je broj, nažalost, mali u odnosu na broj silovanih. Mi živimo u patrijarhalnom društvu u kojem muškarci o takvim traumama ne pričaju. Sram ih je onoga što su doživjeli, ali ih je isto tako još više strah kakva će biti reakcija okoline – kaže Husić.

Logori u BiH

Najčešće su se silovanja muškaraca dešavala u koncentracijskim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje kod Prijedora, u logoru Sušića kod Vlasenice te u logorima Dretelj i Ljubuški.

– O silovanjima muškaraca u logorima ne zna se gotovo ništa. Tek su rijetki slučajevi postali poznati nakon izjava svjedoka na suđenjima u Hagu i Sarajevu. Koliko je ljudi zlostavljano, niko ne zna, jer ne postoji nikakva zvanična statistika, o tome se uglavnom nagađa – kaže historičar Jasmin Medić, koji je napisao nekoliko radova o prijedorskim logorima.

Silovanje muškaraca spominje se u haškoj presudi Dušku Sikirici i ostalima. Bivši šef osiguranja logora Keraterm priznao je krivicu za ubistvo jednog zatočenika, te da nije spriječio pojedince da ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Također je, kako je utvrđeno presudom, znao za nehumane uvjete u logoru, kao i premlaćivanja, silovanja, seksualna zlostavljanja i ubistva zatočenika. Osuđen je na petnaest godina zatvora, piše Stav.

Medić, pak, navodi primjer užasnog zlostavljanja u logoru Omarska kod Prijedora, za što je, između ostalog, u Hagu osuđen Duško Tadić na 20 godina zatvora. Tadić, bivši stražar u logorima Omarska i Trnopolje, postao je 1997. godine prva osoba osuđena pred ICTY u Hagu. Tokom suđenja Tadiću Tužilaštvo u Hagu objavilo je detalje o mučenju i ubistvu logoraša Fikreta Harambašića. Tadić je bio član grupe koja je mučila Harambašića.

– Nakon što su G i svjedok H bili prisiljeni da vuku tijelo Jasmina Hrnića po hangaru, naređeno im je da uskoče u kanal, a zatim je Fikret Harambašić go i krvav od udaraca bio prisiljen da uskoči u kanal s njima. Svjedoku H je naređeno da mu liže golu stražnjicu, a G da mu sisa penis i zatim da mu odgrize testise. Za to vrijeme, grupa muškaraca u uniformama stajala je oko kanala posmatrajući i vičući da jače grize. Sva trojica su zatim morala da izađu iz kanala, a svjedoku H je zaprijećeno da će mu nožem iskopati oba oka ukoliko ne bude držao Harambašićeva usta zatvorena kako ovaj ne bi vrištao. G je zatim natjeran da legne između Harambašićevih golih nogu i da ga, dok se ovaj otimao, udara po genitalijama i odgrize ih. G je zatim odgrizao jedan od Harambašićevih testisa i ispljunuo ga, te mu je rečeno da može da ode. Svjedoku H je naređeno da odvuče Fikreta Harambašića do obližnjeg stola, gdje je zatim stajao pored njega, a onda mu je naređeno da se vrati u svoju sobu, što je i učinio.

Osim u Hagu, i tokom suđenja za ratne zločine pred Sudom BiH u Sarajevu u nekoliko su se slučajeva mogla čuti svjedočanstva o silovanjima i seksualnom zlostavljanju zatočenih muškaraca.

Primjerice, Fahrudin Memić, svjedok na suđenju bivšim pripadnicima rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik, ispričao je kako su dvojica zatvorenika logora u Zvorniku bila prisiljena na oralni seks. Kazao je kako je bio među trojicom zatvorenika kojima su vojnici na čelu urezali križ.

– Tokom boravka u zatvoru tukli su me po noktima ruku i nogu, a uslijed batinjanja, polomljen mi je i nos. Jednom prilikom došao je izvjesni Saša i naredio dvojici zatvorenika da pružaju jedan drugom oralni seks, dok je njegova djevojka sve to gledala – ispričao je Memić.

U drugom slučaju, na suđenju za zločine u logoru Dretelj kod Čapljine, svjedok Srećko Marić ispričao je kako je bio fizički i seksualno zlostavljan 1992. godine.

Slični članci

– Jednom su nas sve postrojili. Dvojicu zatvorenika su izdvojili i naredili im oralni seks pred svima nama. Ko im je to naredio, ne mogu se sjetiti – rekao je on.

Tokom suđenja za zločine počinjene u logoru u mjestu Ljubuški, na jugu BiH, zaštićeni svjedok Tužiteljstva BiH S-2, koji je iskaz dao uz distorziju lika i glasa, ispričao je da je krajem septembra 1993. godine, zajedno sa zaštićenim svjedokom S-5, zarobljen na području Mostara te da je seksualno zlostavljan.

– Nas dvojica smo u početku bili sami u ćeliji kada su nam upadali stražari i tukli nas. Po četverica‑peterica ulete i udaraju nas čim stignu – rukama, nogama, palicama… Imali smo modrice, posjekotine, povrede svuda po tijelu – objasnio je S-2, ispričavši da ga je jedan od peterice stražara seksualno maltretirao: “Tjerao nas je da jedan drugog oralno zadovoljavamo”.

Iskaz ovog zaštićenog svjedoka potvrdio je i svjedok Ragib Dizdar, također logoraš: “S-2 i S-5 bili su sa mnom u ćeliji. Jedno večer su upali u ćeliju i seksualno su ih zlostavljali. Natjerali su ih da spolno opće jedan s drugim, tjerali su ih na oralni seks, da jedan drugom…”

Bez evidencije

Iako su od rata u BiH prošle 23 godine, još uvijek ne postoji evidencija broja silovanih muškaraca. O njihovoj se sudbini uglavnom šuti u javnosti. Svoja iskustva podijele tek rijetki koji se odluče na terapiju ili progovore na radionicama koje organiziraju neke od nevladinih organizacija. Zakonima u BiH loše je ili nikako reguliran njihov status. Neki od njih primaju novčanu naknadu zbog invaliditeta nastalog tokom boravka u logoru, invaliditeta nastalog kao posljedica premlaćivanja ili loših uvjeta, ali im se ne priznaje da su žrtve seksualnog nasilja. Poneki podatak o broju silovanih muškaraca imaju nevladine organizacije, neke udruženja žrtava rata, ali niko ne zna tačan broj silovanih muškaraca.

– Statistika je problem. Dugo sam istraživala i nisam uspjela doći do tačnog broja. Svako od tih udruženja ima djelomičnu listu. Svako od udruženja logoraša ima brojke silovanih članova ili svjedočanstva o tome šta im se dešavalo, ali niko ne zna tačan broj. Sudeći po onom što sam uspjela prikupiti, riječ je o oko 3.000 ljudi – kaže Husić.

Seksualno nasilje krivično je djelo koje se najrjeđe prijavljuje, odnosno, od 15-20 djela, samo jedno bude prijavljeno istražnim institucijama. Razlog je dužina trajanja sudskog postupka i male zatvorske kazne, što kod žrtava dovodi do nepovjerenja u rad pravosuđa, stoji u izvještaju o seksualnom nasilju tokom rata u BiH, kojeg je početkom ove godine objavila organizacija “TRIAL International”.

“TRIAL International” nevladina je organizacija koja se bori protiv nekažnjivosti međunarodnih zločina i podržava žrtve u njihovoj potrazi za pravdom. Organizacija pruža pravnu pomoć, podnosi slučajeve, razvija lokalne kapacitete i zagovara agendu ljudskih prava. “TRIAL International” prisutan je u BiH od 2008. godine i pruža podršku žrtvama teških kršenja ljudskih prava iz rata i njihovim porodicama u potrazi za pravdom, istinom i reparacijama.

Žrtve seksualnog nasilja, prema TRIAL-ovom izvještaju, suočene su sa stidom i krivicom koju im nameće društvo, sa strahom da će ih javnost osuditi, a što može dovesti i do odustajanja od svjedočenja.

U društvu postoji ogroman tabu o ratnom silovanju muškaraca, a u prilog toj tvrdnji ide i činjenica da sudovi i tužioci rijetko klasificiraju ovakve zločine kao seksualno nasilje. U principima PSVI‑ja opisana je posebna vrsta stigme koja prati silovane muškarce, “ako muškarce i mladiće posmatramo kao one koji ne mogu biti seksualno penetrirani, a koji penetriraju tijela žena i djevojaka, onda seksualno napastovanje ima konotaciju kastracije i obesnaživanja. Muškarce i mladiće također može pratiti i stigma navodne homoseksualnosti, što ih čini dvostruko stigmatiziranim”.

TRIAL navodi kako se u domaćoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi pojavljuje stav da “muškarci ne mogu biti silovani”. Silovanje je definirano kao penetracija tijela osobe seksualnim organom ili predmetom. Stoga je prisilni analni seks, prisilni vaginalni seks ili prisilni oralni seks silovanje, bez obzira na rod osoba umiješanih u čin. Međutim, u mnogima slučajevima seksualnog nasilja nad muškarcima pravosudni akteri suzdržavaju se od klasificiranja ovih zločina kao silovanja.

Naprimjer, u predmetu Branko Vlačo čuvari su prisiljavali zatvorenike na oralni seksualni odnos. Iako su ovi zločini obuhvaćeni definicijom silovanja, Sud BiH ih je na kraju klasificirao kao “druga nečovječna djela”. STAV

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.