DOKUMENTI O AGRESIJI NA BiH: Plansko i sistematsko bombardiranje iz Srbije

Brojni dokazi potvrđuju ključnu umiješanost Beograda u rat u Bosni i Hercegovini, prisustvo jedinica Vojske Jugoslavije, logističku podršku za Vojsku Republike Srpske…

Postoje činjenice i istine o zločinima koje ne mogu doći do punog izražaja sve dok se ne ispišu u formi sudske presude. Jedna o takvih činjenica je da je Srbija 1992. godine izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. I pored brojnih dokaza, dokumenata, sudskih svjedočenja i grobova žrtava agresije, opet nedostaje taj krucijalni dokument koji “proizvodi pravno djejstvo”. Amnestirajuća i za Beograd spasonosna okolnost je da je Međunarodni sud pravde odbio zahtjev BiH za reviziju presude po tužbi protiv Srbije i Crne gore slamka je kojom srbijanski režim uzaludno pokušava spasiti moralni dignitet Srbije.

Istovremeno, i što je njima važnije, Srbija se, za sada, takvim pravnim ishodom uspijeva zaštititi od pravnih, političkih i ekonomskih posljedica nedjela koja je počinila u susjednoj Bosni i Hercegovini. Teško je procijeniti šta je od toga za Srbiju važnije.

Jedno od poglavlja na putu ka Evropskoj uniji bit će pitanje granice sa susjedima. U slučaju Bosne i Hercegovine poznato je da ima spornih mjesta kako na kopnenom dijelu, tako i u koritu rijeke Drine i jezera Perućac. Ostat će još jako dugo otvoreno i pitanje odgovornosti Vojske (Savezne Republike) Jugoslavije i pojedinaca iz Srbije za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini (poglavlje o pravosuđu), zatim pitanje jasnog i nedvosmislenog priznanja genocida počinjenog u Srebrenici, za koji su i haškom presudom označeni odgovornim (za nesprječavanje).

Refreširanje četničkog fašizma

Fingiranje procesa za zločine na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu ni izbliza ne zadovoljava evropske standarde u domenu vladavine prava, a beogradski režim, opterećen kosovskim teretom, ne pokazuje ni naznake spremnosti da bi uskoro mogao kroz sudske procese raščistiti sa devedesetima. Naprotiv, ekstremisti, pod skutima režima, refreširaju četnički fašizam i iz 40-tih i iz 90-tih godina prošlog stoljeća kao vrijeme “slavnog vojevanja za srpstvo i slobodu”.

Na lijevoj strani Drine, u Bosni i Hercegovini, svakog 11. jula u Srebrenici i tokom godine širom Bosne tabuti s kostima i dijelovima tijela žrtava podsjećaju šta se ovdje desilo – genocid. To je svima jasno van razumne sumnje, a dokumenti koji vremenom izlaze na svjetlo dana potvrđuju i karakter rata – agresija Vojske Jugoslavije sa teritorije Srbije na Bosnu i Hercegovinu. Za argumentiranje ove tvrdnje poslužit će neke činjenice o djelovanju Vojske Jugoslavije upravo u neuralgičnom dijelu Podrinja – oko Hidroelektrane Bajina Bašta i jezera Perućac.

Indikativno je bilo da je upravo snagama Vojske Jugoslavije (ne Vojske Republike Srpske) bilo jako važno da potisnu bošnjačko stanovništvo i malobrojne jedinice Armije Bosne i Hercegovine iz tog dijela Podrinja i da Srbija u potpunosti kontrolira jezero, branu i Hidroelektrane Bajina Bašta. (Sličan manevar su poduzeli jedinicama Užičkog korpusa bivše Jugslovenske narodne armije, a kasnije Vojske Jugoslavije, u područjima hidrolelektrana Zvornik i Višegrad.) Preživjeli pripadnici Armije Bosne i Hercegovine sa tog područja, koji su kasnije prošli i golgotu Srebrenice, svjedoče da su od samog početka agresije, ustvari, ratovali samo protiv jedinica Vojske Jugoslavije koje su djelovale sa desne obale Drine i jezera Perućac, a zatim su u povremenim kampanjama i prelazile na bosansku obalu.

‘Diploma’ za gađanja civilnih ciljeva

“U dejstvu na Bosnu i Hercegovinu uključile su se sve vojne jedinice sa teritorije Srbije, prije svega tenkovima, protivavionskim topovima, minobacacima, haubicama. VBR-ovima… Bliže ciljeve gađali su i snajperima. Najugroženija su bila sela Đurđevac. na samo 600 metara od Srbije. a samo ih jezero dijeli, zatim sela Močila, Paljevine, Oštrik, Studenac, Rađenovići, Sjedače, Klotjevac… Udaljenija sela su gađali oruđima većeg kalibra. Tu je tada bilo i mještana i izbjeglica područja gdje je VRS već činio etničko čišćenje”, svjedoči Edin Avdić, komandant jedne od jedinica Armije Bosne i Hercegovine sa tog prostora. Zanimljivo je da se to područje nalazi nasuprot Nacionalnog parka Tara, u kojem je izgrađen niz vojnih objekata i poligon Vojske Jugoslavije za pješadijsku obuku.

Do danas su prikupljeni detaljni podaci o vatrenim položajima Vojske Jugoslavije sa kojih se tuklo po Bosni i Hercegovini. Štaviše, utvrđeno je i da su završni ispit iz artiljerijskog bojevog gađanja pitomci Vojne akademije Vojske Jugoslavije polagali gađanjem civilnih ciljeva u Bosni i Hercegovini sa poligona Vojske Jugoslavije na Tari, što je vrhunac moralne nakaznosti vojnog vrha tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

Slični članci

Oklopnjaci iz Valjeva, municija, granate

Međutim, kada to nije bilo dovoljno, i to je notorna činjenica, jedinice Vojske Jugoslavije su prelazile u Bosnu i Hercegovinu i davale značajnu podršku snagama Vojske Republike Srpske, koje su, uostalom, funkcionirale kao jedinstven vojni sistem. S njima su nerijetko išli i dobrovoljci radikalnih političkih partija iz Srbije i strani plaćenici. Dokument koji objavljujemo sadrži spisak jedinica Vosjek Jugoslavije koje su u januaru 1993. godine stavljene na raspolaganje Bratunačkoj i Zvorničkoj brigadi Vojske Republike Srpske. Radi se (Tačka 5) o oklopno-mehanizovanoj i tenkovskoj jedinici, izviđačkoj, inženjerijskoj i jedinici vojne policije, artiljerijskim i raketnim sastavima iz Valjeva.

Dakle, o učešću jedinica Vojske Jugoslavije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu ne može biti sumnje. Period o kojem se govori bio je kritičan za stanovništvo Podrinja, jer je tada, a najintenzivnije u martu 1993. godine, pokrenuta velika ofanziva srpskih snaga u Podrinju. Ta pomoć je bila izražena i kasnije, bilo u angažiranju jedinica Vojske Jugoslavije i Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije, bilo u logističkoj podršci.

Jedan od dokumenata koji je korišten i u procesima pred Tribunalom u Hagu potvrđuje da su se jedinice Vojske Republike Srpske logistički popunjavale municijom u skladištima Vojske Jugoslavije. Konkretno, korišteni dokument kazuje da se u novembru 1993. godine “za potrebe Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske” preuzima 800.000 komada metaka kalibra 7,9 milimetara iz skladišta Vojske Jugoslavije Bogovođe kod Lajkovca i 192 komada artiljerijskog projektila kalibra 152 milimetra iz skladišta Mrsać kod Kraljeva.

U tom periodu, nakon ofanzive srpskih snaga, taj dio Podrinja najvećim dijelom je etnički očišćen od bošnjačkog stanovništva, slobodna teritorija se smanjivala i počela se formirati enklava Srebrenica, ulazeći u dramatični period izolacije. Opsežna i masovna vojna kampanja, koja je počela u zimu 1993. godine, bila je vojni, operativni dio Plana: Drina, sačinjenog na strateškom nivou u Beogradu. Iz dokumenata o tom planu sasvim je jasno da su Vojska Jugoslavije i Vojska Republike Srpske djelovale kao jedinstvena oružana sila, što potvrđuje i dokument Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije iz novembra 1993. godine, u kojem general-major Dragoljub Ojdanić “obaveštava” komandu Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske o dostignutim linijama jedinica Vojske Jugoslavije u Blosni i Hercegovini.

Osim ‘proširenja srpske teritorije na lijevoj obali Drine’, cilj je bio da hidropotencijali postanu ratni plijen, pa tako Srbija danas duguje Bosni i Hercegovini 2,36 milijardi eura.
Rijeka Drina i jezero Perućac su postali grobnica hiljada ubijenih Bošnjaka i Hrvata duž PodrinjaUstupljeno Al Jazeeri

Iako su djelovanja jedinica Vojske (Savezne Republike) Jugoslavije bilježena na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, karakteristično je bilo djelovanje upravo u Podrinju. Snage Armije Bosne i Hercegovine u to vrijeme, krajem 1993. godine, nisu bile ni svjesne da je opsežna ofanziva srpskih snaga, ojačanih jedinicama Vosjek Jugoslavije i logistikom iz Srbije, ustvari, realizacija strateškog velikodržavnog projekta, koji je u vojnom i političkom domenu bio utemeljen na Direktivi za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i vojske nekadašnje samozvane republike srpske krajine, koju je tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Zoran Lilić (istovremeno i predsjednik Vrhovnog saveta odbrane) potpisao 15. novembra 1993. godine.

Srbijanski specijalci u BiH

U Direktivi se navodi da će upotreba zajedničkih snaga biti precizirana Planom: Drina. Direktiva je, zatim, proslijeđena civilnim i vojnim liderima bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću, kasnije u Hagu presuđenim ratnim zločincima, osuđenim za genocid i brojne druge ratne zločine počinjene ne teritoriji Bosne i Hercegovine. Sve što je zatim uslijedilo realizacija je tog plana u etapama.

Značajan njegov dio je poglavlje “Obezbeđenje borbenih dejstava”, koje detaljizira konkretnu vojnu misiju snaga iz Srbije u Bosni i Hercegovini. Iako je Direktiva bila zaštićena oznakom “državna tajna”, to ipak nije ostala, kao ni brojni vojni dokumenti koji potvrđuju da se po Direktivi i Planu zaista i postupalo, pa je time i odgovornost Beograda neupitna.

Naprimjer, zahvaljujući otkrivenim dokumentima, nesporna je činjenica da su na sarajevskom bojištu često boravile jedinice Vojske Jugoslavije, čak one najelitnije. Iz dokumenta Komande Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije iz januara 1994. godine (u potpisu je pukovnik Miodrag Panić) evidentno je da je u vogošćanskom hotelu “Park” bila stacionirana 72. specijalna brigada Vojske Jugoslavije i da se ona povlači iz Bosne i Hercegovine, a da je mijenja Gardijska motorizovana brigada Vojske Jugoslavije.

Ovdje se radilo o djelovanju Vojske Jugoslavije o u zoni odgovornosti Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, što je svakako strateško područje operacija (to je i razlog dovođenja elitnih jedinica), a što je proisticalo i iz liste prioritetnih ciljeva iz Direktive, od kojih je jedan “oslobađanje Sarajeva”, a drugi “proširiti srpsku teritoriju na levoj obali Drine i potisnuti muslimansko stanovništvo i vojsku u reon Tuzle”.

Iz toga je proisticala teška pozicija stanovništva i Armije Bosne i Hercegovine u dolini rijeke Drine, gdje u srednjem toku i području jezera Perućac nije bilo značajnijih snaga Armije Bosne i Hercegovine. Stoga je bilo neobično da je Vojska Jugoslavije od samog početka rata intenzivna vatrena djelovanja iz Srbije usmjerila baš na to područje.

Direktiva: Ne pucati na Srbiju!

Naravno, jedini bitan razlog su energetski kapaciteti hidrocentrala na Drini (Višegrad, Zvornik, Bajina Bašta), koje je Srbija nastojala što prije uključiti u svoj elektroenergetski sistem i početi pljačku strateških bh. dobara.

Također, zanimljivi su i razlozi zbog kojih postojeće jedinice Armije Bosne i Hercegovine nisu adekvatno uzvraćale na tu vatru. Po mišljenju podrinjskih zapovjednika u to vrijeme, objektivno tamo nije bilo jačih formacija Armije Bosne i Hercegovine, a postojeće snage (čete i bataljoni) nisu imale adekvatno naoružanje da bi se efikasno suprotstavile neprijateljskoj artiljeriji i tenkovima.

Zato su odbranu zasnivali na zasjedama i pješadijskim napadima na srbijanske i plaćeničke jedinice kada bi one preko brane prešle u Bosnu i Hercegovinu. Također, postojala je zanimljiva direktiva vojnog i političkog vrha iz Sarajeva da se Armija Bosne i Hercegovine suprotstavlja samo Vojsci Republike Srpske, a da se uzdržavaju od otvaranja vatre prema Srbiji.

U sferi međunarodne politike i tadašnje pozicije Republike Bosne i Hercegovine, ovo je možda i imalo smisla, radi potkrepljivanja tvrdnji da je samo Savezna Republika Jugoslavija agresor na Bosnu i Hercegovinu, a nikako obratno. Ali, iz sadašnje perspektive jasno je da ni tada uzvraćena vatra ne bi ništa promijenila. Jer se i danas, a intenzivno posljednju godinu dana, još vodi borba za državnu granicu Bosne i Hercegovine i zarobljene hidropotencijale.

U sadašnjim odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije posebno je osjetljiv spor oko vlasništva nad hidroelektranama i duga Srbije prema Bosni i Hercegovini za eksploataciju vodnog potencijala, proizvedenu struju i potopljeno zemljište (na bh. obali), za šta Srbija od 1992. godine Bosni i Hercegovini nije isplatila ni centa. Moglo bi se reći da je upravo pitanje vlasništva nad hidroelektranama i duga prema Bosni i Hercegovini za Srbiju sada od veće važnosti nego 1992. godine, jer se sada radi o milijardama eura, koje će morati platiti kada se ponovo utvrdi pravo vlasništva i korištenja hidroelektrana i za Bosnu i Hercegovinu.

Uništavanje tragova zločina

Konkretno, prema računici načinjenoj na osnovu poznatih podataka o vrijednosti investicija u objekte, količini i cijeni proizvedene električne energije te važećim međunarodnim propisima o suvlasničkim odnosima i koncesijama, Srbija bi samo za proizvedenu i prisvojenu struju trebala isplatiti Bosni i Hercegovini: 1,8 milijardi eura od prihoda Hidroelektrane Bajina Bašta i 555,6 miliona eura od prihoda Hidroelektrane Zvornik. Ukupno –  2.355.600.000 (dvije milijarde, 355 miliona i 600.000) eura, ovo su iznosi koji pripadaju Bosni i Hercegovini. Srbija, za sada, ovaj vrijedni resurs tretira kao ratni plijen.

Kada se pogledaju ovi iznosi postaje razumljivo kidisanje Srbije na ovaj dio Bosne i Hercegovine u ratu i aktuelna perfidna borba za legalizaciju ratnog plijena, uz sramotnu podršku trenutnog predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika u tome. Rijeka Drina i jezero Perućac za Bosnu i Hercegovinu imaju posebnu bolnu simboliku, jer su postali grobnica hiljada ubijenih Bošnjaka i Hrvata duž Podrinja. Brojna svjedočenja preživjelih ukazuju da bi se veliki broj tijela onih što se još vode kao “nestali” mogli nalaziti u Drini i jezeru Perućac.

Između 150 i 200 tijela je izvučeno iz vode na bosansku obalu u prvoj godini rata, dok su trajali najmasovniji zločini. Po odjeći i ličnim stvarima, bilo je evidentno da se radilo o civilnim žrtvama. Čak je zabilježeno da su izvlačenje nekih tijela osujetili snajperisti iz Srbije. A kada je 2013. godine jezero Perućac isušeno radi remonta brane, aktivisti Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine pronašli su još oko 250 tijela.

Veliki broj nestalih vjerovatno neće biti nikada pronađen. Ne samo zbog protoka vremena, djelovanja prirodnih procesa, nego i zbog svjesnog, namjernog i “stručnog” uništavanja posmrtnih ostataka žrtava kako bi se zločin prikrio. Iz zaplijenjenog dokumenta Vojske Republike Srpske otkriva se kako je ova vojska prakticirala postupak “asanacije terena” na poprištu vojnih djelovanja. Iako Ženevske i Haška konvencija nalažu human postupak s tijelima poginulih civila i neprijateljskih vojnika (sahranjivanje i obilježavanje), jedinice Vojske Republike Srpske tretirale su svoje žrtve postupkom do potpunog uništenja ostataka.

U Izvještaju saniteta Brigade Birač / 3. bataljona Vojske Republike Srpske Trnovo nalaže se “… .sakupljanje ekstremiteta i kostiju na posebnu gomilu i izvršiti ponovo paljenje motornim uljem, naftom ili benzinom, ogrevnim drvetom, a potom izvršiti zatrpavanje rovokopačem (…) ne smije da ostane koštanih ostataka, a pogotovo mekog tkiva.” U potpisu – major Svetozar Trkulja. Tako su uklonjeni tragovi zločina na Javorniku i okolini Trnova, vjerovatno i drugdje.

U očekivanju još jedne dženaze u Potočarima, gdje će ovog 11. jula biti ukopane 33 žrtve genocida počinjenog 1995. godine, nije velika utjeha što su mnogi zločini ipak rasvijetljeni, a iz prostog razloga što mnogi zločinci još nisu kažnjeni, porodice nisu dobile zadovoljštinu, a “nestali” još nemaju svoj smiraj. Bosna i Hercegovina zato i nema drugi izbor osim nastavka borbe za dokazivanje agresije, genocida, okupacije i pljačke Bosne i Hercegovine, borbe za pravnu satisfakciju (kažnjavanje zločinaca) i materijalnu zadovoljštinu oštećenima i državi.

Edin Subašić

 Al Jazeera

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.