ČEKAJUĆI KATARZU: Bošnjaci trebaju znati da je suživot dvosmjeran – koliko ga dobiješ od susjeda, toliko ga i daješ

Sasvim je očito da protok vremena neće dovesti do bilo kakvog katarzičnog procesa ili promjene odnosa srpskog društva prema bošnjačkom društvu niti prema Bosni i Hercegovini

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Katarza je jedna od onih često upotrebljivanih riječi u ovdašnjem bošnjačkom javnom diskursu koja služi gotovo kao poštapalica, skraćenica kojom se sažima čitava jedna ideja i metafora kojom se želi opisati krajnji rezultat određenog procesa. U svom originalnom značenju katarza znači pročišćenje, oslobađanje od negativnih emocija i stanja, koje treba rezultirati ponovnim uspostavljanjem duhovne i tjelesne ravnoteže. Upravo se zato ova riječ često koristi kao opis društvenog procesa koji osoba, grupa ili čitavo društvo trebaju proći ne bi li povratili vlastiti moralni i mentalni balans. Pogotovo je to slučaj kada se opisuju društvene promjene nastale poslije nekih velikih historijskih lomova, poput ratova, kao što se to desilo u Njemačkoj ili Japanu nakon Drugog svjetskog rata. Procesi denacifikacije u Njemačkoj i demilitarizacije u Japanu posmatraju se kao katarzični jer su, iako potaknuti kataklizmom bezuvjetne kapitulacije i stranom savezničkom okupacijom, ipak doveli do samospoznaje o vlastitoj krivici i odgovornosti te samopropitivanja dotadašnjih dominantnih svjetonazora i vrijednosti tamošnjih društava.

Pored prihvatanja takvog tumačenja, kada je bošnjački javni diskurs u pitanju, riječ katarza ima i političke konotacije jer se od velikog dijela bošnjačkog društva vidi kao jedini mogući ili barem optimalni način postizanja trajne stabilnosti Bosne i Hercegovine kao države. Katarza srpskog, kao i hrvatskog društva (u kontekstu njihovog dosadašnjeg odnosa prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, pogotovo tokom nedavne dvostruke agresije i bezbrojnih zločina) za bošnjačku političku misao postala je ne samo moralno najpoželjniji nego i jedini mogući praktični politički kurs kojim se može ostvariti sigurnost i države i naroda. Zbog načina na koji je završen protekli rat, mirovnim sporazumom bez potpuno vojno poraženih separatističkih i antibošnjačkih politika i bez uspostavljanja legalne vlasti na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, te zbog nemogućnosti da katarzu induciraju nekim drugim sredstvima, Bošnjacima je preostalo jedino da srpsku (ali i hrvatsku) katarzu iščekuju, nadajući se da će protok vremena, pristanak na kompromise, traženje zajedništva nauštrb posebnosti i vlastitosti, stalna i gotovo mazohistička demonstracija miroljubivosti i želje za suživotom te apel na savjest učiniti svoje. No, jesu li to samo opasne i pomalo suicidalne zablude?

VRIJEME NE LIJEČI SVE
Vrijeme nema utjecaj na razloge zašto je došlo do agresije i genocida nad Bošnjacima i zbog kojih postoji negativan odnos prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima kao narodu. To je posebno tačno za srpsko društvo koje ima neprekinuti višestoljetni kontinuitet ne samo teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini nego i krajnjeg kulturološkog odijuma spram Bošnjaka. Taj kontinuitet očuvan je kroz svu burnu historiju ovih prostora, sve oblike državnog i društvenog uređenja i sve historijske brodolome kroz koje je i samo srpsko društvo prolazilo. Ništa što je zadesilo srpsko društvo, a zadesilo ga je mnogo toga u protekla dva stoljeća, nije dovelo ne samo do bilo kakve katarze nego ni do bilo kakvog samopreispitivanja ovog odnosa prema Bošnjacima. Jedino je taj odnos mijenjao intenzitet i prioritet, zavisno od geopolitičke situacije i realnih mogućnosti srpskog društva da ga politički artikulira i manifestira.

Zvuči gotovo nadrealno čitati izvještaj italijanskog konzula u Sarajevu Eugenija Durija iz davne 1869. godine i porediti njegove tadašnje opservacije o djelovanju Srbije spram Bosne i Hercegovine s onim što nam je dolazilo preko Drine tokom sljedećih 150 godina. Durio, koji je prije dolaska u Sarajevo proveo više od godinu u Beogradu, u svom izvještaju piše kako je “najstrašnije oružje, omiljeno u politici Srbijanaca, da prikazuju ‘bosanske Turke’ (Bošnjake, op. a.,) kao one koji čeznu za krvoprolićem nad hrišćanima uopće, kao pohlepne i žedne krvi srpskih hrišćana”. Ovakva propaganda nije bila samo političke vrste jer, kako Durio primjećuje, “politika majke Srbije je takva da uči svoju djecu od ranog djetinjstva mržnji prema samom turskom imenu, te ulijeva gnjev u njihove glave od najranijeg djetinjstva. Ovakav način vaspitanja, između ostalog ploda, donio je i taj, a to možda nije bilo ni predviđeno da bude utjelovljeno u djecu koja će odrastanjem postati narod, mržnju prema Turcima, ali i jalovu mržnju zbog straha od ‘bosanskih Turaka’, ali i neobjašnjivu mržnju prema zemlji Bosni, koja ih bez obzira na sve ovo, prima”. Durio primjećuje i kako se “srbijanska štampa ne libi objavljivati laži protiv ‘bosanskih Turaka’”.

U samo nekoliko rečenica ovog italijanskog konzula možemo se osvjedočiti u neprekinut niz od 150 godina, stoljeće i po, konzistentne politike službenog Beograda spram Bosne i Bošnjaka. Od tada pa do danas i Srbiji i Bosni i Hercegovini desila su se dva svjetska rata i nekoliko lokalnih ratova, revolucije, smijenila su se carstva, kraljevine i zajedničke države, ali odnos srpskog društva prema Bošnjacima bio je i ostao jedan te isti.

U tom smislu, indikativni su i korespondencija i izvještaji upravnih organa Austro-Ugarske iz 1914. godine, nastalih nakon početka Prvog svjetskog rata i prodora kako regularnih, tako i četničkih srbijanskih i crnogorskih jedinica u Bosnu i Hercegovinu. Kada su ove snage poražene i protjerane iz Bosne i Hercegovine, s njima je krenula i masa lokalnog srpskog stanovništva koje se u velikom broju bilo priključilo ne samo ovim jedinicama u povlačenju već je učestvovalo i u ubijanju, silovanju i pljačkanju svojih bošnjačkih komšija, što je pojava koja će se, u daleko gorem obliku, ponoviti i u periodima od 1941. do 1945, kao i od 1992. do 1995. godine. Austrougarski činovnici bili su “iznenađeni u kojoj se mjeri srpska ideja probila ne samo među inteligencijom nego i među seoskim stanovništvom”, te su smatrali da je srpsko stanovništvo “tako odgajano jer je po logici teško pretpostaviti da bi običan neobrazovan seljak, čak i stare žene, mogli pružiti takve vojne usluge a da prethodno nisu dugo vremena bili na to pripremani”.

Sasvim je očito da protok vremena neće dovesti do bilo kakvog katarzičnog procesa ili promjene odnosa srpskog društva prema bošnjačkom društvu niti prema Bosni i Hercegovini jer nije riječ o djelovanju jedne ili nekoliko dominantnih ličnosti, nekom političkom trendu, historijskim okolnostima, nekoj specifičnoj političkoj platformi ili fenomenu određenog historijskog trenutka, već o nečemu mnogo dubljem i trajnijem, nečemu što direktno oblikuje srpsku političku misao i kulturu.

TRUHLI KOMPROMISI
Potpuno isto je i sa zabludom da će stalno bošnjačko pristajanje na kompromise odobrovoljiti bilo srpsku, bilo hrvatsku politiku u takvoj mjeri da dovede do nekog, makar minimalnog oblika društvene katarze nakon koje će Bosna i Hercegovina postati prihvatljiva kao država, a Bošnjaci kao ravnopravni sugrađani. Ne razumije se da temeljne predrasude srpske i hrvatske političke kulture spram Bošnjaka nikada i nikakvi kompromisi ne mogu ukloniti zato što su one iracionalne i jer potječu iz suštinskog odbijanja da se prihvati život s ravnopravnom bošnjačkom većinom, jer to za njih automatski znači i vlast kojom će dominirati Bošnjaci. Iako se danas to pokušava opravdati historijskim traumama o “turskom zulumu”, prije će biti da je riječ o nekoj vrsti artificijalnog kolektivnog sjećanja nastalog kao posljedica propagande kroz obrazovne sisteme koji su u ovom ili onom historijskom periodu bili naklonjeni ili Srbima ili Hrvatima, ali su uvijek negativno tretirali Bošnjake. Suština srpskog i hrvatskog odnosa spram Bosne i Hercegovini leži u njihovom odbijanju da žive u državi u kojoj će Bošnjaci, ma u kojoj kombinaciji, biti politički dominantan faktor na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Nikakva vrsta kompromisa, osim pristajanja na trajni status građana drugog reda na većini bosanskohercegovačkog teritorija neće biti dovoljan. No, to onda nije srpska ili hrvatska katarza, već bošnjačka kapitulacija.

ŽRTVOVANJE BOŠNJAKA I BOŠNJAŠTVA
A kapitulacijom, čak i daleko teže vrste, može se nazvati i bošnjačko traženje zajedništva sa Srbima i Hrvatima nauštrb vlastite posebnosti. Ovo je naročito izraženo u nekim, u javnosti dominantnim, no srećom za sada manjinskim, intelektualnim i umjetničkim krugovima, po profesionalnoj deformaciji kozmopolitskim, a po zadatku već dobro načetim komunističkim pokušajima da stvore “novog vrlog jugoslavenskog čovjeka” – Homo Yugoslavicusa. Ove grupacije uspjele su svoje vlastite identitetske dvojbe, kao i odbijanje da budu manjina u bošnjačkoj većini, predstaviti kao neku vrstu civilizacijske vrline, ali i temelj čitave političke platforme koja navodno ima nekakve “probosanske” ili “prodržavne” kvalitete.

Slični članci

Iako sasvim fantastične, takve ideje nisu sasvim neprijatne jer pružaju iluziju da je moguće trajno riješiti vječni i teški problem ako se zatomi ili sasvim odustane od pripadnosti narodu u kojem se rođeno i pristane na nekakvo identitetsko, tradicijsko i kulturno zajedništvo. Problem što u historiji Bosne i Hercegovine takve vrste zajedništva nikada nije bilo pokušava se riješiti ili odbacivanjem bilo kakve posebnosti u duhu postmodernosti, pozivanjem na zajedničke socijalističke tekovine iz vremena SFRJ, ili pokušajem da se nekadašnje jugoslavenstvo zamijeni današnjim bosanstvom.

O kakvoj je vrsti zablude riječ, možda najbolje pokazuje to da su u srpskom i hrvatskom društvu takve vrste politika često dočekivane s većom netrpeljivošću nego bilo šta što je poduzimala bošnjačka nacionalna politika. Razlozi za to poprilično su jednostavni. Budući da su nekadašnji komunistički zahvati u nacionalne identitete bili usmjereni uglavnom prema manjinama, a naročito prema Bošnjacima, te da su najviše uspjeha imali u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine u kojima su Bošnjaci tradicionalno uvijek bili ogromna većina, to je rezultiralo time da je najveći broj osoba koje gaje ovakve specifične identitetske i političke svjetonazore koncentriran na prostorima s bošnjačkom većinom. Činjenica da takve politike dolaze iz većinski bošnjačkih sredina te da pozivaju na identitetsko utapanje u neki nacionalni amalgam beskrajno provocira srpsko i hrvatsko društvo i politiku. Čini im se da to nije ništa drugo nego lukava bošnjačka varka da unutar sebe usisaju srpsku i hrvatsku manjinu i zauvijek ih odvoje od njihovih matica. Ogromna, gotovo stopostotna većina Srba i Hrvata užasnuto i krajnje neprijateljski reagirat će na bilo kakvu retoriku kojom se tvrdi da u Bosni i Hercegovini ili nikada nije bilo ili ne treba biti Srba, Hrvata i Bošnjaka i uopće im neće biti bitno što se zagovornici takvih ideja odriču i bošnjaštva kako bi signalizirali svoju iskrenost i potakli katarzu. Takav nesporazum u komunikaciji očekivan je jer su većina Srba i Hrvata čvrsto nacionalno opredijeljeni te ne razumiju svjetonazore, političke poglede i duševna stanja osoba koje su se spremne odreći vlastitog identiteta i naroda te ih, ustvari, smatraju prikrivenim Bošnjacima.

S druge strane, “zajedništari” koji predlažu ovakvu vrstu sjedinjenja uglavnom su koncentrirani u većinski bošnjačkim sredinama, te nemaju dodira s istinskim razmišljanjima i stavovima srpskog i hrvatskog društva, koje u svom neznanju poistovjećuju s onim bošnjačkim na kojem parazitiraju.

Konkretni efekti ovakvih zabluda jesu, naravno, krajnje negativni, i to isključivo za Bošnjake. Kombinacija srpskog i hrvatskog odbijanja da popuste i milimetar pred sirenskim zovom obnove “bratstva i jedinstva”, te bošnjačka tolerancija zbog koje su zagovarači takve politike dominanti u kulturi i medijima, kao rezultat ima ništa drugo nego sve veću frustraciju “zajedništara” koji, u nemogućnosti da privole srpsko i hrvatsko društvo na dobrovoljnu dekonstrukciju identiteta, većinu svojih napora takve vrste usmjeravaju ka Bošnjacima. Vođeni utopističkom idejom da će odobrovoljiti Srbe i Hrvate te dokazati iskrenost vlastitog identitetskog otpadništva i kredibilitet svojih fantazija, oni su se koncentrirali gotovo isključivo na denacionalizaciju Bošnjaka i dekonstrukciju bošnjačkog identiteta, često nastupajući i s bošnjačkih pozicija te pravdajući takve nasrtaje nekakvom “probosanskom” politikom. Naravno, rezultati su porazni, jer se, kao prvo, slabe Bošnjaci, a samim tim i šanse za opstanak Bosne i Hercegovine, a, kao drugo, ideja srpsko‑hrvatske katarze postaje gotovo besmislena jer se takvom politikom samo daje za pravo srpskim i hrvatskim zabludama da ih se u većinski bošnjačkoj Bosni i Hercegovini želi asimilirati te da je nasilni separatizam jedini mogući politički kurs.

PROFESIONALNO SUŽIVOTARENJE
Čudno je što Bošnjaci kao društvo do sada nisu naučili da je opetovana demonstracija miroljubivosti i želje za suživotom također jedna od onih zabluda koje u suštini samo proizvode efekt suprotan onome koji se želi postići. Pošto se nepovjerenje susjeda prema Bošnjacima kao narodu bazira na onome što Bošnjaci jesu, a ne na onome šta Bošnjaci rade, bilo kakva pretjerana demonstracija miroljubivosti od Bošnjaka shvata se u suštini kao slabost, a slabost, pogotovo na ovim prostorima, naprosto priziva nasilje.

Isto je i s bošnjačkim, ponekad mazohističkim manifestacijama spremnosti na suživot. Ponižavajuće je što bošnjačko društvo, koje je toliko puta do sada u praksi dokazalo otvorenost ka istinskoj ideji suživota, pogotovo nakon pretrpljene agresije i genocida, pristaje da mu se danas pod suživot potura i obaveza toleriranja tuđe netolerancije. Kao i s unižavajućim i opasnim miješanjem pojmova miroljubivosti i slabosti tako je i suživot danas mutirao u neku vrstu opsesivne potrebe da se drugima pokaže da Bošnjacima sve može i sve treba stati pod kožu. Ovakva travestija pojmova dobila je i svoje profesionalne uglavnom strane zagovornike, pa nam danas razni mračnjaci poput otrovnih paukova pletu kojekakve mreže mira, miroljubivosti i suživota te nas pokušavaju uvjeriti da je vrlina biti slab i beskrajno tolerirati napade na sebe i vlastite interese.

Takva vrsta ponašanje ne samo da neće dovesti do nekakve katarze, ona će opravdati sve dosadašnje nasrtaje i pretenzije i ohrabriti buduće. Umjesto toga, Bošnjacima bi bilo bolje nastupati po onom načelu Theodorea Roosevelta: “Govori tiho i nosi veliku batinu”, a suživot bi trebali i razumijevati i prakticirati jedino kao dvosmjernu toleranciju i uzajamnu razmjenu, koliko dobiju, toliko i daju. To je najbrži način da se drugog makar dijelom preodgoji i nauči da njegova djela imaju posljedice, kako dobre, tako i loše.

VLASTITA SNAGA KAO GARANT BUDUĆNOSTI
Na kraju, spomenimo i beskrajno i uzaludno apeliranje na savjest drugih ne bi li ih se kako osvijestilo spram onoga što je njihovo društvo počinilo i čini bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini. Takvi apeli ne samo da nemaju svrhe i poente nego često, kao i sve do sada navedeno, samo proizvode još gori efekt. Bošnjaci se trebaju sjećati i pamtiti radi samih sebe, da im se više nikada ne ponove iste stvari, da više nikada ne budu u istim zabludama, da budu uvijek budni, oprezni, spremni i svjesni odakle i od koga dolazi opasnost, a ne da bi nekako proizveli osjećaj krivice kod onih koji su krivi za bošnjačka stradanja. Njihova savjest samo je njihov problem. Stalnim pokušajima da se apeliranjem na savjest potakne katarzično preispitivanje odnosa prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini dovodi jedino do defanzivnog psihološkog refleksa drugih gdje se takav neprijateljski odnos prvo relativizira kao recipročan, a zatim i brani kao historijski opravdan.

Bošnjaci bi, umjesto na savjest i moral drugih, trebali da utječu na njihovu svijest i racio. To se postiže stalnim insistiranjem na prihvatanju haških sudskih presuda i kvalifikacija kao historijskih istina. Najbolja vrsta apela bilo bi osvještavanje “svih zainteresiranih” da je bilo kakva vrsta ataka na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu opasna i neprofitabilna avantura koje će se loše završiti za sve one koji je pokušaju provesti. Takva svijest morala bi biti temeljena na suhim činjenicama o neupitnoj bošnjačkoj snazi, sposobnosti, jedinstvu, upornosti, izdržljivosti i odlučnosti da poraze i unište sve one koji njima i njihovoj domovini žele nanijeti zlo.

Jedini mogući način da Bošnjaci danas potaknu pozitivne katarzične trendove kod drugih jeste da što brže pokrenu pozitivne procese jačanja samih sebe. STAV

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije izdvojeno.ba.