SRETNA MAMA OBJAŠNJAVA DA IMA POMOĆI: Kako sam svog sina izvukla iz autizma

Ines Lahorka Kovačić, mama sedmogodišnje Amalke i troipolgodišnjeg Emanuela, kojem je prije skoro dvije godine dijagnosticiran autizam, ispričala nam je kako je prepoznala prve simptome ovog poremećaja i što su sve prošli do danas, kada Emanuel ide u vrtić, igra se, smije i komunicira poput druge djece njegove dobi

“Tokom prve godine Emanuel se normalno razvijao, na pregledima kod pedijatra sve je bilo u redu, s oko godinu dana je hodao, govorio ‘mama, dada, pa-pa’ i još nekoliko riječi, volio se igrati sa svojom sestrom i ići u park, u prirodu, posebno u Maksimir. Bio je izuzetno nježna i emotivna beba, volio se grliti, bio mi je jako privržen. Iako je od postavljanja dijagnoze autizma do danas puno napredovao, upravo je spontano iskazivanje te njegove nježnosti i topline dio koji mi još uvijek najviše nedostaje i najviše me boli”, priznala nam je mama Ines Lahorka Kovačić, čijem je sinu Emanuelu, koji sada ima tri godine i sedam mjeseci, prije skoro dvije godine dijagnosticiran autizam (aut in ops. uz ispodprosječni rezultat u svim razvojnim područjima ispitivanja).

Prvi znakovi autizma

Tome je prethodila neobična promjena u ponašanju od one nježne i privržene bebe: Emanuel je u jednoj situaciji jednog čovjeka zamijenio za svog tatu i nije se dao “odlijepiti” od njega, uz glasan plač i izgubljen pogled, no ubrzo se “vratio”. U dobi od oko godinu i pol dana počeli su se javljati drugi nejasni, ali zabrinjavajući znakovi autizma: “Emanuel se počeo igrati na drugačiji način. Donosio bi do mene stvari za igru, ali se nije htio igrati kao inače, nego bi ih odmah odnosio. Počeo je gledati u prazno, činio se jako umoran, puno je spavao, počeo je hodati na prstima, iako je prije normalno hodao. Prestao je išta verbalizirati, nije više reagirao na svoje ime i nije nas gledao u oči. Ovi i slijed drugih ‘neobičnih’ obrazaca ponašanja dolazili su postupno kroz par mjeseci.

Ines Lahorka | Author: Marko Prpić/PIXSELLFOTO: MARKO PRPIĆ/PIXSELL

Primjećivala sam sve te stvari i osjetila zabrinutost, no suprug i majka su me uvjeravali da pretjerujem i da je sve u redu. Ipak sam zbog svoje loše slutnje u jednom trenutku spontano odlučila testirati Emanuela. Prije se volio gledati u ogledalo i sad sam ga pozvala do ogledala i zaigrano mu rekla ‘Vidi, tu je mali dječak, gleda te’, a on je na to viknuo i ljutito i nervozno okrenuo glavu. Prepoznala sam to kao nenormalnu reakciju i odlučila ga odmah odvesti pedijatru”, priča Ines i ističe kako smatra da je najvažnije pratiti svoje dijete da bi se mogle primijetiti ovakve promjene, a ne uspoređivati ga s drugom djecom.

Poražavajuća dijagnoza

Pedijatrica joj je najprije rekla da je to samo faza, no Ines je, sigurna da nešto nije u redu, inzistirala da dobije uputnicu za daljnju obradu. Kad je ispričala pedijatrici sve što ju brine, doktorica se složila da je to nešto što treba istražiti. Napravili su niz pretraga u Klaićevoj kod logopeda, defektologa, psihologa, psihijatra i drugih specijalista i krajem lipnja 2013. dobili dijagnozu autizma. “Emanuel je imao pet od šest tipičnih simptoma iz upitnika za autizam i nakon završene obrade doktorica u Klaićevoj nam je rekla da je to cjeloživotni poremećaj. Budući da se u bolnici bave samo dijagnostikom, uputili su nas da se za terapiju javimo udrugama i Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta”, kaže Ines i otkriva kako je na ovu vijest reagirao njezin suprug:

“Kad smo izašli iz bolnice, Damir je sjeo u auto, nagnuo se na volan i bez glasa plakao. To je bio jedini put u životu da sam ga vidjela da plače.”

Budući da je bio početak ljeta i godišnjih odmora na Fakultetu i u udrugama, na prve terapije morali su čekati do jeseni. No Ines je znala da nema vremena za čekanje i da mora sama nešto poduzeti i prije nego što pronađu stručnu pomoć. Tražila je informacije o autizmu i iako su je neke knjige iz struke prestrašile i gotovo obeshrabrile, na Internetu je pronašla video sa savjetima za primjenu programa Son-Rise: “Kao prvi koraci za roditelje koji žele pomoći djetetu s autizmom preporučeno je raščišćavanje prostora od suvišnih stvari, kako bi se izbjegle nepotrebne distrakcije; zatim približavanje djetetu na podu kako bi se s njim komuniciralo; i ponavljanje djetetovih pokreta – lupkanja, trešnje ili što god da radi”, objašnjava Ines.

Prvi koraci i unutarnje borbe

To je radila cijelo ljeto 2013. godine i početkom devetog mjeseca Emanuel je počeo reagirati. “Uzela sam jedan autić i uz glasan zvuk, kako bi mu privukla pažnju, odglumila sudar. On se na to nasmijao i kad sam ga zatražila, uz trenutak nećkanja po prvi put ​ donio mi je autić. To je bio veliki uspjeh! Reagirao je na moj poticaj i želio sudjelovati u igri”, priča Ines, kojoj su ovakav cjelodnevni angažman oko sina, ali i prihvaćanje cijele situacije, bili veliki izazov.

Ines Lahorka | Author: Marko Prpić/PIXSELLFOTO: MARKO PRPIĆ/PIXSELL

“Nakon nekoliko mjeseci bila sam već jako psihički umorna, osjećala sam krivnju i nervozu, nisam znala što da radim, nisam mogla prihvatiti da moje dijete ide tim putem, možda i prema mentalnoj retardaciji. Kad dobiješ dijagnozu autizma, moraš maknuti na stranu sva očekivanja koja bi imao od normalnog djeteta, da bi mogao dalje. Meni je tako najteže bilo otpustiti očekivanje da će me Emanuel ikad više zvati mama, no uspjela sam prihvatiti mogućnost da se to nikad više ne dogodi. Preispitivala sam se do kad ću moći brinuti o njemu, hoće li jednog dana morati ići u instituciju, koliko ću se uz njega moći brinuti o svom zdravom djetetu”, priznaje Ines, koja ima i sedmogodišnju kći Amalku.

Na jesen 2013. k njima je počela dolaziti studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i raditi s Emanuelom kao kućni terapeut. “Ona je brzo uspjela doprijeti do njega, a poslije je pisala diplomski rad o njegovom slučaju. Meni je njezina pomoć puno značila, jer je teško biti cijelo vrijeme i roditelj i terapeut”, kaže mama.

Otprilike u to vrijeme dobili su i mjesto za radnu terapiju za Emanuela u Udruzi Leri, a onda i za Floor Time terapiju u Udruzi Puž. Nekoliko mjeseci išao je i na rehabilitaciju prema ABA metodi na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Ines kaže da je osjećala da je njezina odgovornost kao roditelja osigurati sinu sve što može, jer tada nije znala koja će metoda za njega najbolje djelovati.

“Važno je naglasiti koliko je bitna što ranija intervencija, odnosno rad s djetetom, jer samo ‘rana rehabilitacija’, od 0-3 najkritičnije, daje svakom djetetu najveću šansu za oporavak. U našem okruženju roditelji nažalost trebaju uzeti pravo i odgovornost u traženju što ranijih raznolikih terapijskih postupaka, te promatranjem djeteta u terapijskom radu sami odlučiti koja je terapija ključna za njegov napredak. Nažalost, čekanjem na institucionalni rad prolazi dragocjeno vrijeme, a to je jedino što djeca iz autističnog spektra nemaju”, poručuje Ines.

Emanuel se ne razlikuje od ostale djece u vrtiću

Ona smatra da je najveći napredak Emanuel ostvario kroz Floortime pristup, kod kojeg se puno pažnje pridaje odnosima i emocijama, prate se i potiču djetetovi individualni interesi, a u terapijski program uključena je cijela obitelj. Na tim terapijama Ines i Damir naučili su kako mogu i sami kod kuće raditi sa svojim djetetom, a spontano je mnoge od tih stvari u igri počela primjenjivati i njihova sada sedmogodišnja kći Amalka, za koju kažu da je svom bratu najbolji, prirodni terapeut. Miss7mama

Ines Lahorka | Author: Marko Prpić/PIXSELL

Slični članci

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.