UZNEMIRUJUĆA POLITIKA: Srbi kriju tijela još 7 hiljada nestalih žrtava

“Tražili su mi hiljadu po glavi, znači 33 hiljade maraka da dam, da će mi pokazati masovnu grobnicu gdje se nalaze tijela moje porodice, govori Fikret Bačić iz Prijedora koji više od 20 godina ne zna ništa o tijelima svog 12-godišnjeg sina Nermina, šestogodišnje kćerke Nermine i supruge, ali ni o ostalih 30 člana porodice ubijenih 1992. godine u selu Zecovi kraj Prijedora

Skoro 80 posto, od 33 hiljade nestalih u ratu u BiH je identifikovano. Traga se za još preko sedam hiljada nestalih žrtava.

Slični članci

Nakon što je bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću izrečena drugostepena i konačna presuda na doživotni zatvor za genocid i ratne zločine u BiH, iz organizacije Amnesty international upozoravaju da više od dvije decenije nakon rata u BiH hiljade slučajeva prisilnih nestanaka nije riješeno. Navode da je presuda pokazala da se ratni zločinci ne mogu sakriti od pravde i da nekažnjavanje neće biti tolerisano, ali i upozoravaju na “uznemiravajući” nedostatak političke volje kada je riječ o traženju nestalih u BiH.​

Proces traženja nestalih u Bosni i Hercegovini bez obzira na brojne političke opstrukcije i neslaganja, političko ustrojstvo koje je odmagalo, dao je izuzetne rezultate, kažu u Institutu za traženje nestalih BIH. Skoro 80 posto, od 33 hiljade nestalih u ratu u BiH je identifikovano. Traga se za još preko sedam hiljada ljudi.

Među onima koji traže svoje najbliže je i Fikret Bačić iz Prijedora. On više od 20 godina ne zna ništa o tijelima svog 12-godišnjeg sina Nermina, šestogodišnje kćerke Nermine i supruge, ali ni o ostalim članovima porodice Bačić, njih 33, koliko ih je ubijeno 1992. godine u selu Zecovi kraj Prijedora.

Fikret je godinama sam tragao za tijelima članova svoje porodice. Danas je u savjetodavnom tijelu Instituta za traženje nestalih BIH i kaže da je informacija o nestalim u toku rata sve manje.

“Te informacije su sakrivene i postoje kod nekih institucija koje su to radile u toku rata. Međutim, mi do toga ne možemo doći. Mislim da je to pitanje trebalo pokrenuti na državnom nivou, da je trebalo primijeniti Krivični zakon koji kaže da je krivično djelo skrivanje informacija i podataka o masovnim i pojedinačnim grobnicama”, kaže on.

Samo u Fikretovom rodnom gradu Prijedoru traga se za još 700 osoba. Tokom godina traganja za svojim najbližim, Fikretu su nuđene informacije o njihovim tijelima. Uslov je bio da plati za takvu informaciju

“Tražili su mi hiljadu po glavi, znači 33 hiljade maraka da dam, da će mi pokazati masovnu grobnicu gdje se nalaze tijela moje porodice. Ja normalno ta sredstva nisam imao i nisam ih mogao ni dati, nemam ih ni danas. Isti ti izvori su tu informaciju nudili i organima SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu BIH). Ne znam šta su organi SIPA-e uradili po tom pitanju, da li su istraživali ili nisu ili su procjenili da ta informacija nije validna”, kaže Bačvić koji je tragajući za tijelima svoje porodice godinama obilazio masovne grobnice, između ostalih i Tomašicu, najveću nađenu masovnu grobnicu nakon rata u BIH.

Ta grobnica otkrivena je 2013. godine i iz nje je iskopano 435 posmrtnih ostataka osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, od toga 275 kompletna tijela. Podsjetimo, bez obzira na stravične zločine u i okolini Prijedora, dokazano postojanje logora i više od tri hiljade ubijenih, Radovan Karadžić oslobođen je tačke optužnice koja ga je teretila za genocid u ovoj, ali i još šest bh. opština.

Amnesty international, pozdravljajući presudu Radovanu Karadžiću upozorava na činjenicu da nisu riješeni svi prisilni nestanci, te navode kako vlasti u BiH, ali i regiji, trebaju poduzeti mjere kako bi konačno zatvorile, kako navode “ovo mračno poglavlje balkanske povijesti.”

Najveći broj nestalih u BiH i dalje je sa šireg područja opštine Srebrenica, nekadašnje zaštićene enklave. Na tom području traga se za još hiljadu osoba. Više od sedam hiljada žrtava iz Srebrenice je ekshumirano i identificirano. Oko 6.700 je ukopano u Memorijalnom centru u Potočarima. Jedan broj je identificiran, ali još uvijek čeka saglasnost porodica da bude ukopan. Time se, kako kaže Amor Mašović iz Instituta za traženje nestalih, ne završava potraga za tijelima žrtava iz Srebrenice.

“Velika većina ukopanih žrtava je u nekompletnom stanju. Podsjetiću vas da je jedan mladić iz Vlasenice koji je imao 22 godine, koji je strijeljan u Kravici, pronađen u pet različitih masovnih grobnica. Dakle, sedam njegovih kostiju, od 207 koliko odrasli muškarac ima u svom skeletu”, navodi Mašović.​

Bez obzira na sve prepreke, ono što je u procesu traženja nestalih zabilježeno u BIH, prema njegovim riječima je kolosalan poduhvat.

“Nema u svijetu regije ni približno, procentualno da je pronađen toliki broj žrtava. Mi se približavamo procentu od 80 posto od svih nestalih u toku ratnih dešavanja, koji su identificirani i predati svojim porodicama. To je nezabilježeno u svijetu”, kaže Mašović.

No, još uvijek se traga i za stotinama žrtava iz Vlasenice, Rogatice, Foče, Zvornika, Višegrada. Među njima su i posmrtni ostaci devet članova porodice Huse Kurspahića, koje su u Pionirskoj ulici u Višegradu pripadnici tadašnje vojske i policije Republike Srpske zatvorili, a potom žive spalili. U kući je bilo više od 70 Bošnjaka, uglavnom žena, djece i staraca.

Huso Kurspahić već godinama očekuje informaciju o tome gdje su izmještena spaljena tijela.

“Bar da ukopamo po par kostiju. Da možemo da dođemo da proučimo. Mogu vam reći da sam izgubio svaku nadu da ćemo doći do posmrtnih ostataka”, kaže on.

Huso Kurspahić nije jedini koji gubi nadu da bi posmrtni ostaci njegove porodice mogli uskoro biti pronađeni i ukopani. Vrijeme nije saveznik ni za Institut za traženje nestalih, kaže Amir Kulalić, član savjetodavnog odbora.

“Svakim danom sve više članova porodica umire, razbolijeva se, a da nisu dočekali satisfakciju pravde. A ono što opterećuje ovaj proces je i da sve više optuženih za ratne zločine i svjedoka umire i da dokazni materijal polako propada”, objašnjava on.

Psihoterapeutkinja Teufika Ibrahimefendić godinama nakon rata radila je sa porodicama koje su tragale za svojim najbližim. Kaže kako je za porodice nestalih svako otkrivanje i prekopavanje nove masovne grobnice bilo otvaranje novih rana i život u neizvjesnosti.

“I onda se na kraju ta nada pretvorila u želju samo da se pronađu kosti, da se obilježi mjesto gdje će se te kosti položiti”, dodaje ona.

Bosna i Hercegovina je početkom 2001. godine, pri Međunarodnoj komisiji za nestale osobe, napravila prvu laboratoriju za masovnu DNK identifikaciju putem rodbinskog povezivanja. U to vrijeme ovakva identifikacija nije se radila nigdje u svijetu.

Proces identifikacije, pored toga što je ljudima koji su izgubili svoje najbliže dao mogućnost da ih ukopaju, bio je značajan za donošenje niza presuda podsjeća prvi koordinator laboratorije Rijad Konjhodžić.

“Tako ni presuda Radovanu Karadžiću ne bi bila moguća, da nije dokazan identitet većine žrtava koje su stradale u genocidu u Srebrenici i drugim bosanskohercegovačkim općinama”, dodaje on.

Laboratorija za DNK indentifikaciju uspješno je radila više od deset godina, zahvaljujući primarno radu bosanskohercegovačkih naučnika. Prije dvije godine laboratorija je izmještena u Hag, kaže doktor Konjhodžić.

“Prije neke dvije godine iz nekog razloga, ta je laboratorija spakovana i izmještena iz BiH u Den Haag. Iako slične, ali sa manjim kapacitetima laboratorije su napravljene i u susjednim zemljama, one su odmah prebačene pod ingerenciju državnih organa. Institut za nestala lica koji je država agencija, to nikada nije napravio sa laboratorijom u BiH i dopustio je da Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) prije neke dvije godine izmjesti kompletnu laboratoriju za identifikaciju, i ne samo mašine već i deset ili dvanaest visokosofisticiranih stručnjaka iz BiH, dakle naših ljudi, koji su poslom otišli u Den Haag”, kaže on.

Nakon presude Radovanu Karadžiću Kathryne Bomberger, generalna direktorica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), kazala je kako je zaključeno jedno poglavlje u historiji sukoba na zapadnom Balkanu.

“Dok se odgovorni za zločine privode pred lice pravde, važno je da žrtve ne padnu u zaborav. U sukobima u bivšoj Jugoslaviji nestalo je 40.000 ljudi. Više od dvije trećine ih je pronađeno i identifikovano kao rezultat rada država u regiji, koje su sarađivale sa ICMP-om. Međutim, još uvijek se traga za 12.000 osoba, uključujući i hiljadu od osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici”, napisala je ona. RFE

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.