GUŠI SE U PLASTICI: Jadransko more među zagađenijima u Europi

KOLIČINA i zastupljenost plastičnog otpada na dnu Jadranskog mora među najvišima su u Europi nakon sjeveroistočnog dijela Sredozemnog i Keltskog mora. Otpad u Jadran stiže od oko četiri milijuna ljudi koji žive uz njegove obale, a taj se broj tokom turističke sezone poveća gotovo šest puta, upozorio je međunarodni tim stručnjaka u studiji objavljenoj u časopisu Marine Pollution Bulletin.

Jadran nije onoliko čist koliko mislimo

O problemu otpada u Jadranu razgovarao sam sa stručnjacima iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo te s dosta članova jedne splitske udruge ronilaca koja organizira akcije čišćenja. Budući da su njihovi fokusi rada pomalo različiti – kod prvih ima nešto više rada s nevidljivom mikroplastikom, a kod drugih s vidljivim otpadom svih vrsta – njihove percepcije problema također se blago razlikuju.

I jednima i drugima sam na početku naših razgovora ispričao jednu anegdotu otprije nekoliko godina kako bih čuo njihove reakcije.

Nedostaje prave ljubavi prema moru

Kupajući se podno zidina u Dubrovniku vidio sam jednog dječaka kako baca role toaletnog papira u plićak plaže, jednu za drugom. Zamolio sam ga da prestane, a on me je, kao Purgera, poslao u Zagreb i još negdje usput jer je to “njegovo more” zaprijetivši mi usput svojim starijim bratom koji je u blizini igrao vaterpolo.

Svi s kojima sam podijelio tu priču rekli su mi otprilike isto: da je problem u infantilnom, odnosno nezrelom razumijevanju posjedovanja kao eksploatacije za uživanje bez odgovornosti, odnosno o pomanjkanju prave ljubavi prema moru, koje je svojstveno i odraslom stanovništvu Hrvatske, ne samo djeci. Nešto slično rekli su mi i moji sugovornici na temu razbijanja obale radi vađenja prstaca.

Jadran je malo, plitko i poluzatvoreno more, što ima štetne posljedice

Prije svega treba istaknuti da je poseban problem Jadrana to što se radi o prilično malom, plitkom i poluzatvorenom moru koje je sa Sredozemnim, koje je također poluzatvoreno i zagađeno, povezano Otrantskim vratima, širokima samo 80-ak kilometara.

U južne hrvatske vode većina plastičnog otpada, oko 90%, dolazi zahvaljujući strujama i vjetrovima od naših južnih susjeda, ponajviše iz Albanije, što je pokazala studija “Plutajući morski otpad – zanemarivanje ne znači nepostojanje” predstavljena 2009. godine u Šibeniku za vrijeme Adriatic Boat Showa.

To ponajprije vrijedi za naše južne otoke. U priobalnim krajevima, osobito u vodama oko većih gradova i uz ušća rijeka poput Neretve, plastika stiže iz većih gradova Hrvatske i BiH.

22 ribarska broda izvukla gotovo 30 tona otpada

Plastika čini između 60% i 80% otpada koji se nalazi u europskim morima. Koliko se u vodama i na dnu hrvatskog Jadrana može naći plastike, teško je procijeniti.

Stanje tek djelomično ilustrira činjenica da je u sklopu EU-ova projekta čišćenja mora DeFishGear, u kojem su sudjelovala 22 broda dviju ribarskih zadruga iz Hvara i iz Tribunja u mrežama izvađeno gotovo 30 tona otpada, odnosno prosječno 50 do 100 kilograma po koćarici mjesečno. A to je tek djelić otpada koji se slučajno zaplete u mreže.

Hrvati nisu najveći problem

Dr. sc. Pero Tutman iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu (IZOR) kaže da od 70% do 80% otpada u mora dolazi s kopna, dok ostalo stiže s mora od transporta, turističkih aktivnosti, nautičkog turizma, ribarstva, s offshore platformi  i sl.

“Otpad s kopna dolazi uglavnom zahvaljujući vjetrovima koji ga nose s ulica gradova i s odlagališta smeća, posebno za jakih bura koje su česte na našim obalama”, upozorava Tutman.

Dodaje da naši deponiji nisu napravljeni kako treba pa velike količine vrećica, najlona za umotavanje hrane i sličnog dospijevaju u more. Također, za velikih kiša smeće se otplavljuje s ulica i iz deponija u more. Otpad se nerijetko odlaže u odlagalištima blizu rijeka pa ga one kada nabujaju nose u more, nerijetko u tonama.

Na 100 metara dužine skupljeno 200 kilograma otpada

“Mikroplastika u more dospijeva među ostalim i sustavom otpadnih voda. Primjerice, dobar dio otpada po brojnosti koji smo našli na obalama tijekom naših istraživanja su higijenski štapići za uši. Oni pokazuju da sustav za fizičko pročišćavanje otpadnih voda ne funkcionira svuda kako bi trebao jer bi ih mehaničke rešetke morale zadržavati. Također, ti štapići ne bi smjeli završavati u kanalizaciji jer bi ih ljudi trebali bacati u kante za smeće, a ne u zahodske školjke. To pokazuje da higijenske navike ljudi u nekim krajevima u našoj regiji nisu na naročito visokim razinama. Pritom treba znati da otpad koji se pronađe na obalama predstavlja tek 10% do 15% otpada koji završava u moru. Ostalo se nakuplja na morskom dnu. Koliko točno otpada završava u moru, teško je procijeniti, no samo u jednoj akciji monitoriranja na Paklenim otocima kraj Hvara skupili smo na jednom potezu od oko 100 metara dužine i 4 metra širine oko 200 kg otpada. U područjima koja su okrenuta gradovima može ga biti i značajno više”, kaže.

“Mediteran je nažalost jedno od zagađenijih mora zato što je poluzatvoreni bazen, a gravitira mu cijeli niz zemalja različitog civilizacijskog dosega. Tu su brojne zemlje Azije, Afrike i Europe, a nažalost razina ekološke svijesti i ponašanja nije svuda na najvišoj razini”, tumači splitski znanstvenik.

Ipak, smatra da je u Hrvatskoj ekološka svijest solidna te da raste.

“To dobro pokazuje jedna anegdota. U jednom gradu pozvali su ronioce da im dođu u akciju čišćenja. Pokazalo se da otpada nije bilo. Očistili su ga neki drugi ronioci ranijih godina, a u međuvremenu ljudi nisu bacali novi otpad. Ekološka svijest kod nas ipak postupno raste”, priča nam splitski znanstvenik.

Era plastike – problem je u nama, ne u plastici

Otpad, osobito plastični, veliki je globalni problem. U travnju su istraživači bili šokirani kada su tijekom najdubljeg zarona u povijesti u Marijanskoj brazdi na dubini od gotovo 11 km pronašli plastičnu vrećicu i omote od slatkiša. U jednom istraživanju provedenom u šest najdubljih brazdi na svijetu utvrđeno je da svi rakovi koji ondje žive u tijelima imaju tragove mikroplastike.

Posljednjih godina sve je više vijesti koje pokazuju da se morske životinje doslovno dave u otpadu. Primjerice, National Geographic u aprilu je objavio vijest da se na pješčanu plažu na Sardiniji nasukala trudna ulješura u čijem je želucu pronađeno oko 23 kg plastike. Više od dvije trećine njezinog želuca bilo je ispunjeno plastikom – ribarskim mrežama i najlonom, plastičnim vrećicama, cijevima te čak i plastičnim tanjurima.

“Nikada nisam vidio toliko veliku količinu plastike”, rekao je morski biolog Luca Bittau iz neprofitne organizacije SEAME Sardinia. “To je izgledalo kao da je naš svakodnevni život ondje, samo u želucu ulješure”, dodao je, ističući kako je ta spoznaja za njega bila poražavajuća.

među u Europi

Plastika je svugdje

U suvremenom svijetu plastika je posvuda. Ona je jeftin, praktičan i izdržljiv materijal koji ima vrlo široku primjenu. Koristi se u sve moguće svrhe od ambalaže za hranu i pića preko automobilske i tekstilne industrije do brojnih rekvizita u medicini. Upravo njezine prednosti – dostupnost, niska cijena proizvodnje, izdržljivost i trajnost – u ekološkom kontekstu postale su njezine glavne mane. Od nje je teško odustati, no svakako možemo značajno smanjiti njeno nepotrebno korištenje i nepravilno odlaganje.

Jedna studija objavljena 2017. u časopisu Science Advances pokazala je da su ljudi u eri plastike, koja je započela sredinom 20. stoljeća, do 2015. proizveli oko 9,13 milijardi tona plastike, od kojih je oko sedam milijardi završilo kao otpad. Od toga je samo 9% reciklirano, 12% je spaljeno, a oko 79% završilo je na odlagalištima i u prirodi. Prema istoj studiji, do 2050. na odlagalištima i u prirodi završit će oko 13 milijardi tona plastičnog otpada.

Uskoro će u oceanima biti više plastike nego ribe

među u Europi

Prema procjenama stručnjaka, svake godine u oceane dospije između pet i 13 milijuna tona plastike, a u njima se već nalazi više od 150 milijuna tona. Nastavi li se ista praksa istim tempom, do 2025. bit će je gotovo 250 milijuna tona, odnosno jedna tona plastike na tri tone ribe. Do 2050. bit će je više nego ribe!

Plastika u mora dolazi iz 192 zemlje s izlazom na mora i oceane, no 20 zemalja odgovorno je za više od 80% plastičnog otpada u oceanima. Na prvom mjestu onečišćivača je Kina, a slijede Indonezija, Filipini, Tajland i Vijetnam (karta gore).

Opasnosti mikroplastike – nevidljiva, neistražena, a sveprisutna

među u Europi

Plastični otpad koji možemo vidjeti, koji vizualno nagrđuje more i kopno, u koji se zapliću ili ga gutaju morska i kopnena stvorenja, tek je vidljiviji dio problema. Drugi, potencijalno veći, predstavljaju sićušni, oku nevidljivi djelići koji se nazivaju mikro i nanoplastika.

Mikroplastika (komadići manji od 5 mm) u okoliš može dolaziti iz primarnih izvora, kao što su primjerice industrijska proizvodnja plastike, tekstila i kozmetike ili perilice za rublje u kojima se peru sintetičke tkanine. Drugi dio nastaje mehaničkom i fotokemijskom razgradnjom većih predmeta.

Prema izvještaju tima znanstvenih savjetnika EU-a objavljenom u aprilu 2019., istraživanje mogućih prijetnji koje za zdravlje ljudi i okoliša predstavljaju čestice mikro i nanoplastike (veličine manje od nekoliko mikrona) još je u povojima. Prije svega, sama plastika relativno je nov materijal, a svijest da je ima posvuda – u moru, zraku, tlu i organizmima – još je novija. Osim toga, istraživanja manjih čestica mikroplastike, a osobito nanoplastike, vrlo su zahtjevna jer su one toliko sitne da se ne mogu otkriti uobičajenim metodama kao što je filtriranje.

Mikroplastike bi moglo biti puno više nego što se misli

No neka novija istraživanja pokazuju da koncentracije mikroplastike rastu sa smanjenjem njezinih dimenzija. To pak znači da bi njezine koncentracije u okolišu mogle biti značajno veće nego što se procjenjuje.

Nadalje, za očekivati je da toksičnost i relativna lakoća kojom mikroplastika, odnosno nanoplastika, prolazi kroz biološke barijere i ulazi u tkiva i organe živih bića raste s padom njezinih dimenzija. Za sada se još uvijek ne zna na koji način se mikroplastika različitih oblika i sastava prenosi i nakuplja u okolišu i u organizmima. Također, neki oblici plastike ne moraju biti toksični u izvornom obliku, ali to tijekom razgradnje u okolišu mogu postati ili pak na sebe mogu vezati određene toksične spojeve. Konačno, za sada se ne zna ni u kojoj mjeri i koliko dugo mikroplastika zadržava svoj izvorni sastav, a u kojoj mjeri se razgrađuje na prirodne sastojke kao što su mikrobna masa i CO2.

Prema jednom novom istraživanju, koje je naručio World Wildlife Fund (WWF), ljudi globalno tjedno preko zraka, vode i hrane u tijelo unose oko 2000 čestica mikroplastike, što je ekvivalent jednoj kreditnoj kartici.

Jedna druga studija utvrdila je da Amerikanci godišnje unose oko 121.000 čestica mikroplastike, a ako piju isključivo flaširanu vodu, još oko 90.000.

Zbog svega navedenog, znanstveni tim savjetnika EU-a u svojem izvješću upozorava da bi ekološki rizici mikroplastike, ako se njezina emisija u okoliš nastavi istim tempom, do kraja stoljeća mogli postati vrlo rašireni i ozbiljni.

Moguća rješenja: edukacija, zabrane, odlaganje

Rješenja problema su brojna. Prije svega to su kvalitetnije odlaganje i recikliranje, edukacija, odnosno podizanje razina svijesti, smanjivanje proizvodnje i zabrana prodaje nepotrebnih proizvoda za jednokratnu upotrebu te ekološke akcije čišćenja mora i priobalja.

U ožujku ove godine Europski parlament izglasao je velikom većinom zakon kojim će se do 2021. zabraniti proizvodnja deset jednokratnih plastičnih proizvoda kao što su, primjerice, slamke i plastični pribor za jedenje. Europarlamentarci su se također složili da bismo do 2029. trebali reciklirati oko 90% svih plastičnih boca za pića. Osobno sam se uvjerio da je u Sloveniji već danas gotovo nemoguće kupiti plastične vrećice.

Prema novom zakonu duhanska industrija morat će plaćati troškove prikupljanja filtara cigareta, a proizvođači ribarske opreme njihovo vađenje iz mora.

Nažalost, kada je riječ o recikliranju i energetskom korištenju plastike, Hrvatska je na uobičajenom dnu EU-a – peta je odostraga nakon Malte, Cipra, Grčke i Bugarske (grafikon dolje: obratite pozornost na skupinu zemalja koje gotovo ništa plastike ne odlažu).

Tutman smatra da je najvažnije rješenje odvojeno odlaganje otpada na takav način da plastika bude sigurno zbrinuta.

“Ne bi trebalo dopustiti da se ona odlaže na deponije jednostavno na zemlju jer uvijek postoji opasnost da je vjetrovi otpušu u rijeke i u more, što se vrlo često događa u Dalmaciji u kojoj ima puno bure”, kaže Tutman.

Stručnjaci smatraju da je također jako važno podizanje razine svijesti stanovništva, na kojem ponajviše treba raditi u predškolskom i školskom obrazovanju. Konačno, važno je i pravilno informirati turiste.

Razna rješenja za uklanjanje plastike

Posljednjih godina brojni znanstvenici u svijetu rade na različitim rješenjima za problem plastike. Jedno od takvih mogla bi biti njezina razgradnja.

U 2016. japanski su znanstvenici u časopisu Science objavili da su otkrili vrstu bakterije (Ideonella sakaiensis) koja na molekularnoj razini razgrađuje poliester (PET), jednu od najraširenijih vrsta plastike.

U travnju 2018. britanski su znanstvenici istražujući enzime bakterije Ideonella sakaiensis slučajno proizveli enzim još bolji za razgradnju plastike u sastavne komponente. Plastične boce u kontaktu s njime počinju se razgrađivati već kroz nekoliko dana, dok im u oceanima trebaju stoljeća. Ideja ovog procesa je da bi se od kemikalija nastalih razgradnjom lako mogla ponovno stvarati plastika bez potrebe za proizvodnjom nove. Sljedeći korak je da se tehnika učini funkcionalnom u velikim razmjerima.

Jedan od grandioznijih projekata čišćenja oceana, nazvan Ocean Cleanup, 2018. pokrenuo je nizozemski Hrvat Boyan Slat. Nažalost, on nije uspio, iako je puno obećavao i dobio podršku i financije milijuna ljudi širom svijeta, među ostalim i bogataša Silicijske doline.

U mora stiže više smeća nego što se stiže izvaditi

Tutman ističe da otpad u mora stiže mnogo lakše nego što se može izvaditi. U Hrvatskoj čišćenje se uglavnom svodi na ronilačke akcije vađenja i na sudjelovanje ribara u odlaganju onoga što se zaplete u njihove mreže.

U posljednjih nekoliko desetljeća usvojen je velik broj pravnih akata na regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini kako bi se pokušalo riješiti pitanja vezana za otpad u moru. Jedan od njih su aktivnosti povezane za uklanjanje otpada koji se nađe u koćarskim lovinama, tzv. “fishing for litter (pecanje smeća)”. To je vrlo jednostavna i učinkovita inicijativa kojom se u smanjivanje količine otpada s morskog dna uključuje ribarski sektor: ribari koćari prikupljaju otpad s morskog dna koji se zatekne u njihovim mrežama tijekom uobičajene ribolovne aktivnosti. On se potom pohranjuje na brodu u vreće za smeće, a nakon pristajanja na obalu odlaže se u odgovarajuće komunalne kontejnere. U Hrvatskoj se ovakve aktivnosti kontinuirano provode od 2014. godine u ribarskim lukama Tribunj i Vira na otoku Hvaru.

“Naši ribari su rekli da ne čiste zbog nagrade, nego zato što je to dobro”

“Naši ribari su se u europski projekt nazvan Fishing for Litter uključili dobrovoljno. Mi smo im za nagradu kupili neke ribarske rukavice, cipele i odijela, međutim oni ni to nisu htjeli prihvatiti”, objasnio je Tutman.

Kaže da talijanski ribari nisu bili toliko entuzijastični da volontiraju te da su tražili da im se prikupljanje otpada plaća.

“Naši ni u jednom trenutku nisu tražili nikakve naknade. Naprotiv, kada smo im nudili opremu, rekli su da oni to ne rade zbog nagrade već zato što prepoznaju da je to dobro, da je projekt dobar, te da oni tako rade već godinama i bez njega. Jedini problem im je sustav prihvata, odnosno zbrinjavanja otpada koji ne funkcionira kako bi trebao. Trebalo bi postaviti dodatne kontejnere za prihvat otpada s mora”, kaže Tutman. INDEX.HR

Slični članci

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.