NA KOLJENIMA, ALI NIJE PORAŽEN: Izrael nakon Netanyahua?

Još lošije za Netanyahua je to što će vjerovatno okončati u zatvoru kao njegov prethodnik Ehud Olmert, jer će Izrael prije kazniti svoje lidere za korupciju nego za ratne zločine. Šest trendova koje su naglasili izbori za Knesset, odredit će budućnost Izraela.

Marwan Bishara

Izgleda da se konačno istrošila magija izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Pokušao je sve moguće trikove da dobije izbore za Knesset u utorak ali nije uspio osigurati dovoljno mjesta da oformi vladu.

Mjesecima je trenutni premijer lagao svojim biračima, ismijavao svoje oponente, rugao se izbornim pravilima, demonizirao palestinsku manjinu u Izraelu, bombardovao nekoliko susjednih država, najavio nova ilegalna naselja, obećao da će pripojiti trećinu okupirane Zapadne obale, i šetao se okolo kao superheroj sa američkim i ruskim liderima.

Badava.

Nije uspio otresti optužbe za korupciju, prevaru i obmanu. Njegovo insistiranje da samo on može osigurati budućnost Izraela nije izazvalo reakciju. Ako ove izbore doživimo kao referendum o Netanyahuu, onda je on dio prošlosti, gotov, završen.

Je li zaista?

Netanyahu i alternativa

Neki tvrde da je teflonski premijer (prim. prev. ovom se kvalifikacijom želi reći da se za njega nikakve kontroverze ne lijepe dugo) možda na koljenima, ali nije poražen. Kažu da je on borac, vrlo vješt državnik. Već je formirao blok od 55 parlamentaraca zajedno sa svojim prirodno fanatičnim i fašističkim saveznicima, za koje se nada da će mu priskrbiti ovlaštenje da formira narednu vladu.

Ako ne, mogao bi proizvesti nacionalnu krizu ili pokrenuti rat da kreira takvu krizu koja će prisliti njegovog bivšeg ministra odbrane koji mu je postao oponent, Avigdora Liebermana, da napusti svoju poziciju i pridruži se njegovoj koaliciji.

No u nedostatku takvih fantastičnih scenarija, račun mu se ne podudara; nema 61 mjesto potrebno za formiranje vlade.

A budući da je Likud lošije prošao u septembru nego u aprilu, moglo bi biti samo pitanje vremena prije nego što ga glasovi iz ove stranke pozovu da odstupi dok njegove pravne nevolje ne budu okončane.

Još lošije za Netanyahua je to što će vjerovatno okončati u zatvoru kao njegov prethodnik Ehud Olmert, jer će Izrael prije kazniti svoje lidere za korupciju nego za ratne zločine.

Ali suprotno konvencionalnoj mudrosti među liberalima, alternativa vladi koju predvodi Netanyahu nije nužno bolja za mir.

U nemogućnosti da uspostave tijesne koalicione vlade, dvije glavne stranke – Bijeli i Plavi Likud, vjerovatno će ući u pregovore u vezi buduće nacionalne (jevrejske) vlade jedinstva, moguće sa drugim desničarskim strankama kao što je Liebermanov Yisrael Beiteinu. Ne postoji volja da se održe treći izbori u toku jedne godine, sve i ako ovo ostane mogućnost, posebno za Netanyahua.

Ali široka nacionalistička vlada jedinstva ekstremnih i stranaka desnog centra koje predvode generali nije dobra za budućnost Izraela ili Palestine, bez obzira ko joj je na čelu. Zapravo, rezultat se može pokazati lošim po one koje izraelski izbori najviše pogađaju, palestinski narod, čija većina nema pravo glasa.

Štaviše, izraelski glasovi potvrđuju neke veće trendove koji će oblikovati budućnost Izraela/Palestine više nego bilo koji lider.

Šest trendova

Slični članci

Prije svega, prisutna je stalna marginalizacija tzv. ljevičarskih cionista koji su dominirali vladama tokom izraelske prve tri decenije. Njihovi ostaci, ponajprije Laburisti i Meretz, uključeni su u male koalicije desnog centra koje će u narednom Parlamentu imati čak manje mjesta od Arapske liste. Da se nisu pridružili drugim manjim strankama, možda ne bi postigli minimum od 3,25 posto za ulazak u Parlament. Izraelska ljevica možda nije uspjela pomiriti cionizam sa zaštitom osnovnih ljudskih prava, što je nemoguć zadatak, ali barem su davali znake života. Ljevica je sada na aparatima.

Zatim, prisutna je ekspanzija izraelske desnice, uključujući ekstremne, sekularne i stranke centra i religiozne desničarske stranke, koje zajedno zauzimaju više od tri četvrtine mjesta u Knessetu. Dok populistički Netanyahu možda gubi vodeću poziciju, ideološka desnica i dalje raste i dominira izraelskom politikom.

Svako ko očekuje da F.W. de Klerk izroni iz ovih izbora treba na pregled glave. Izraelska verzija aparthejda i dalje se produbljuje na okupiranim palestinskim teritorijama gdje živi nekih 650 000 ilegalnih doseljenika sa privilegijama „superiornog naroda“, ne tako drugačijim u odnosu na one koje su bijelci imali u Južnoj Africi prije 1994. Ne prođe ni dan a da se ilegalna naselja ne povećaju, što je kreiralo realnost jedne države kojom upravljaju dva odvojena i neravnopravna sistema; jedan za Jevreje i jedan za Palestince.

Zatim, ovosedmični izbori su pokazali ponovo da Izraelci prihvataju i dočekuju samo vrhunske generale kao alternativu ekstremističkim desničarskim liderima kao što je Netanyahu, generale koje prati reputacija kolonijalnog nasilja i rata.

Kao laburistički Yitzhak Rabin i Ehud Barak, i Ariel Sharon iz Kadime, bivši vojni šef osoblja Benny Gantz vodio je kampanju na osnovu historije oštrog pristupa i krvavog rata u Gazi, u kojem su nestale stotine palestinske djece. Nije pokazao nikakvo zanimanje za poštenu i pravednu nagodbu sa Palestincima.

Ako je Netanyahu bestidan, Gantz je nemilosrdan.

Osim tog, religiozne stranke postaju sve radikalizovanije. U prve tri decenije ove države, religiozne stranke su bile ili saveznici ili udovoljavatelji sekularnog laburističkog cionizma, ali u protekle četiri decenije, sve više su se priklonili Likudu i radikalnoj desnici, u toj mjeri da neće ni razmotriti da se pridruže koaliciji sa centrističkim cionističkim strankama danas.

Zatim, produbljuje se jaz između sekularnog i religioznog pola. Neprijateljstvo između sekularnog i religioznog kampa glavni je razlog zbog kojeg Netanyahu nije uspio formirati vladu prošlog aprila. Ova podjela je većinom kulturološka ili socijalna i lebdi nad pitanjima kao što su građanski brak i izuzeci iz vojne službe za ortodoksne Jevreje.

Međutim, gotovo da i ne postoji neslaganje oko održavanja okupacije, ili demoniziranja Palestinaca i uskraćivanja njihovih jednakih prava u njihovoj domovini. Zaista, oni poput sekularnih ili čak ateističkih cionista koji insistiraju na vožnji na Sabat i na jedenju hrane koja nije košer, su isti ljudi koji vjeruju da je Bog obećao Palestinu jevrejskom narodu.

Sve nas ovo dovodi do šestog trenda potvrđenog ovim izborima, koji je u suprotnosti sa depresivnom prirodom ostalih. To je kontinuirani rast i miješanje palestinske manjine u Izraelu. Ono što je nekada bila slabašna, podijeljena i ponižena domicilna grupa uzdigla se kao prkosna i samopouzdana nacionalna manjina koja insistira na punim demokratskim i kulturnim pravima u Izraelu koji predstavlja sve svoje građane – Jevreje kao i Palestince. Napravili su ovo uprkos sve većem neprijateljstvu i rasizmu koji dolazi od izraelske desnice, ili možda upravo zbog tog.

Formiranje nacionalne vlade jedinstva će de facto učiniti Arapsku listu, treći najveći blok u Knesetu, zvaničnom opozicionom strankom, sa privilegijama, uključujući sigurnosne sastanke najvišeg nivoa za lidera ove stranke. Ali naredni premijer bi mogao ignorisati ili zaobići zakon koji daje takve privilegije opoziciji, dok se rasizam protiv Palestinaca produbljuje.

Šta je sljedeće?

Svi ovi trendovi će nastaviti oblikovati i ograničavati ponašanje sljedećeg premijera. Nijedan lider nacionale (jevrejske) vlade jedinstva neće biti voljan, a sposoban još manje, da poduzme bilo kakav ozbiljan korak ka miru, ne kada su stranke poput Likuda sveprisutne.

Nacionalna vlada jedinstva iz 1980-ih koju su činili Laburisti i Likud nakon katastrofalnih godina tokom kojih je Likud bio u vladi, bila je potpuno bezuspješna u popravljanju štete ili suzbijanu uspona desnice, za koju se borio njen osnivač, pokojni Menachem Begin.

Svaki novi lider će također težiti da održi i ojača izraelske odnose sa Trumpovom administracijom koja se pokazala kao vjeran pristalica Izraela.

Uistinu bi naredni premijer mogao otkriti da je katastrofalni „sporazum stoljeća“ od Bijele kuće najpraktičniji tok događaja i najsigurniji način da održi svoju koaliciju netaknutom. Mogao bi se pokazati najboljim načinom da se Amerikanci zadrži blizu, Arapi podalje, a Palestinci da ostanu potlačeni.

Ovo bi sve moglo biti dosta depresivno za one kojima je stalo do mira i pravde u Izraelu/Palestini. Ali barem, za sada, nećemo morati trpjeti još jedan Netanyahuov pompezni i ratoborni nastup u stilu Chaveza i Gadafija u Ujedinjenim narodima ove godine. Izvor: Al Jazeera

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.