OD BIJELOG DUGMETA DO CAJKI: Nestaju li muzički buntovnici?

Nazivali su ih dekadentnima, cenzurirali, zabranjivali, ali obilježile su živote generacijama. Slavne prošlosti, blijede sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

Buntovništvo u muzici kao poruka neslaganja s propisanim društvenim normama, poruga režimu i ustanak na stranu obespravljenih, a samim time i politička kritika bila je univerzalna nit vodilja, ali i „igra na tankoj žici“. Obilježilo je i usmjerilo generacije.

Bunt je sve tiši, ‚cajke‘ sve glasnije

Međutim, kako se čini, protest je sve tiši, a sve je manje onih koji uopće žele čuti takve poruke. Ipak, među rijetkim buntovnicima s razlogom je dr. Milenko Pehar Mića, mostarski liječnik s dušom rokera, ali i nježnim srcem osjetljivim na nepravde i patnje slabih i zanemarenih. On često liječničku ordinaciju zamijeni gitarom, progovori rock n roll jezikom i uputi ozbiljnu kritiku društvu.

Njegova najnovija rock n roll poruka je ‘Odlaze nam ljudi’, koja govori o fenomenu iseljavanja iz BiH u potrazi za boljim životom. On upravo tu jednu rečenicu upućuje političarima i vjerskim dužnosnicima…i kao da ih prisiljava da – otvore oči.

Na pitanje zašto to radi, on za Deutsche Welle odgovara: “Svatko tko vidi što se događa oko njega ne može biti ravnodušan. Roker sam u duši i to je moj način govora, a inspiraciju pronalazim oko sebe, sve češće gledam ljude bez nade. S druge strane danas mladi najčešće slušaju ‘cajke’, pjesme bez ikakve poruke s puno alkohola, droge i “dobrim provodom. Možda je prošlo vrijeme slušatelja ozbiljnijih rock n roll poruka”.

No, u traženju odgovora na nestajanje dobrog, starog, rock n roll otpora, u glazbenom vremeplovu kroz srce i dušu buntovne glazbene scene u BiH tijekom više od pola stoljeća, uz koju su odrastali mladi, oblikovali svoja životna stajališta, ‘markirali’ sa satova, a za koncerte danima i mjesecima štedjeli ionako ‘tanke’ džeparce, možda je najbolje krenuti od početka, odnosno, kraja 2. Svjetskog rata i glazbe koja je obilježila život i uvjerenja tog poslijeratnog doba.

Od pjesama protiv fašizma do veličanja Tita

Vesna Andree Zaimović, muzikologinja, urednica kulturnog i magazinskog sadržaja Radiosarajevo.ba, polazi od samog Oscara Danona, jednog od najvećih umjetnika u BiH za kojeg kaže da je bio presudan u razvoju revolucionarnog žanra ne samo u BiH nego i za područje bivše Jugoslavije kada je žanr revolucionarne pjesme bio posebno cijenjen.

Vesna Andrea Zaimovic, Musikwissenschaftlerin (Privat)Vesna Andree Zaimović

“Bilo je tu dosta socijalno-realističkih utjecaja koji su dolazili sa Sovjetske strane, ali stvaratelji su nastojali postići autentičnost, a često se posezalo za folklorom jugoslovenskih naroda. No, revolucionarne pjesme koje su u 2. Svjetskom ratu podizale borbeni moral i ukazivale na fašističko zlo, u mirnodopsko vrijeme sve više bivaju usmjerene ka promociji tekovina borbe. Bratstvo i jedinstvo bila je jedna od najvažnijih, te je niz pjesama nastao na ovu temu”, podsjeća za DW muzikologinja Zaimović.

Kao primjer navodi pjesmu ‘Od aprila do AVNOJ-a’, snimljenu kasnih 70-tih sa Davorinom Popovićem Indexima, Ismetom Dervoz, Nedom Ukraden, ali spominje i trend poslijeratnog žanra revolucionarne pjesme – veličanje lika i djela Josipa Broza Tita. Kao jednu od najistaknutijih izabire ‘Druže Tito mi ti se kunemo’ koju je pjevao Zdravko Čolić, tada jedna od najvećih jugoslavenskih glazbenih zvijezda.

Rock-om do socijalističke omladine

“S obzirom na to da je socijalistička omladina bila važna ciljna grupa za revolucionarni žanr, mnoge od pjesama komunicirale su poruke na način da ih omladina percipira i identificira se s njima. Zato su revolucionarne pjesme kasnih 70-tih i tijekom 80-tih godina, po glazbenoj strukturi, pripadale žanru pop i rock glazbe. Tu je primjer pjesma ‘Ivo Lola’ u izvedbi Korni Grupe, potom himna generacije ‘Računajte na nas’ koja je donijela slavu Đorđu Balaševiću i zahvaljujući kojoj smo prvi put za njega čuli. Ovaj trend tzv. kvalitetnih revolucionarnih pjesama u kojima sudjeluju velika imena, se nastavlja tijekom rata 90-tih”, kaže ova muzikologinja.

Međutim, dok su neki pjesmama veličali socijalistički sustav, lik i djelo Josipa Broza Tita, drugi su “pjevali” na malo drukčijem kolosijeku. A s obzirom, a kako je to kazala muzikologinja Zaimović, da je “socijalistička omladina bila važna ciljna grupa”, cenzure nije nedostajalo.

‘New primitivs’ i likovi s margine

“Čitav jedan pokret nazvan “new primitivs”, formirao se početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća i, pričajući u svojim pjesmama priče o likovima s margine društva, oni su progovorili o mnogim stvarima o kojima se do tada nije ni pjevalo ni govorilo. Nemoguće je izdvojiti jedan stih koji bi bio parola generacije, kao ni jednu pjesmu koja bi predstavljala svojevrsnu himnu bunta. Generacija rođena ‘50-tih i ‘60-tih godina pronalazila te stihove onako kako su nekome govorili o njegovom trenutnom stanju. Danas bi to bila jedna pjesma, a sutra neka druga”, za DW govori publicist i novinar Amir Misirlić, jedan od najistaknutijih kroničara zbivanja na pop-rock sceni bivše Jugoslavije.

Njegova posljednja knjiga ‘50 godina bosanskohercegovačkog pop-rocka’, naziva se kapitalnim primjerkom o postanku i razvoju ovog, zbog buntovnih stihova, za mnoge kontroverznog glazbenog smjera.

Ovaj glazbeni kroničar kao najizrazitiji primjer bunta protiv sustava u pop-rock glazbi u BiH ističe nezaboravan bend ‘Bijelo dugme’, ali i naglašava da oni nisu i jedini fenomeni pop-rok bunta u BiH kroz više od pola stoljeća.

Bijelo dugme – početak rokenrol otpora

Prvi, stidljivi nagovještaji bunta kroz popularnu glazbu i tu, kao i u mnogim drugim stvarima, kako kaže, sve počinje s “Bijelim dugmetom”. Tu prije svega misli na diskretne migove izbjegavanja emitiranja nekih pjesama u radijskim programima jer TV programi u to vrijeme ionako nisu bili skloni popularnoj glazbi.

Podsjeća na danas smiješne ali tada vrlo ozbiljne, “situacije za izbjegavanje”.

“Tako je ‘preporučena’ pjesma ‘Plima’ jer je u nekim krugovima postojalo uvjerenje da tekst govori o narkomanskom tripu. ‘Indexi’ su bili na udaru i zbog pjesme ‘Bacila je sve niz rijeku’ za koju je negdje netko rekao kako bi to mogla biti pjesma o abortusu i to je bilo dovoljno da dospije na “crnu listu”. Čak je i Kemal Monteno osjetio oštrinu cenzorskih makaza. On je 1974. godine objavio singl s pjesmom ‘Moj prijatelj Ari’ posvećenom Arsenu Dediću. Oni koji su brinuli za nevinost naših ušiju u to vrijeme procijenili su kako se radi o arijevcima”, samo nekoliko je primjera kako se, cenzurirala glazba u bivšoj ‘Jugi’.

Nisi mogao ni biti blesav

Slični članci

Međutim, kako kaže ovaj kroničar pop-rock scene, tek s pojavom ‘Bijelog dugmeta’ počinje bunt s namjerom, svjesno provociranje vladajućih struktura i preispitivanje vrijednosti koje su službeno proklamirane. Ali, tek od trećeg albuma ‘Dugmeta’.

I tada se dogodilo ovo: “A, onda je Goran Bregović, jer on je i tada i kasnije stajao iza svakog koncepta i svake provokacije koju su ponudili, htio trećem albumu grupe dati naziv ‘Hoću bar jednom da budem blesav!’. E, to nije moglo. Nije se moglo dozvoliti da jedan svjesni omladinac bude blesav pa je, nakon što je disko kuća odbila tiskati album takvog naziva, nađeno kompromisno rješenje da se album zove ‘Eto, baš hoću!'”.

Ali ni tu nije kraj cenzorskim peripetijama bivšeg sustava jer je već na sljedećem albumu ‘Bitanga i princeza’ iz 1979. stižu novi problemi, omot albuma morao je biti promijenjen u posljednjem trenutku, nisu mogli ići stihovi “a, koji mi je moj”, a sporno je bilo i spominjanje Krista. Nakon žestokih prepirki s tadašnjom svojom disko kućom ‘Jugoton’, Bregović je pristao na sve njihove zahtjeve i sporni stihovi su ponovno snimljeni.

Posljednja provokacija Bijelog dugmeta

“Ni sljedeća ploča nije prošla bez bure. Tu je dirnuo u svetinju takozvanog “malog čovjeka”. U pjesmi “Čudesno jutro u krevetu gospođe Petrović” mnogi su pronašli neku vrstu poruge spram svakodnevnice prosječnog Jugoslovena oličenog u junaku pjesme Petrović Petru. Drugima je, opet zasmetalo što se u refrenu našla polupsovka “sve u finu materinu”, a ni jedni ni drugi nisu primijetili da je puno oštriju osudu sustava Bregović dao u pjesmi “Ha,ha,ha (Svi marš na ples)”. Te metafore u tom trenutku nisu bile “provaljene”, redaju se primjeri bunta protiv sustava.

Bunt se nastavlja i reakcijama na promjene u jugoslovenskom društvu. Novi povod bila su zbivanja na Kosovu, a potom i prvi znaci raspada nekadašnje Jugoslavije.

“Oni su, već 1983. na albumu ‘Uspavanka za Radmilu M.’ imali pjesmu otpjevanu na albanskom jeziku, a na prvom albumu bez Željka Bebeka, godinu dana kasnije ploču su, a i koncerte otvarali svojom verzijom himne ‘Hej, Slaveni’. Album iz 1986. nosio je naziv ‘Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo’, a naslovna pjesma je koncipirana oko Miljkovićevih stihova “‘ko ne sluša pjesmu slušat će oluju”. Na posljednjem albumu iz 1988. napravili su posljednju provokaciju u pokušaju spajanja hrvatske himne ‘Lijepa naša’ i srpske nacionalne pjesme ‘Tamo daleko'”, zaključuje jedno važno poglavlje bh. pop-rocka.

‘Crk'o Maršal’ i zamalo zabranjeno ‘Zabranjeno pušenje’

Ali, nije bilo sve ni u Bijelom dugmetu jer je zbog ‘Maršala’, na koncertu u Rijeci u studenom 1984. Zabranjeno pušenje’ imalo velikih problema.

Pa tako se nižu novi primjeri glazbenog bunta protiv uvjerenja, među njima i onaj koji je već odavno ušao u legendu – kada je frontmen ‘Zabranjenog pušenja’, dr. Nele Karajlić, objasnio publici da ne mogu nastaviti s koncertom jer je “crk'o Maršal”.

“Pojačalo je zaista bilo marke “Marshall” i zaista je otkazalo na tom koncertu, ali to nikoga nije zanimalo. Vlast je zanimalo samo da pošalju poruku o crvenoj liniji koja se ne smije prijeći. ‘Zabranjeno pušenje’ je preživjelo ovu aferu i već 1985. na albumu ‘Dok čekaš sabah sa šejtanom’ opet su se dotakli teme Tita u pjesmi ‘Nedjelja kad je otiš'o Hase’. Na trećem albumu ‘Pozdrav iz zemlje Safari’ u pjesmi ‘Dan Republike’ morali su mijenjati stihove “Svi čekaju pasoš da odu van” u stihove “Čekaju pasoš da odu van”. Spot za pjesmu ‘Manijak’ nikad nije emitiran jer u njemu manijak iz gimnazijskog parka, kasnije u crnoj limuzini, dolazi pred saveznu Skupštinu”, zaključuje epizode ‘Pušenja’ od ‘Maršala’ do ‘Manijaka’.

Amir Misirlić, Musikwissenschaftler (Radiosarajevo.ba)Amir Misirlić

Novi primitivizam i “novi partizani”

Stavove generacija slušatelja, ponajviše mladih, kako ističe, oblikovali su grupe nekadašnje zajedničke države, a iznad svih Branimir Štulić sa svojom ‘Azrom’, a potom i tzv. novi val na osovini Ljubljana-Zagreb-Beograd, da bi dolaskom u Sarajevo postao “novi primitivizam”.

“Uz “novi primitivizam” imali smo i pokret tzv. “novih partizana”. To je bio više pokušaj novinara da tri slična projekta gurnu u jednu ladicu i da na nju stave etiketu. To su bili ‘Plavi orkestar’, ‘Merlin’ i ‘Bijelo dugme’ koje su 1986. objavile albume koji su, svaki za sebe, pokušavali restaurirati okrnjeni partizanski moral. ‘Plavi orkestar’ je imao album ‘Smrt fašizmu’ koji je bio koncipiran kao “partizanska” ploča 40 godina kasnije. ‘Merlin’ je opet stavio na omot albuma “Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe” čuveni portret partizanke Žorža Skrigina. Na samom kraju 80-tih nova generacija dolazi do glasa i grupe kao što su ‘Major’ i “Letu štuke” sve izravnije govore o situaciji u kojoj žive, ali nacionalna previranja i rat koji je uslijedio ugušili su za izvjesno vrijeme kritičku misao kod pop rock stvaratelja.

Rock i bunt u okupiranom Sarajevu

Ali ipak je postojala iskra, i to, kako podsjeća muzikologinja Vesna Andree Zaimović, u pokretu ‘Rock under the siege’ u opkoljenom Sarajevu.

“Garažni i alternativni bendovi u kojima su svirali mladići koji su prašili rock kada nisu bili na fronti, bili su okupljeni oko ideje ratnog radija Zid. Iskonski, žestoki rock bio je ne samo izraz otpora protiv agresora već i vid preživljavanja tih mladih ljudi i njihove publike u užasu opkoljenog grada. Po meni, ‘rock under the siege’ je pokret koji manifestira esenciju i suštinu rock muzike na najdramatičniji način”, zaključuje ona.

Na kraju ovog mini pop-rock bh. vremeplova, nameće se pitanje: nestaju li pjesme bunta, neslaganja sa sustavom, prosvjeda zbog društvenih nepravdi i nesloboda koje su obilježile prošle generacije? Je li ta, neizbrisiva prošlost, zauvijek nestala?

Nitko ne želi razmišljati o porukama

Iako Amir Misirlić skreće pozornost na nekoliko značajnih imena kao što su ‘Dubioza kolektiv’, ‘Letu štuke’, Edu Majka ili Damira Avdića koji je najoštriji u stihovima, zaključuje da je sve manje slušatelja koji su spremni poslušati poruke koje nose:

“To su pjesme koje ne govore samo o našim domaćim idiotlucima jer je poruka univerzalna u kojoj se može prepoznati nezadovoljni mladi čovjek bilo gdje u svijetu. I ne samo mladi. Ali, okolnosti i kontekst u kojem djeluju rock bendovi danas su drukčiji. Više ne postoje državne diskografske kuće spremne objaviti nešto što nema jasan komercijalni potencijal. A takve, buntovne pjesme sigurno nisu najkomercijalnije – sve više postaju konfekcijska roba pravljena po jednom kalupu i za jednu veličinu duše. Nitko više ne želi razmišljati o porukama, nego pjesme želi ili kao povod za provod, ili samo kao zvučnu tapetu svakodnevnice koja ga neće ometati dok radi nešto drugo”, zaključuje na kraju Misirlić. DW

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.