ŠTA NAS TJERA NA SAMOUBISTVO: Istraživači misle da znaju zašto se ljudi odluče na ovaj očajnički korak

Istraživači smatraju da su ljudi razvili mehanizme da se nose sa životnim problemima, ali mehanizmi obrane od suicidalnih misli imaju grešku.

Prirodna selekcija nikada neće proizvesti među živim bićima nešto što će samo sebi naštetiti, napisao je Darwin u svojoj čuvenoj knjizi ‘O porijeklu vrsta”. Stoga je evolucijski psiholog Nicholas Humphrey, kad je prije nekoliko godina organizirao simpozij, pokušao naći stručnjaka koji bi objasnio ovu teoriju. Tim više jer je baš kod ljudi prirodni odabir učinio upravo to.

Među živim bićima, jedino ljudi pribjegavaju samoubojstvu. Kako je izračunala Svjetska zdravstvena organizacija, svake godine u svijetu se ubije oko 800.000 ljudi i od toga ih izgubi život više nego li u svim ratovima i ubojstvima, piše Science.

Humphrey, profesor emeritus s Londonske škole ekonomije, znao je da je šačica evolucijskih mislilaca ponudila načine da se riješi ovaj paradoks. Ali nije mogao pronaći objašnjenje za koje je smatrao da odgovara većini slučajeva samoubojstva. Stoga je odlučio istražiti temu i sam održati prezentaciju.

Usredotočio se na epidemiološke podatke i zaključio je da je samoubojstvo tragični nusprodukt vitalne prilagodbe – sofisticiranog ljudskog mozga. Dok je objavljivao članak o svom radu nakon konferencije, ustanovio je da drugi istraživač ima slične ideje. Psihoterapeut po imenu Clifford Soper, koji je sada u privatnoj praksi u Lisabonu, doktorirao je s radom u kojem tvrdi da su samoubojstva posljedica ljudske inteligencije i oblikovala su naš um i kulturu.
Takvi su argumenti u potpunoj suprotnosti s medicinskim gledištem da samoubojstvo ima uzrok u psihijatrijskim bolestima. I neki se kliničari već su zabrinuti i smatraju da bi rizične skupine ljudi koji žele izvršiti samoubojstvo, ovako mogli sasvim pogrešno protumačiti da je samoubojstvo ‘prirodno’. U stvari, Humphrey i Soper objašnjavaju, da ako nas je ono što nas čini čovjekom izlaže riziku, to nas je kao jedinke i spasilo. Tvrde da su, suočeni s upornom prijetnjom samoubojstva, ljudi razvili skup obrana, poput vjerskih uvjerenja, koji su ključni elementi naše kulture i psihologije.
“Ljudi vrlo rijetko umiru samoubojstvom jer smo vrhunski dizajnirani da se uspješno nosimo s problemima u koje nas baca život, ali naša antisuicidalna obrana nije lišena pogrešaka“, tvrdi Soper. Predlaže da te hipoteze mogu pomoći objasniti zašto je samoubojstvo vrlo često rezultat impulzivne reakcije i zato treba usmjeriti pažnju na učinkovite strategije prevencije.
Evolucijski psiholog Todd Shackelford sa Sveučilišta Oakland u Rochesteru u Michiganu smatra da je Soper, premještajući fokus na prirodnu obranu od samoubojstva, “potpuno preokrenuo sve u svojoj glavi”. “Možda i griješi, ali gura temu prema novim izazovnim smjerovima“, kaže Shackelford. Soper je bio bio psihoterapeut 2014. godine u Gloucestershireu u Velikoj Britaniji, kad je shvatio da želi proniknuti u porijeklo samoubojstva kako bi pomagao ljudima koji dolaze s tim problemom.

Dok je češljao kroz znanstvenu literaturu, očarala ga je snaga evolucijskog razmišljanja koja mu se činila korisnijom od svega drugog i na kraju s tom temom je doktorirao. Soper svoj model naziva ‘pain and brain’ odnosno – bol i mozak: Kad se suoči s velikom boli, profinjen um može smrt smatrati izlazom. U razvoju modela počeo je s poznatim činjenicama: svi organizmi osjećaju bol a ona je od vitalnog značaja da bi organizmi izbjegavali prijetnju. Ali ljudi su jedinstvena stvorenja s vrlo razvijenim mozgom koji nam omogućuje složeni društveni život, kulturu i svijest o smrti.

Humphrey je slijedio slične zaključke. On i Soper kažu da bi kombinacija mogla objasniti zašto je samoubojstvo jedinstveno i široko rasprostranjeno samo među ljudima, koje je postojalo kroz povijest u svim zajednicama, od vremena lovaca i sakupljača do industrijalizacije. Egipatska pjesma stara 4000 godina spominje samoubojstvo, kao i povijesni zapisi iz svih epoha otada. Humphrey također napominje da su samoubilačke misli i ponašanja znatno češće od samog čina.
Slični članci
U Sjedinjenim Državama 2017. godine oko 4% svih odraslih, ili gotovo 10 milijuna ljudi, ozbiljno je razmišljalo o samoubojstvu, pokazalo je nacionalno istraživanje. To je oko 200 puta više od broja onih koji su samoubojstvo doista počinili.

Suprotno tome, Humphrey i Soper ne nalaze uvjerljive dokaze da druge životinje namjerno okončaju svoj život. Iako se stopa samoubojstava povećava među američkim adolescentima, samoubojstvo ostaje iznimno rijetko među djecom: Od više od 47.000 ljudi u Sjedinjenim Državama koji su umrli samoubojstvom 2017. godine, samo 17 je bilo u dobi od 8 do 10 godina; nije zabilježena takva smrt u mlađoj dobi. Iako se samoubojstvo pojavljuje u ljudskim kulturama, to je također rijedak događaj. Soper i Humphrey ističu da se mnoge kulture pokušavaju suprotstaviti samoubojstvu stigmatiziranjem ili čineći ga nezamislivim.

Sve glavne religije zabranjuju barem neke oblike samoubojstava, kaže Soper, a to isto brane i plemenski običaji. Na primjer, Soper spominje da bagaški stanovnici Ugande uništavaju domove ljudi koji umiru samoubojstvom i protjeruju im srodnike, što je zabilježeno već u znanstvenim radovima drugih stručnjaka. Liječnici i znanstvenici bave se problemom tzv. epidemije samoubojstava. Primjerice, smrt glumca Robina Williamsa bila je povezana s 1800 dodatnih samoubojstava u samo nekoliko mjeseci, pokazala je studija PLOS ONE objavljena 2018.

Istraživanje koje su naveli i Soper i Humphrey izvijestilo je o šokantno visokim godišnjim stopama samoubojstava, od čak 1,7%, u pojedinim selima na otoku Palawan na Filipinima. Tamo su antropolozi izvijestili da se o samoubojstvu raspravlja olako i da seljani gotovo da i ne vjeruju u zagrobni život. I u longitudinalnoj studiji iz 2014. godine, istraživači su otkrili da američki adolescenti čiji se prijatelji ili znanci ubiju, imaju više šanse da će i sami imati samoubilačke misli i ponekad čak i pokušaje. “Iako postoji kulturna zaštita protiv samoubojstava točno se može vidjeti kad ona oslabi“, kaže sociologinja Anna Mueller sa sveučilišta Indiana u Bloomingtonu koja je tu studiju objavila u American Sociological Review. Uloga religije može biti složena, upozorava sociologinja Bernice Pescosolido, također sa sveučilišta Indiana. Njezine studije u Sjedinjenim Državama sugeriraju da će, bez obzira na religijsku doktrinu, vjera zaštititi ljude od samoubojstva ako njeguje i propovijeda usko povezivanje s drugim ljudima i širenje društvenih mreža.

Najkontroverznija Soperova tvrdnja je da, protivno medicinskim uvjerenjima, mentalna bolest sama po sebi može biti zaštita od samoubojstva. Predlaže da su određeni mentalni poremećaji povezani s samoubojstvom, jer su ih prirodnim odabirom osmislili kao zadnju obrambenu liniju. Na primjer, on tvrdi da nedostatak inicijative koja prati depresiju može pomoći u sprečavanju samoubilačkih djela. “Taj argument je uvjerljiv je za neke vrste depresije“, kaže Riadh Abed, koji predsjeda evolucijskom psihijatrijskom grupom Royal College of Psychiatrists u Londonu. Ali on i neki drugi psihijatri sumnjičavi su prema Soperovim argumentima o drugim poremećajima – na primjer, da kompulzivna uporaba droga i ovisnosti ponekad može ugasiti nepodnošljivu bol i tako smanjiti samoubojstva.

Čak i Shackelford kaže da je za takve ideje potrebno više testiranja, a drugi znanstvenici smatraju da su rubne. Jedan kritičar je psiholog i vodeći suicidolog Thomas Joiner sa Sveučilišta Florida u Tallahasseeju. Zanimanje Joinera se produbilo tijekom njegovih apsolventskih godina, kada se ubio njegov otac. Istraživao je evoluciju samoubojstva jer je, poput Sopera, mislio da bi mogao bolje razumjeti i pomoći pacijentima. No Joiner se žestoko ne slaže da je samoubilačko ponašanje posljedica prirodnog ljudskog stanja.

Umjesto toga, on sugerira da samoubojstvo može predstavljati zabludu altruističnog i požrtvovnog ponašanja, nešto slično pčelama koje, da bi ubile uljeza svojim ubodima, umiru samo da bi zaštitile med i gnijezdo. Neki samoubojice pogrešno misle da bi svojom smrću smanjili problem svojim najmilijima. Za Joinera je vrlo jasno da te smrti potiču od psihijatrijske bolesti i da se samoubilački impulsi moraju tretirati kao takvi.
Evolucijski psihijatar Randolph Nesse sa Državnog sveučilišta Arizona u Tempeu kaže da je samoubojstvo „ponašanje koje može imati više mogućih uzroka i motiva“, tako da ga niti jedna ujedinjena evolucijska teorija ne može adekvatno objasniti. Unatoč takvim kritikama, Humphrey se nada da bi ovaj posao mogao pomoći pacijentima. “Volim misliti da bi to moglo pomoći potencijalnom samoubojici da shvati kako je mozak ranjiv i nesavršen jer pruža mogućnost odabira ovog katastrofalnog i kratkoročnog rješenja. Osobu koja bi mogla proniknuti u logiku samoubilačkog impulsa, mogla bi se tom impulsu oduprijeti i to bi bilo najbolje što može učiniti za sebe.“ express.hr

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.