HRVATSKI ZLOČIN: Na današnji dan prije 26 godina pripadnici HVO-a ubili su 116 ljudi u Ahmićima

Među 116 ubijenih bile su 32 žene i 11 maloljetnika, a najmlađa žrtva zločina bila je tromjesečna beba, dok 29 tijela hrvatski zločinci nikad nisu otkrili gdje su ih sakrili

Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u bosanskohercegovačkom selu Ahmići na današnji dan prije 26 godine izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Među 116 ubijenih bile su 32 žene i 11 maloljetnika. Do dana današnjeg 29 tijela mučki ubijenih mještana nisu otkrivena.

Najmlađa žrtva zločina bila je tromjesečna beba.

Nakon tragičnih događaja, hrvatski politički vrh pokušao je zataškati cijeli slučaj ili okriviti drugu stranu, Armiju RBiH. Dario Kordić i Tihomir Blaškić su osporavali da je HVO imao ikakve veze sa Ahmićima. Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić otkrio je mnogobrojne dokumenate i tonske zapise o planu Franje Tuđmana za napad na pojedine lokacije u Bosni i Hercegovini protiv Bošnjaka.

Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima.

Predsjednica Hrvatske ne želi da se izvine za zločin niti da oduzme odlikovanja ratnim zločincima

Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) apelirala je lani da predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović oduzme odlikovanja osuđenicima za ratne zločine počinjenim tijekom agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu te da se s premijerom Andrejem Plenkovićem ispriča žrtvama na 25. obljetnicu zločina u Ahmićima. Nije to uradila

Predsjednica Grabar-Kitarović još nije oduzela odlikovanja ni Dariju Kordiću koji je 2004. osuđen na 25 godina zatvora za zločine počinjene u Ahmićima. Odlikovanja nisu oduzeta ni petorici ostalih osuđenika za ratne zločine u BiH : Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću i Valentinu Ćoriću.

Realizirajući ciljeve o formiranju hrvatske paradržave na tlu Bosne i Hercegovine, a potom njenom priključenju Republici Hrvatskoj, Hrvatsko vijeće obrane je planiralo, a dijelom i ostvarilo zauzimanje općina Prozor, Gornji Vakuf i Novi Travnik i stavljanje pod svoju kontrolu putne komunikacije Tomislav-Grad – Prozor – Gornji Vakuf – Novi Travnik – Vitez, s ciljem komunikacijskog povezivanja hercegovačke sa srednjobosanskom regijom. Time bi se, skoro potpuno, objedinilo područje 30 zacrtanih općina u okviru Hrvatske zajednice Herceg-Bosna koje bi se u narednom periodu pripojile Republici Hrvatskoj.

Saslušanje dvojice zatvorenika: jedan je silovan a drugi pretučen

Iz navedenih razloga, kazivanja o zločinima u Ahmićima nije moguće potpuno sagledati bez uvida u dešavanja, prije svega, u općinama Vitez i Novi Travnik. „Okupacijom Viteza HVO je započeo s užasnim zločinima nad Bošnjacima. Mnogi od njih su pobijeni, a još više ih se našlo u zloglasnim hrvatskim koncentracionim logorima na ovom području. Hrvatske vlasti u ovom gradu 5. i 6. maja progone 500 žena i djece prema selu Preočica. Zatočene Bošnjake iskorištavaju za kopanje rovova i druge teške fizičke poslove. Istodobno upadaju u bošnjačka sela, ubijaju, pljačkaju, pale i stanovništvo protjeruju.“ (Dani, br. 14. Sarajevo, juni 1993, str. 117)

Saslušanja i isljeđivanja Bošnjaka provođena su na raznim mjestima, između ostalog i u štabu zloglasnih “Džokera”, specijalne jedinice HVO-a koja je djelovala na području Viteza i čiji su bojovnici učinili strašne zločine nad civilnim bošnjačkim stanovništvom. „Anto Furundžija, ratni zločinac koji je od strane snaga UN-a uhapšen u decembru 1997. godine u Vitezu i predat Haaškom sudu, prisustvovao je u štabu ‘Džokera’ 15. maja 1993. saslušanju dvojice zatvorenika. Jedan je silovan a drugi pretučen.“ (Oslobođenje, 19. decembar 1997, str. 4. Članak pod naslovom: Džoker i vlasnik piljare)

Jedan od ključnih ljudi u zločinima nad bošnjačkim stanovništvom bio je i Vlatko Kupreškić, kojeg su, također, zbog počinjenih ratnih zločina, snage UN-a lišile slobode i odvele u Haag radi istrage i suđenja. Za svoje zločine hrvatski zločinci se pokušavaju iskupiti tvrdnjama kako su u ovom logoru zatočeni dobrovoljci i strani plaćenici iz islamskih zemalja koji su “priznali da su došli u Bosnu da pomognu svojoj braći muslimanima u borbi za islamsku državu. Mada su izvještaji UNPROFOR-a drugačiji, oni i dalje pričaju svoju priču i čine nezapamćene zločine nad civilnim bošnjačkim stanovništvom. U Vitezu su, prema iskazima mnogih stradalnika, kolovođe svih stradanja bošnjačkog stanovništva bili Anto Valenta i Pero Skopljak, bivši fratar”. (Ljiljan, br. 48, decembar 1993, str. 4.) U privatnoj kući u bošnjačkoj mahali kod “Impregnacije” na početku samog napada na Bošnjake HVO je zatvorio oko 200 žena, starica i djece. Zločinci su pljačkali zatočenice, a nekoliko izdvojili u druge kuće i noću silovali.

Bungalov se nalazio 4 kilometra od Viteza, na lijevoj strani puta prema Sarajevu. “Tu je bio ženski logor koji je hrvatskim zločincima služio za iživljavanje nad Bošnjakinjama. Nedaleko od tog sramnog stratišta bila je baza snaga UN-a koja se nalazila u krugu firme ‘IMPREGNACIJA’, kao i komanda elitne jedinice HVO-a. Nakon potpisivanja primirja između Armije Republike Bosne i Hercegovine i HVO-a i otkrivanja groznih zločina koje su zločinci HVO-a počinili nad Bošnjacima, kreatori genocidne politike nad bošnjačkim stanovništvom izbrisali su sve tragove svojih zločina, pa su i Bungalov spalili, tako da su od njega ostali samo betonski temelji.” (Muharem Omerdić, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992–1995), El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 292.)

Armija RBiH bila angažirana na borbenim linijama Srba i JNA

Prvi veći incident i prvi napad HVO-a na mjesnu zajednicu Ahmići, ali i na Republiku Armiju Bosne i Hercegovine u Vitezu, dogodio se 20. oktobra 1992. Naime, HVO je 19. oktobra 1992. počeo napad na Armiju Republike Bosne i Hercegovine u Novom Travniku, uz ultimativan zahtjev da napad neće prestati dok se Armija ne stavi pod kontrolu HVO-a, a njen komandant Refik Lendo ne preda. Strategija HVO-a se sastojala u tome da, koristeći bolju uvezanost i opremljenost svojih postrojbi, pojedinačno okupira općinu po općinu, predstavljajući to domaćoj i stranoj javnosti kao lokalni incident, odnosno, odbranu ekskluzivno hrvatskih prostora.

Armija Republike Bosne i Hercegovine u prvoj fazi razvoja i angažiranja prema borbenim linijama pobunjenih bosanskih Srba i bivše JNA nije bila u mogućnosti da efikasno odgovori na ovakvu strategiju HVO-a. Zbog upućivanja postrojbi HVO-a iz Kiseljaka, Kreševa, Fojnice i Busovače u pravcu Novog Travnika, od strane Stožera Operativne zone središnja Bosna, Okružni štab Zenica je naredio Štabu Teritorijalne odbrane Vitez da postavi kontrolne punktove u naseljenim mjestima Grbavica i Ahmići. Zadatak punktova je bio da na glavnoj komunikaciji Busovača − Novi Travnik zaustave prolazak postrojbi HVO-a u pravcu Novog Travnika, te tako spriječe sukobe širih razmjera. Tokom noći između 19. i 20. oktobra 1992. vođeni su pregovori između Štaba Teritorijalne odbrane Vitez, koji je imao sjedište u zgradi Srednjoškolskog centra “Vitez” u Vitezu, i predstavnika tzv. Vlade HVO-a Viteza Ivice Šantića i zapovjednika brigade HVO-a Vitez Marija Čerkeza. Šantić i Čerkez su zahtijevali od Štaba Teritorijalne odbrane da se uklone punktovi kako bi postrojbe HVO-a mogle nesmetano prolaziti prema Novom Travniku. Štab Teritorijalne odbrane Vitez uslovio je ove zahtjeve prekidom napada HVO-a na Armiju Republike Bosne i Hercegovine u Novom Travniku. Šantić i Čerkez su u pregovorima tvrdili da oni ne mogu zaustaviti napade HVO-a, već da to može uraditi samo Dario Kordić. Na pitanje predsjednika Izvršnog odbora Skupštine općine Vitez, Fuada Kaknje, gdje se nalazi Kordić i kako se može s njim obaviti razgovor, Šantić je odgovorio da je on u Novom Travniku i izdiktirao telefonski broj na koji se može nazvati. Kaknjo je odmah pozvao Kordića, koji je, uz psovke i ultimatum, odbio svaku mogućnost prekida napada HVO-a na Novi Travnik dok se Armija Republike Bosne i Hercegovine ne stavi pod komandu HVO-a, a Refik Lendo ne preda.

Ovdje je veoma važno naglasiti da su gotovo svi prisutni u ovim razgovorima putem telefonske slušalice čuli, pošto je linija bila otvorena, jer se prethodno na telefon javila druga osoba i zamolila da se sačeka nekoliko trenutaka, kako Kordić izdaje naredbe jedinicama HVO-a da svim sredstvima napadaju na Armiju Republike Bosne i Hercegovine.

Kako sam preživio strijeljanje

“Tog jutra su nas iznenada napali, 16. aprila 1993. godine. Najednom je zagruhalo, zapucalo. Moja kuća se nalazi na periferiji sela i prva se našla na udaru napadu. Vojska je opkolila kuću i nismo se imali kuda izvući”, sjeća se u razgovoru za Al Jazeeru Abdulah Ahmić, kome su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u napadu na Ahmiće ubili roditelje, brata i tri sestre.

Abdulahov otac je otvorio vrata, koja su preko noći bila zaključana. Ugledali su dvojicu vojnika, namazanih garežom, naoružani automatskim puškama.

Krupniji vojnik je naredio onom mlađem da pričuva oca i sina dok on pretrese kuću u potrazi za oružjem.

Pucanj u sljepoočnicu

Nakon što je izašao, naredio je mlađem da izvrši naređenje. “Ja to ne mogu”, odgovorio je mladić.

“Dobro, ja ću izvršiti naređenje, a ti ćeš upamtiti za ovo”, kazao je i odveo nas ispod kuće.

Brat Muris, koji je stanovao u donjem spratu, ležao je ubijen ispod kuće.

Krupni vojnik je potom pred Abdulahovim očima ispalio metak u sljepoočnicu njegovog oca, koji je ostao na mjestu mrtav.

“Zatim sam i ja iskoračio. Gledao sam pravo u oči. U momentu kada je ispalio metak, ja sam vjerovatno trznuo glavom, tako da mi je metak prošao u predjelu lica”, pokazao je Abdulah na mjesto kuda je prošao metak.

Odglumio je da je mrtav, a potom je preko noći uspio doći do jedne zapaljene kuće u gornjem dijelu sela.

“Nakon jednog ispaljenog metka, vojnici su otišli, a ja sam pobjegao do ceste, gdje sam mislio da ću zaustaviti kamione UNPROFOR-a i izvući se. No, nisam uspio i sakrio sam se u kanal s vodom gdje sam proveo cijeli dan. Navečer, oko 22 sata, izašao sam iz kanala u potpunosti mokar”, sjeća se Abdulah.

Budući da je selo bilo obasjano vatrom kuća koje su gorjele, vojnici su me primijetili. “Opkolili su kuću i cijelu noć su stražarili”, dodaje Abdulah.

Ujutro sam čuo majčin glas, koja je zapomagala: “Ubiše mi čovjeka i sinove…” Ona i sestre su prenoćile u jednoj hrvatskoj kući, a kasnije su odvedene u gornji dio sela, gdje su ubijene i zapaljene u kući Huseina Ahmića.

Borba s bolešću

Sutradan su na zapaljenu kuću u kojoj sam prenoćio hrvatski vojnici bacili ručnu granatu, ali je njega samo materijal okrznuo. “Ja sam ostao živ, Allahovo davanje”, kaže Abdulah.

Nakon toga je uz pomoć starijih komšija Hrvata uspio otići do naselja u kojem su bili zarobljeni bošnjački civili. Nekoliko dana kasnije je razmijenjen u Novom Travniku. U međuvremenu, prvu pomoć mu je pružio jedan veterinar, zatvorenik. On mu je davao antibiotike uvečer i ujutro.

“Sestre su mi ubijene, otac brat. Mlađi brat je preživio taj napad. Izbjegao je sa ženom i djecom u Zenicu. Kasnije je poginuo od granate u Vitezu. Samo sam ja ostao od mnogobrojne porodice”, govori Abdulah.

Jedini preživjeli član porodice se u međuvremenu oženio. Ima jednog sina.

U akciji posebne jedinice HVO-a Džokeri i Maturice 16. aprila 1993. spaljeno je i ubijeno 116 civila, među kojima je bilo najviše djece, žena i staraca.

Pred Abdulahom sada stoji borba sa bolešću. Zbog svega što je preživio otkazali su mu bubrezi i već godinama ide na dijalizu.
Slični članci

Prisutni na bošnjačkoj strani su tada bili iznenađeni saznanjem da Kordić ima komandnu poziciju u HVO-u, jer je bila poznata činjenica da on nije bio stručan za vojna pitanja. Međutim, nisu bili iznenađeni i njegovim odbijanjem da obustavi napade u Novom Travniku, jer je tako nešto bilo vrlo teško od njega i očekivati, s obzirom na politički projekt koji je on provodio u srednjoj Bosni. Pošto tokom noći nije postignut nikakav sporazum s predstavnicima HVO-a, uslijedila je blokada zgrade Štaba Teritorijalne odbrane, a zatim i oružani napad. Do oružanog napada HVO-a na Štab R. Armije BiH, sa sjedištem u zgradi Srednjoškolskog centra “Vitez” u Vitezu, došlo je oko 1 sat poslije pola noći 19/20. oktobra 1992. U trenutku napada u zgradi su, pored ostalih, bili prisutni: komandant Štaba TO Šefkija Džidić, predsjednik Izvršnog odbora Skupštine općine Vitez Fuad Kaknjo i predsjednik Općinske organizacije SDA Munib Kajmović. U ranim jutarnjim satima, 20. oktobra 1992, zbog nemogućnosti adekvatne odbrane, Štab se zajedno s prisutnim vojnicima povukao u Stari Vitez. HVO je, 22. novembra 1992, izveo i napad na Logistički odjel baze Armije Republike Bosne i Hercegovine u Vitezu i tako definitivno okupirao novi dio grada Viteza.

Napad 20.10. 1992. – HVO bombardovao sa 200 granata

U rano jutro, 20. oktobra 1992, došlo je do napada HVO-a na mjesnu zajednicu Ahmići i kontrolni punkt Armije Republike Bosne i Hercegovine. Napad je bio veoma jak i dobro pripremljen, a trajao je oko sedam sati. U prvoj fazi napada, HVO je ispalio oko 200 granata različitog kalibra. Nekoliko pripadnika Armije BiH, koji su držali kontrolni punkt i koji su bili nastanjeni u mjesnoj zajednici Ahmići, u nemogućnosti da se odbrane, povukli su se sa komunikacije Busovača − Vitez. Tako je silom oružja uklonjen kontrolni punkt koji je, barem u tom trenutku, bio povod za žestok napad HVO-a. Na taj način HVO je preuzeo kontrolu komunikacije Busovača − Vitez − Novi Travnik i mogao je neometano upućivati svoje bojovnike u napade na Bošnjake Novog Travnika.

Pošto je HVO uspio okupirati veći dio grada i značajan prostor općine Novi Travnik, došlo je i do prekida sukoba. Ipak, glavni strateški cilj HVO-a nije bio ostvaren, jer nije uspio preuzeti kontrolu nad komunikacijom (put spasa) Novi Travnik − Gornji Vakuf. Razlog što HVO nije uspio u potpunosti realizirati svoje strateške ciljeve u tom periodu leži u otporu Armije BiH u Novom Travniku, ali jednim dijelom i u otporu Armije Republike Bosne i Hercegovine u Vitezu, koja je držala kontrolni punkt u Ahmićima i na Grbavici u vrijeme rane faze sukoba u Novom Travniku, te tako spriječila veću koncentraciju bojovnika HVO-a u ovom gradu, odnosno, spriječila je narušavanje kakve-takve vojne ravnoteže na početku ovog sukoba. (Izvještaj o radu Izvršnog odbora općine Vitez za period 1991. do 1994. od 12. augusta 1994. i Izvještaj o napadu pripadnika HVO-a na Komandu pozadine Štaba TO Vitez od 22. novembra 1992.)

Posljedice napada HVO-a za stanovnike mjesne zajednice Ahmići bile su veoma teške: jedno lice je poginulo, više građana je lakše i teže ranjeno, između 10 i 15 kuća i pomoćnih objekata je zapaljeno, mnoge kuće su pretrpjele znatna oštećenja, zapaljeno je više automobila i dva autobusa, ubijeno je i nekoliko grla stoke, itd. HVO je u vrijeme ovog napada gađao džamije u Ahmićima, Starom Vitezu i Preočici. Tako je ova vojna struktura vrlo jasno pokazala svoj barbarski odnos prema vjerskim objektima drugih religija i naroda. Pošto je zbog napada HVO-a veliki broj Bošnjaka morao privremeno napustiti svoje domove u Ahmićima, ovaj događaj se može tretirati i kao početak planiranog progona Bošnjaka s prostora općine Vitez. Ova zbivanja u Ahmićima od 20. oktobra 1992, sasvim sigurno, imaju direktan utjecaj i na genocid koji su počinili pripadnici HVO-a 16. aprila 1993, u ovoj istoj mjesnoj zajednici. Naime, na jednoj od konferencija za štampu u Busovači, a one su bile isključivo u funkciji širenja propagande o ugroženosti hrvatskog pučanstva i hrvatskog prostora od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine, Dario Kordić je izrekao jednu oštru prijetnju mjesnoj zajednici Ahmići, zbog njene uloge u oktobarskim događajima vezanim za sukobe u Novom Travniku. Ovu prijetnju nije ozbiljno tretirao Štab Armije Republike Bosne i Hercegovine u Vitezu niti Bošnjaci u Ahmićima. Nažalost, te prijetnje nisu bile bez osnova, što će kasnije potvrditi i događaji iz aprila 1993. Zato se i može smatrati da zbivanja iz oktobra 1992. imaju određenu vezu i utjecaj na aprilske događaje 1993, odnosno, da oktobarski događaji predstavljaju uvod u zločin koji su počinili pripadnici HVO-a aprila 1993.

Pozvali predstavnike Bošnjaka na pregovore pa ih pretukli

Prvi oružani napad Hrvatskog vijeća obrane na jedinice Teritorijalne odbrane izvršen je 18. juna 1992. Komandant Teritorijalne odbrane Novi Travnik, Refik Lendo, 19. juna 1992, pozvan je od strane Predsjednika Kriznog štaba općine Novi Travnik, Zvonka Grabovca, na pregovore, u zgradu Skupštine općine, s ciljem smirivanja situacije. Tom prilikom su mu postavljeni uslovi da do 19.00 sati jedinice Teritorijalne odbrane pređu pod komandu Hrvatskog vijeća obrane, a ako ne pristanu, bit će prema njima primijenjena sila. Odlučeno je da se ultimatum Hrvatskog vijeća obrane ne prihvati. Zakazan je novi sastanak u Domu kulture Novi Travnik, gdje su pozvani predstavnici Teritorijalne odbrane i Bošnjaci iz civilne vlasti. Umjesto na sastanak u Dom kulture, odvedeni su u kafić “Grand” i pretučeni, a jedinice Hrvatskog vijeća obrane su napale zgradu Štaba teritorijalne odbrane Novi Travnik.

Godišnjica ubistva u Trusini

U mjestu Trusina, koje se nalazi 20-ak kilometara od Konjica, 16. aprila1993. ubijeno je, prema podacima Suda Bosne i Hercegovine, 19 civila i trojica zarobljenih pripadnika HVO-a. Za taj ratni zločin pred Sudom BiH osuđeno je više osoba.

U toku borbenih djelovanja u večernjim satima u hotel je stigao i predstavnik Regionalnog štaba teritorijalne odbrane Zenica, Džemal Merdan, s ciljem smirivanja situacije i dogovora o razmjeni zarobljenika. Dana 20. juna 1992. održani su pregovori Teritorijalne odbrane i Hrvatskog vijeća obrane i postignut je dogovor o smirivanju situacije i razmjeni zarobljenika. Period od juna do oktobra 1992. je vrijeme napetosti i stalnog iščekivanja novih napada. Do većeg oružanog sukoba došlo je 19. oktobra 1992. Hrvatsko vijeće obrane Novi Travnik napalo je jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine. Borbe su vođene na cijelom prostoru općine Novi Travnik. Hrvatsko vijeće obrane nastojalo je uspostaviti kontrolu nad komunikacijom Vitez – Novi Travnik – Gornji Vakuf – Prozor. U borbama je bilo dosta poginulih i ranjenih, a izvršena je i nevidljiva podjela grada, na “donji” dio, pod kontrolom HVO-a, i “gornji” dio, uključujući i fabriku “Bratstvo” Novi Travnik, pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Period od novembra 1992. do aprila 1993. karakterizira stalno zategnuta situacija u odnosima između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane. Hrvatsko vijeće obrane postavlja punktove, pljačka i hapsi Bošnjake, a na Bošnjake nastanjene u dijelu grada pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane vrši se psihološki pritisak i zastrašivanja, zbog čega se Bošnjaci pokreću u izbjeglištvo.

Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane 3. juna 1993. započinju s otvorenim protjerivanjem preostalog bošnjačkog stanovništva iz dijela grada, koji je bio pod njihovom kontrolom. Istjeruju ih iz kuća i stanova i pljačkaju njihovu imovinu. Isti dan Hrvatsko vijeće obrane je izvršilo napad na jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine kod Vatrogasnog doma i na Releju. Od tog momenta započinju žešća borbena djelovanja koja traju sve do februara 1994.

Haške presude

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.

Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine, oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.

Izvor: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Udruženje građana-žrtava rata ‘92-‘95. „16. APRIL“ AHMIĆI, Sarajevo, 2013

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.