NOVA DIVLJANJA U TREBINJU: “Ovo je srpski grad, na četničkoj zemlji”

Početkom jula u blizini Begove džamije u Trebinju čula sam dobacivanje dok sam prolazila u grupi s prijateljima: “Ovo je srpski grad, na četničkoj zemlji”.
Prijateljica pokrivena, vodila dijete. Tu su bili i naši muževi.
Dodaju iz grupe: “islamista koji piše svašta po Facebooku”. Ja sam mislila znaju ih komšije pa se šale, žargon neki, zeza, zaista jesam. Takve bi bile možda sarajevske šale, malo morbidne, ali šale na račun jarana koji je drugačijeg imena ali se znate i družite čitav život.
Kasnije mi kažu to je tako, znaju se i dobacuju kad prolaze. Vjerovatno bi reagovali da nije bilo djeteta ili da su glasnije bile provokacije.

Slični članci

I sad ovo što navodi imam.
Znači muslimani nisu poželjni u Trebinju.
A tako je lijep grad.
To je naš grad, nek svi znaju. Niko nam ga neće ogaditi, nećemo ga zamrziti.
Jak kao kamen hercegovački, kao snaga ideje Mustafe Busuladžića, čiji sjaj ni živog ni mrtvog niko ne zasjeni.

Azra Karamustafić Halimić, Facebook

 

Kerim Svrakić Muslimani nikada nisu ni bili ‘poželjni’ u Trebinju od strane trebinjskih veliksrba, samo je to 1991. ozvaničeno. Prve bošnjačke izbjeglice/prognanici smještene u Sarajevu, u hotelu ‘Nacional’ upravo su bile iz Trebinja, a koji nisu prihvatili veliksrpsku vlast. I pored toga što se veliki broj trebinjskih Muslimana nalazio među rezervistima JNA – učestvovali u opsadi Dubrovnika i cijele Hercegovine – tadašnji ‘gospodar’ života i smrti u Trebinju, Božidar Vučurević (SDS), nije ih pomilovao već je prognao kompletno bošnjačko muslimansko stanovništo iz Trebinja…

Prije neki dan desila se porodična tragedija u kojoj je Vučurević zet iz pištolja ubio svoju ženu, Vučurevićevi ćerku, koja je skončala u 51. godini života. Neki to vide kao ovozemaljsku pravdu, slično kao kada je ćerka ratnog zločinca R. Mladića, 1994. izvršila samoubistvo iz pištolja koji joj je poklonio tata. Nije to nikakva pravda niti ima puno veze s pravdom – pravda bi djelimično bila zadovoljena da su se preživjeli trebinjski Bošnjaci, kao i ostali Bošnjaci žrtve genocida ‘92.-‘95. vratili svojim kućama i kada bi im lokalna, kao i bošnjačka vlast iz Sarajeva, omogućila dostojanstven život. No, do toga nije došlo, osim sporadičnih slučajeva gdje su se vratili i žive oni najuporniji, najhrabriji i na žrtvu tegobnog i nesigurnog života spremni Bošnjaci muslimani…

Zadnju deceniju politički predstavnici Bošnjaka, uopće ne spominju održiv povratak Bošnjaka u mjesta iz kojih su prognani, a od čega najvećim dijelom ovisi opstanak cjelovite države Bosne i Hercegovine, bez čega je i sam biološki opstanak Bošnjaka upitan na ovim prostorima. Je li se aktuelna bošnjačka politika zadovoljila životnim prostorom na jednoj četvrtini BiH?! Sve su prilike da jeste. Ako je zaista tako, da li zbog nedostatka političke vizije i strategije, da li zbog linije lakšeg otpora prema Beogradu i Zagrebu – posljedice takve politike, nacionalno i državotvorno štetnih kompromisa i političke defanzive, dugoročno će imati kobne posljedice kako za teritorijalnu cjelovitost i suverenite Bosne i Hercegovine, tako i za budućnost bošnjačkog naroda.

 

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.